Piše: Katarina Marić, 28. kolovoza 2025.
Han Kang: Vegetarijanka (Chaesigjuuija / 채식주의자, 2007.), prijevod Mirna Čubranić, Hena com, 2024.
Mnoge preobražajne metamorfoze u povijesti književnosti – od onih pučko-folklornih zabilježenih u bajkama (žabica djevojka, princ žabac, braća labudovi, mladoženja medvjed, mrtva majka biljka) ili korijenskih mitoloških (nordijski Loki kao kobila, sjevernoamerički Kojot Varalica, japanske kitsune) preko antičkih Ovidijevih, Pseudo-Lukijanovih ili Apulejevih, sve do cortázarovskih (pripovijetka Aksolotl) i onih najpoznatijih collodijevskih i kafkijanskih preobličenja, zasigurno su vodile do ovog toliko postmodernističkog bremenitog trenutka – palimpsetski slojevita, gotovo zastrašno moćna codex rescriptusa, potpuno jedinstvena, radikalno uznemirujuća djela Vegetarijanka južnokorejske Nobelovke Han Kang (1970.). Njena neobična, od kanonskih normativa maksimalno otklonjena junakinja u svojoj nezajažljivo propulzivnoj, gotovo jurodivnoj tendenciji k preobrazbi u najbenevolentniju, najpacifističniju i najnenasilniju moguću formu bivanja – biljku/stablo, svojim preferabilnim položajem s rukama na tlu i nogama u zraku evocira upravo arbor inversus, obrnuto kozmičko drvo kao i ujedno potporni axis mundi – bivajući možda božanska sveta luda s višim epifanijskim idealima, možda radikalna medijevalna isposnica ili možda samo duboko ranjena i disturbirana psiha zbog obiteljskog, a s vremenom i institucionaliziranog nasilja ogrezla u razarajuće tužno, očajavajuće i poražavajuće, defetističko-apatično malodušje koje tendira samoponištenju („I wanna end me“, ominozno pjeva Billie Eilish u svom začudnom, hipnotično očaravajućem alternativnom malom remek-djelu Bury a Friend: https://www.youtube.com/watch?v=HUHC9tYz8ik&ab_channel=BillieEilishVEVO) svojevrsnim samoubojstvom gladovanjem – hinduističkom prayopaveśom.
Kangina mračna alegoričnost pritom nikad nije jednoznačna – seže i načima višestruke, itekako uznemirujuće, a uvijek preklapajuće socijalno-intimističke slojeve i aspekte: mentalna bolest, mizoginija i patrijarhat, forme nasilja s korijenom u djetinjstvu, anoreksija neki su od njih, a naslovno vegetarijanstvo samo je simbolička i startna metafora za inicijalno slabašan a s vremenom sve radikalniji pokušaj protesta i otpora društvenim normativima, identitetskim ulogama i definicijama – mogao je to biti i bilo kakav oblik tjelesne autonomije: primjerice da se junakinja odlučila za neosnivanje obitelji, doniranje organa ili slično, u kojim bi slučajevima, vidi se iz brojnih suvremenih praksi, perfidna dušebrižnička okolina također ekvivalentno agresivno reagirala u skladu s očekivanjima ekspektiranih normalnosti.
Oštroumna Han Kang podastrla je vrhunsko, intenzivno zgusnuto, misaono, a svakako kontroverzno štivo, na tragu borgesovske metafizičke tjeskobe ili sartreovske mučnine; njena Nobelova nagrada tim je – suvišno je i gotovo banalno reći – zaslužena (za one željne daljnjeg čitanja, važna je informacija da je kod nas od strane istog nakladnika i prevoditeljice izdan i njen roman Ljudska djela – Sonyeoni onda / 소년이 온다 o studentskom ustanku u Gwangjuu 1980. a uskoro izlazi i Bijela knjiga – Huin / 흰); njen činjenični i nikad prozivajući ali uvijek pozivajući apel upućen je svima nama: svojoj junakinji – iskorištenom biću primoranom zrcaliti tuđe projekcije (baš kao onomad Basileova Talija – kasnije poznatija kao Trnoružica, u nesvjesnom stanju iskorištena od kralja postavši majka blizanaca) uskratila je vlastiti glas, jer u suvremenom grubo bezosjećajnom svijetu sve individue (suprug, šogor, sestra) koje to biće/junakinju okružuju, promatrajući je iz vlastite jednodimenzionalne perspektive, čine to isto – upravo ono što je miljama daleko od preferabilnog istočnjačkoga koncepta intuitivne empatije ishin-denshin i njege ljupke nevinosti.
Nad tako sugestivno ispisanim kulturološkim čudom treba se duboko zamisliti i voljko dopustiti da takva zapitanost koja se uvlači pod kožu ostane tinjati kao trajna opomena i osviještenost o maksimalnom minimiziranju ponaosobnih, makar nesvjesnih, i najmanjih krvnikovanja drugima. „Čvrsto stisne usnice. Sve joj se najednom vratilo; planinska staza kojom se spustila rano tog jutra. Rosa koja joj je navlažila sandale i ohladila bosa stopala. Nije plakala, jer tad nije shvaćala. Nije shvatila što joj je pokušavala reći ta hladna vlaga, dok je namakala njezino ispaćeno tijelo i širila se njezinim sasušenim žilama. Jednostavno je prodrla u njeno meso, sve do kostiju.“ (Spomenuti treba i grafičko oblikovanje domaćeg izdanja s ekstraordinarnom naslovnicom iznimno talentirane Jasne Goreta, koja se profilirala kao distinktivno ime domaćega grafičkog dizajna, primjerice vrhunske opreme za roman Narine Abgaryan Tri jabuke s neba pale.)
© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 28. kolovoza 2025.