Izložba godine, izložba desetljeća, izložba stoljeća

Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 3. ožujka 2026.

U početku bijaše kraljevstvo – Izložba u povodu 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 16. listopada 2025. – 15. ožujka 2026., 8. dio

Razgledavamo Humski triptih Antona s Padove (1529.), Drugi novljanski brevijar (Rimski brevijar, 1495.), Vazetje Sigeta grada Barne Karnarutića iz Zadra, tiskanoga u Veneciji 1584. iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, pa iz iste ustanove Bitku kod Siska Hansa Schultesa, tiskanu u Augusburgu 1593. godine u tehnici obojanoga drvoreza; pulenu (brodski kljun) obitelji Cippico (Ćipiko) u obliku pijetla – ratna uspomena iz bitke kod Lepanta (1571.), „zvir’“, kako su pulenu, brodski kip, zvali Hvarani, drveni zmaj s pramca hrvatske galije sv. Jeronima koja je također sudjelovala u bitki kod Lepanta 1571. godine, bakropis Natalea Bonifacia Bitka kod Lepanta, tiskan u Veneciji 1572. godine, nadgrobnu ploču Kristofora i Gašpara Granije nepoznatog klesara iz 1593. godine, masu oružja iz Osmanskih ratova, kacigu, prsni oklop, bojnu sjekiru, ugarski tip mača za probijanje oklopa, ugarsku sablju, pištolj na kremen i oružje haramija, hrvatskih pješaka-strijelaca: pušku s opaljivanjem na fitilj, bojnu sjekiru, barutnicu, bedemsku pušku na fitilj, top iz biskupske utvrde u Zagrebu, bojni rapir, oklop i kacigu i helebardu te opremu arkebuzira-konjanika: oklop s kacigom, arkebuzu i pištolj na fitilj. Odmah do je i tursko oružje: kaciga, štit, sječivo mamelučke sablje, korice, buzdovan, bodež, luk i strijela, topuz te puška kremenjača. Tu su zatim nadgrobna ploča Nikole IV. Zrinskog, Nikole I. Mlakovečkoga, Gašpara I. Draškovića i Katarine Székely de Kevend, Tome Erdödyja, Ivana Lenkovića, te još nekoliko nadgrobnih ploča hrvatskih junaka koji padoše u bitkama s Turcima: knez Ivan Frankopan, Petar II., stric Pavao III. Stričević Mihovil poginuo je na Mohačkom polju, braća Juraj III. i Petar III. I to su samo Frankopani i Zrinski, a tu su i Erdödyji, Draškovići, Karlovići, Albertiji i drugi.

Zatim opet gledamo knjige: prvotisak Rimskog misala iz 1483., Senjski glagoljski misal (1494.), rukopisni kodeks iz 1436. godine s prijepisima djela antičkih i humanističkih autora Petra Cipika (1390–1440), portret ovjenčanog pjesnika, Putta bakljonošu renesansnog trogirskog kipara Ivana Duknovića (1440–1509?), Svetoga Sebastijana drugog velikog renesansnog kipara i arhitekta Nikole Firentinca, poprsje Antonija Barresija Franje Vranjanina, niz portretnih glava s apside šibenske katedrale Jurja Dalmatinca, umivaonik s grbom Grimani šibenskog zlatara Horacija Fortezze (1530–1596), Misal Hrvacki iz Rijeke (1531.), Juditu Marka Marulića (Split, 1450. – Split, 1524.), zatim knjige Fausta Vrančića (Šibenik, 1551. – Venecija, 1617.): Rječnik pet najuglednijih europskih jezika: latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog te Novi strojevi, Osnove Ilirskoga jezika u dvije knjige Bartola Kašića (Pag, 1575. – Rim, 1650.), Nova sveopća filozofija platonista Frane Petrića (Cres, 1528. – Rim, 1597.), potom knjige Mavra Orbinija (Dubrovnik, umro 1611.) i Matije Vlačića Ilirika (1520–1575).

Tu promatramo Škrinju povlastica od hrastovine i željeza, naručitelja Ivana Zakmardija od Dijankovca (1643.), polikromiranu, pozlaćenu drvenu skulpturu sv. Ladislava, kraljice Jelena i anđela, rad kiparske radionice zagrebačkoga biskupa Jurja Branjuga iz 1739. godine, poprsja hrvatsko-ugarskih kraljeva neznanog autora u pješčenjaku (oko 1820.), kraljevske portrete Stjepana Arpadovića, svetog Stjepana, Ladislava Arpadovića, svetog Ladislava, Kolomana Arpadovića, Andrije II. Arpadovića, Bele IV. Arpadovića, Matije Korvina te Svetoga Ivana Pustinjaka.

