Piše: Josipa Marenić, 31. listopada 2025.

Angela Y. Davis: Sloboda je stalna borba (Freedom Is a Constant Struggle, 2015.), prevoditeljica Milena Ostojić, Bijeli val, 2024.

Na prošlom Subversive Film Festivalu program je bio iznimno raznovrstan i odvijalo se više stvari odjednom. Često propustim stvari u životu koje nije zgodno propustiti. Tako sam, priznajem, propustila Angelu Davis u Lisinskom sjedeći u kinodvorani Kinoteke, gledajući projekciju filma. Kada sam u knjižari zamijetila u izdanju Bijelog vala (inače u malim nakladama, objavljuju zanimljive naslove relevantnih autora kojima treba posvetiti pažnje ako vas zanima područje filozofije, sociologije, politika ili sve ono što je kulturološki obilježilo svijet u kojem živimo), na polici istaknutu, grafički zavidno oblikovanu naslovnicu knjige Angele Y. Davis  Sloboda je stalna borba, doslovno sam poskočila na mjestu od sreće i riskirala ispasti krajnje čudna pred indiferentnim trgovcem za pultom. Knjige nisu samo otisnuta slova i riječi povezane smislom, one prenose misli i poruke, te su svjedoci ljudskog duha.

Ali zašto bi ikoga trebala zanimati žena koja je bila optužena za ubojstvo, za otmicu i za urotu? Žena koja nikako nije odgovarala Reganu, Nixonu i Hooveru? I zašto je uopće podigla toliko prašine svojim dolaskom u Zagreb? Kakve veze Hrvati imaju s rasizmom, aktivizmom, feminizmom, abolicionizmom, islamofobijom i slično? Drugim riječima, što se sve to nas tiče? I zašto bi itko čitao knjigu pod nazivom Sloboda je stalna borba?

Angela Davis kaže za sebe, uz očigledan humor, kako bi bilo čudno da na kraju nije ispala ono što danas jest. U javnim nastupima koji se mogu naći preko interneta, često se služi profinjenim humorom i zrači optimizmom nakon svega što je prošla, što je nešto što mene čudi i gane svaki put kad je slušam. Rođena je 1944. i odrasla u Alabami, u Birminghamu, gradu gdje je rasizam i segregacija imala pun zamah. Angela je kćer učiteljice koja joj je na pitanja zašto se ne smije ići ovdje ili ondje igrati, ili zašto ne smije ići u knjižnicu, odgovarala da je sigurna da ovo nije svijet kakav treba biti te da će jednom živjeti u drugačijem svijetu. Njezina majka je također spletom okolnosti bila uključena u otpor. Davis je odrastala u svijetu restrikcija kakvog privilegirane generacije bijelog Zapada danas uopće ne mogu ni zamisliti. Odrastala je u svijetu u kojem su državne vlasti davale posebni blagoslov na nasilje i podržavale aktivnosti Ku Klux Klana. Tada crni ljudi u Americi praktički nisu imali izbora, našli su se usred povijesnih zbivanja i morali su izabrati otpor ako su htjeli drugačiji svijet, a ljudi su itekako trebali drugačiji svijet, jer onaj koji je postojao, bio je nepodnošljiv. Aktivizam je tada bio politička kritika i alternativa, te je pokrenuo lavinu i doveo do velikih društvenih promjena.

Angela Yvone Davis je danas postala ikona borbe za ljudska prava i pitanja feminizma. Wikipedija je hvali kao američku marksističku i feminističku političku aktivisticu, filozofkinju i akademsku djelatnicu i autoricu sa statusom profesorice na Sveučilištu u Kaliforniji. Studirajući na Brandeisu i Sveučilištu u Frankfurtu (upravo zbog utjecaja Frankfurtske škole), postala je sklonija radikalnoj lijevoj politici. Njezin životni put je prilično dinamičan. Po povratku u SAD jedno vrijeme je studirala na Sveučilištu u Kaliforniji, potom je doktorirala na Sveučilištu u Berlinu i ponovo se vratila u SAD i pridružila se Komunističkoj partiji, te je postala aktivna oko društvenih tema i pitanja feminističkog pitanja drugog vala, zatim u kampanji protiv Vijetnamskog rata. 1969. zaposlena je kao asistentica filozofije na  Sveučilištu u Kaliforniji (UCLA), ali je ubrzo otpuštena zbog članstva u Komunističkoj partiji, a kasnije zbog neprimjerenog jezika. Nakon toga je 1970. optužena za zločine koje nije počinila, završila je u zatvoru na godinu dana, da bi bila oslobođena na kraju svih optužbi.

