Do 31. prosinca 2022. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu može se razgledati izložbu Tužne pjesme rata iz ciklusa Zbirka kao glagol.

Prvi ciklus predstavljanja djela iz fundusa Muzeja koncipiran je kao odgovor na trenutnu situaciju, želja je za iskazivanjem solidarnosti i empatije sa zemljom koja proživljava ono što je ove prostore obilježilo ratnih devedesetih. Izložba je naziv dobila prema zvučnom radu litavskog umjetnika Deimantasa Narkevičiusa, koji je nastao 2014. u vrijeme prvih protesta, nemira i stradanja upravo u Ukrajini, na kijevskom Trgu nezavisnosti.

Dvadeseto će stoljeće često zvati „stoljećem ratova”. Tu dugu i krvavu povijest možemo pratiti i kroz djela iz muzejskih zbirki od Prvog svjetskog rata do današnjih dana, od slikarskih svjedočanstava sa solunskog fronta Vladimira Becića do izbijanja crne strukture realnog u radovima Edite Schubert na novinama iz ratne 1991., sve do ratnih refleksija u skandiranom govoru mržnje na zagrebačkim i beogradskim ulicama u radu East Side Story Igora Grubića. Kultna poema Jama Ivana Gorana Kovačića, s ilustracijama Zlatka Price i Ede Murtića, jedno je od najvećih, bezvremenskih djela svjetske proturatne književnosti. Paysage de la guerre Dimitrija Bašičevića Mangelosa imenovanjem crno prebojane plohe postaje iskaz o apstraktnoj površini spaljene zemlje i o precrnjenoj prošlosti generacije koja je svjedočila strahotama Drugog svjetskog rata. Potpunu destrukciju, u atomskim eksperimentima i prijetnjom obilježenim poslijeratnim godinama, na granici slikarstva i skulpture evocirat će doslovce spaljenom materijom Ivo Gattin.

Na početku ratnih zbivanja u Hrvatskoj 1991., u Muzeju suvremene umjetnosti postavljena je izložba Umjetnik u pejzažu rata zahvaljujući kojoj su pojedina djela ostala u fundusu. Među njima je Paysage perdu Dalibora Martinisa, posvećen snimateljima poginulima prvih dana rata Goranu Ledereru i Žarku Kajiću. Početak devedesetih godina u Muzeju suvremene umjetnosti obilježila je Ukrajinska avangarda održana 1991., koja je vodila ka emancipaciji ukrajinskog kulturnog naslijeđa. Apokaliptičnog ozračja, proročanski prijeteća izložba Budućnost je sada sa samog kraja milenija, iz 1999., doimala se kao reakcija na černobilsku katastrofu. Iako u trenutni rat, upisujemo i iz njega iščitavamo traume generacija dvadesetog stoljeća, s poviješću koja se stalno vraća. U njemu se prepoznaju i brojni ratovi novog tisućljeća, koji bukte ili tinjaju na nama udaljenim zemljopisnim koordinatama. Možda se ipak možemo nadati da je globalni rat moguće zamijeniti globalnom solidarnošću.