Iznimno vrijedna i admirabilna knjiga

Piše: Katarina Marić, 1. veljače 2024

Ante Kraljević: Ganga – osebujno pučko pivanje, Udruga za očuvanje kulturne baštine i istobiti Davorije, Grude / Synopsis, Zagreb, 2024.

Gangi – tom autohtonom pučkom arhaičnom pentatoničkom pjevanju i njenim satiričkim deseteračkim distisima, još se mladi Krleža divio, zapisavši: „…o (…) Franji Ferdinandu, Franji Josipu, o nadvojvodama, grofovima i popovima, ovaj naš antemuralski, graničarski narod mislio je politički mnogo bistrije, klasno svjesnije, dijalektički mudrije od našeg Sabora, od naše štampe, od naših pjesnika i od sveukupne naše inteligencije”; Petar Gudelj pak o gangi kaže: „Je li ta vokalna elementarna nepogoda u Imotu s vodama sašla s brdā ili se začela u polju, pod udarcima bure i gromova, nad ponornicom, blizu ponorâ? Izvirala iz svih brda i grla, huka je stâla kroz rivine i žlibine, nosila drvlje i kamenje, plodotvorni mulj, bistrila se u virovima, krenicama i kamenicama, napajala duše“; etnomuzikolog dr. Branko Marić pak: „Toj čistoj našoj narodnoj pojavi i ako ‘divljoj’ moramo odavati više pažnje i dužnog poštovanja. To je stvorila ona ista kolektivna narodna duša, koja nam daje zdrave i divne originalne motive veziva i rezbarija, šarenilo narodnih nošnja i kretanje narodnih kola“, a radijski voditelj, glazbeni urednik, pokretač stranice https://www.ganga.hr/ te melograf gangi Tomo Matković: „Ganga je neuhvatljiva i neukrotljiva, a ipak silovita kao posljednja pomast; ma koliko se trudili u riječi je nećete moći uhvatiti. Kitit ćete riječi, kao lovac postavljati mamce, ali ona će uvijek ostati neulovljena misao. Da biste shvatili njezinu ćud morate biti s njom od prvog dana života, jedino tako će vam pokazati svoju raskoš savršene harmonije – jer ona je s one strane riječi i pjeva… Nju sresti nećete nigdje osim u jednom malom međuprostoru gdje se jačaju kamen i sunce u drači vječnosti. Tu je ona neprolazna i tu crpi svoju snagu. Tu se rađa i živi – u šaci zemlje, u suzi vode, na leđima poskoka, sa stine na kojoj je i nas mater iznila na svit. Važna nam je ta stina jer bez nje nema ni nas, a ni gange… s te stine ona se rađa u nama, a mi umiremo u njoj. U tom ljubavničkom zagrljaju suhozida i sunca jedino je ganga isplela dostojnu vjenčanu krunu… i tu se zatvara čarobni krug, zakletva do cijelog života… tu oni stanu – čovik i ganga – naspram Boga… i ne znaš je li to čovik piva gangu ili ganga piva čovika“.

Opusu literature (ali i filmova: https://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=3138) o gangi (primjerice: Ankica Petrović: Umjetnost pjevanja gange. Kulturna tradicija Dinarske zone, Anđelko Mijatović: Ganga, pismice iz Hercegovine, Imotske krajine, od Duvna, Livna i Kupresa, Damir Zorić: Silva rerum: bilješke o ishodištima pučkih tradicija itd.) sad se pridružuje i iznimno vrijedna i admirabilna knjiga Ante Kraljevića: Ganga – osebujno pučko pivanje, u kojoj autor na temelju preslušanih 6 tisuća izvedbi 413 napjeva svrstava u četiri vrste gange (bekijsko-imotska, belevarijska, najinska i rera) te ih popisuje u tabeli na dvadeset stranica. Pritom se posvećuje izvođačko-glazbenom a ne i književnom aspektu gange (u kojem je pak formatu ista glavni etnografski, kroničarski manifest svakodnevice i njenih prostorno-vremenskih događajnosti – usmenopučka tvorba sarkastičnih, mudrih, vragolastih, protestnih, rugalačkih, vulgarnih sadržajnosti) – ojkanju kao karakterističnom a cappela izvedbenom načinu melostrofnog dvopjeva u tremolu/drhtanju glasa osebujnih parcijalnih tonova, pri čemu u iniciju prvi glas „priginje“, „počinje“ ili „sleginje“ te svakako „vodi“ i „piva“, a ostala dva pjevača (ili pjevačice) skupine „gangaju“, „prate“, „gȗsle“ ili „preuzimaju“ tj. „okriću“ dok posljednji slog mahom disonantno otklizava u glisandu (kod muškaraca) ili pokliku (kod žena).

Rečena startna pentatonika / petoglasje, tonski sustav utemeljen na ljestvičnom nizu unutar jedne oktave od pet tonova različita intervalskoga rasporeda, izričajno je imanentna mnogim folklornim društvima – od mongolskog/tuvanskog alikvotnoga khoomei grlenog pjevanja preko andaluzijske duboke pjesme cante jondo i romske siguiriye do onog katajjaq aljaških inuita – jupika i inih starosjedilaca obaju Amerika, primjerice, a etnomuzikolog Cvjetko Rihtman smatra da konkretno ganga kao „specifična polifona praksa predstavlja relikt ilirske muzičke kulture“ no u svakom slučaju svjedoči bogatom stvaralaštvu nematerijalne nam arhaične tradicije i baštine (iako je za neznalačko uho izraz pukog regresivnog priprostog primitivizma). Sreća je, ali i nužna edukacija, da se na tragu world musica te aktivnosti folklornih društava odnosno pregalačkim radom vrijednih pojedinaca prezerviraju i populariziraju nemjerljive vrednote ovog domaćeg ruralnog fenomena.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 1. veljače 2024.