Često je u svojem aktivističkom radu i nastojanju oko oslobađanja političkih zatvorenika pokušavala ljude pridobiti za angažman govoreći im kako nikad ne znaju da se to i njima može dogoditi. Naravno, nije ni slutila kako će se to njoj dogoditi i kako će se naći na FBI listi, niti kako će biti demonizirana i progonjena od svoje vlade, ali niti to kako će njezin slučaj ujediniti ljude i kako će joj aktivizam i zalaganje brojnih pojedinaca i skupina pomoći doći do pravednosti i oslobođenja. Iako je kasnije Komunističku partiju napustila, čak je dva puta bila kandidat za zamjenicu predsjednika, ali se više posvetila sveučilišnoj karijeri kojoj je ostala predana do umirovljenja. 1997. sudjelovala je u osnivanju Kritičnog otpora, nastavila je djelovati unutar pokreta Occupy i raznih drugih djelovanja, stoga nije čudo niti kako ju je časopis Time 2020. odabrao kao ženu godine, niti kako je zaslužena dobitnica brojnih drugih nagrada.

Knjiga Sloboda je stalna borba pruža izvrstan uvid u temeljne misli koje okupiraju Angelu Davis i prezentirane su pristupačnim jezikom koje svatko može razumjeti bez obzira na stupanj obrazovanja, što je pohvalno. Teme koje pokrivaju njezin prostor, mišljenja i djelovanja ostvaruju se kroz intervjue koje je s njom vodio Frank Barat i govore održane u brojnim prilikama, a obuhvaćaju period od 2013. do 2015. godine. Iako se teme ponavljaju, neovisno o tome jeste li upoznati ili niste upoznati s Angelom Davis, knjiga zadržava intelektualnu napetost i britkost, te uvijek iskače neki novi detalj, neki novi kut gledanja, neka nova perspektiva, neka nova ideja zbog koje vrijedi pročitati spomenutu knjigu pažljivo i do kraja.

Diskutabilno je pitanje aktivizma, pogotovo zato što se ono unutar određenih skupina društva također značenjski iskrivilo i počelo koristiti u svrhu političkog statusa i stanovite pomodnosti, a vrlo često su aktivisti nažalost toliko usredotočeni na svoje ciljeve da gube veze sa stvarnošću i postaju isključivi, gube osjećaj za dijalog, zbog čega automatski pomalo imam zadršku prema aktivizmu. No, promatrajući rezultate politika koje se trenutno vode i provode, shvaćam koliko je potreban otpor, unutar novih političkih stranaka, ali i pokreta. Čini mi se dragocjenim što osoba poput Angele Davis želi podijeliti s drugim ljudima svoja stečena iskustva, jer pitanja koju nju okupiraju nisu ograničena geografskim područjem granica niti vremenom, jer ta žena misli tri koraka unaprijed, o čemu svjedoči promišljanje vezano uz abolicionizam zatvora. Angela Davis želi transformaciju društva i smatra kako je put do toga neprekidan, jer da bi se transformacija dogodila, svjesna je koliko je potrebno mnogo promjena iznutra i intersekcija. Međutim, ona vjeruje u mogućnost boljeg društva, a to može pobuditi nadu i natjerati nas da preispitamo vlastita uvjerenja, jer sve to dolazi od autentične osobe koja se cijeli život bori za ljudska prava, pa ako Davis usprkos svemu ostaje optimistična, tko zna – možda je Star Trek čovječanstvo i moguće – voljela bih vjerovati u to, jer sam zabrinuta u kojem smjeru se čovječanstvo kreće.

Na početku sam postavila pitanja: što se tiče nas jedna crna aktivistica i što bi se nekoga ticalo pitanje rasizma, zatvora, borbe za slobodu, feminizam i slično. Nažalost, sve nas se to itekako tiče, jer su socijalna pitanja povezana. Siromaštvo i nedovoljno obrazovanje vodi do niskih strasti, masa podložnih kontroli, mogućnosti manipulacije su ogromne, a kapitalizam uljuljkuje na svoj način. Već je dugo poznata činjenica da su siromaštvo i neobrazovanost u uskoj vezi s porastom kriminaliteta i fundamentalizma. Zatvori su puni u Hrvatskoj, kao i u svim ostalim zemljama svijeta. Nažalost društvo ne razmišlja o korijenu problema, iako se već sada to može, a vladavini postojećih političara i dalje je bitna moć, utjecaj, dominacija i kapital, zarada, novac. Stavljaju ga ispred ljudskog života i napretka društva, to je očito svakome tko malo zagrebe po nekim pitanjima. Zatvori su u prošlosti nastali kao human način kažnjavanja, piše Davis, ali kada je čovjek zapravo loš, zašto se ne okrenuti radikalnoj transformaciji društva i rješavanju problema od kojih puno toga počinje. Uznemirujuća je pomisao da su javni zatvori sve više privatizirani, kao i da raste broj privatnih zatvora, uznemirujuća je pomisao kako je jedna od tri multinacionalne kompanije Group 4 Security najveća u svijetu i ima ogroman utjecaj te je povezana s puno diskutabilnih stvari, a tu je i militarizacija policije. I kako nas se tiče sve to? I u Hrvatskoj svjedočimo okrutnosti prema imigrantima. Nismo cijepljeni od rasizma, a što je pitanje rasizma u širem smislu ako ne pitanje mržnje, odbijanje razumijevanja svega što je drugačije i odbijanje da se drugačije prihvati? I dolazimo lagano do toga da bi nas se mogao ticati manjak solidarnosti, empatije i porast mržnje, te kaos uzrokovan ne samo kapitalizmom. Pitanje feminizma nije samo žensko pitanje, to je također pitanje društva. Ne možemo zatvoriti sve što nam se ne sviđa. Iako je divno skloniti sve, samo da nam nije pred očima. Sarkastična sam jer me ljudska destrukcija čini duboko tužnom, ona je gubitak humanosti i onemogućava napredak.

Kada slušam ili čitam Angelu Davis doista pomišljam što bi čovječanstvo moglo postići kada bi se opredijelilo za humanost i kad bi reklo da nas se stvari itekako tiču. Ona na početku knjige naglašava: „Ključno je othrvati se prikazivanju povijesti kao djelovanja herojskih pojedinaca kako bi ljudi danas mogli prepoznati svoju potencijalnu agentivnost odnosno kapacitet za djelovanje u borbenoj zajednici koja se neprestano širi.“ Nije nužno biti Martin Luther King niti Nelson Mandela, puno pojedinaca pridonosilo je borbi za velike društvene promjene, a doprinosi i danas.

Uvidi Angele Davis prezentirani su kroz ovu knjigu na jednostavan i ekonomičan način kako bi bili dostupni što široj publici, što je i više nego pohvalno – kako sam ranije spomenula, jer svi bi morali početi razmišljati malo više o nekim temama. Pogotovo danas kada postoji u svemu upitnost slobode, počevši i od slobode misli, upitan je položaj intelektualca i aktivista, jer nasuprot svemu stoji kapitalizam koji se oteo s lanca, pojačani militarizam i svijet cenzure političke korektnosti, te različite interesne sfere kojima odgovara zadržati svoje pozicije, održavati tupost masa i indiferentnost pojedinca. Bitno je preživjeti i zaraditi svoju plaću, zar ne? Zašto bi nas zanimao incident u Fergusonu, iako je zahvaljujući medijima obišao svijet? Zašto bi nas zanimalo prekomjerno korištenje sile od policije kojoj je dužnost da svog građanina prvenstveno čuva i štiti? Zašto, sve dok slučajno ne strada netko tvoj ili se nešto grozno ne događa pred tvojim vratima? Načelo intersekcionalnosti koncept je čijem je razvoju Angela Davis značajno pridonijela i kojeg promiče prilikom borbe za slobodu i ljudska prava. Koncept koji je objašnjen kroz knjigu na pragmatičan način kroz učinke i povezanost aktivista i njihove uspjehe u borbi protiv nepravde.

Angela Davis postala je svjetionikom i simbolom nade, jer njezina kontinuirana borba na teorijskoj i praktičnoj razini svjedoči o tome kako treba pravilno postavljati stvari, nemilosrdno istraživati, ne skretati pogled, pronaći uzroke problema, hrabro tražiti rješenja i onda sve ispočetka. Kritizira islamofobiju, kritizira rat protiv terorizma, zalaže se za Palestinu i nastavlja se boriti za oslobođenje političkih zatvorenika, te neumorno s voljom i predaje, jer zna kako posao nikada ne može biti gotov, kako borba za slobodu ni ne može završiti.

Iza nje stoji maestralan opus i djelovanje. Ova knjiga donosi promišljanja o naizgled nespojivim borbama, od pokreta za slobodu Crnih ljudi, Crnog feminizma, do abolicije, pa borbe protiv okupacije Palestine, međutim ujedinjene su kroz intersekcionalnost, borbu za slobodu i ljudska prava i napredak društva. Ona nam rasvjetljuje strukturne veze između borbe protiv državnog nasilja i otpora različitim državnim mehanizmima temeljenima na rasi, klasi, rodu, seksualnosti, etnicitetu kroz povijest. Angelu Davis treba proučiti. Njezina razmišljanja su ispred njezinog vremena. Ili nisu? U kapitalističkom svijetu, u neprestanom porastu vojnih zona, intervencija i ratnih sukoba, u porastu svakodnevnog nasilja, čini se kako je privilegija uopće moći razmišljati analizirati i imati imaginaciju i istraživati njezine smjerove.

Sloboda je borba. Drago mi je što postoji neko na zemlji poput Angele Davis kako bi nas iz prve ruke podsjetio. Netko tko ne skreće pogled i tko je dovoljno prizeman te kaže: gle, ovo možeš i ti, ali počni razmišljati kako su moguće i drugačije stvarnosti. Iz edicija Bijelog vala doista mi se nametnula ova knjiga kao važan naslov i nije mi ni najmanje krivo što sam poskočila od sreće usred knjižare, jer najgore što možeš propustiti jest odbijanje prilike širenja i mijenjanja vlastite svijesti. Mali koraci vode do slobode, a potrebno je puno hoda do otpora i rijetkost su ljudi, mislioci poput Angele Davis.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 31. listopada 2025.