18. stoljeće obilježeno je vladavinom austro-ugarske carice Marije Terezije. Poglavlje o njezinoj vladavini i reformama nazvano je Između staleške tradicije i moderne države. Reformama u carstvu sredila je upravnu organizaciju i administraciju, ukinula je kmetstvo i feudalizam, isusovački red, racionalizirala je školstvo, uredila sudstvo, organizirala Vojnu Krajinu… Hrvatska je imala pragmatičku sankciju značajnu za kontinuitet hrvatske državnosti. Njome je Sabor Kraljevine, kao nositelj hrvatske državnosti, osigurao jamstvo očuvanja prava i povlastica Kraljevine, a posredno i svoju zakonodavnu ovlast. Na izložbi su portreti carice (1717–1760) i sina joj nasljednika Josipa II. Habsburga Lothringena (1741–1790).

Hrvatsko 19. stoljeće otvara slavna slika Vlaha Bukovca Hrvatski narodni preporod; Slava njima; Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti; Glorifikacija ilirskog preporoda kao nastavak dubrovačke prosvjete iz 1895/’96. iz zagrebačkoga Povijesnog muzeja, a svima znana kao zastor Hrvatskog narodnog kazališta (1895.). 19. stoljeće obilježeno je snažnim pokretima za nacionalnu afirmaciju, reformu institucija i modernizaciju društva. Razdoblje je to borbe za autonomiju unutar Habsburške Monarhije. Vođe Ilirskog pokreta Ljudevit Gaj, Dragutin Rakovac, Stanko Vraz i Dimitrija Demeter, promicali su jedinstvo južnoslavenskih naroda, standardizaciju jezika i kulturnu samosvijest. Osnivaju Maticu ilirsku (danas Maticu hrvatsku), Narodni muzej, Gospodarsko društvo, Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti (danas Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti), a zahvaljujući i najvećemu meceni u hrvatskoj povijesti, đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, i Sveučilište u Zagrebu. Godine 1847. na prijedlog Ivana Kukuljevića Sakcinskog hrvatski postaje službeni jezik umjesto latinskog, a 1848. godine ban Josip Jelačić, simbol otpora mađarskom hegemonizmu, ukida kmetstvo i pokušava reafirmirati položaj Hrvatske unutar Monarhije.

Krajem stoljeća u pretežno ruralnoj, seljačkoj, za zemlju vezanoj populaciji, slabo obrazovanoj, gradovi postaju središta industrije, bankarstva, prometa i kulture. Ban pučanin Ivan Mažuranić proveo je niz reformi u upravi, sudstvu i školstvu. Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1867. godine uspostavila je Hrvatsku kao dio ugarske krune s određenim stupnjem autonomije, ali i s mnogim ograničenjima. Razgledamo uniforme i prepisku bana Jelačića, sliku pogibije Eugena Kvaternika u Rakovačkoj buni 1871. godine, njegov putni kovčeg. Kraj stoljeća obilježen je banovanjem Kấrolyja Khuena Hédervấryja i njegovim represijama i restrikcijama koje su izazivale otpor i bunt (čuveni vritnjak u Saboru) te zbog kojega se zazivalo ime omiljenoga bana Josipa Jelačića: „Ustani bane, Hrvatska te zove, zove“, koji je od tada do danas postao simbolom otpora svakom obliku gušenja hrvatskoga nacionalnog identiteta.

Tu je izložena i metalna tiskarska preša iz 1830. godine, portret Ljudevita Gaja, i njegove tiskovine: Novine Horvatske i Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa, Danica horvatska, portret Ivana Kukuljevića Sakcinskog i njegova pisana saborska odluka o uvođenju hrvatskog jezika. Gledamo slikane portrete cara Franje Josipa I., Ivana Mažuranića te klesano poprsje Ivana Starčevića velikog kipara, Bračanina Ivana Rendića.

Dalmacija, Istra i Dubrovnik od 1808. godine pod vlašću su Francuza Napoleona Bonapartea. Njegov guverner Ilirskih provincija maršal Auguste Marmont stoluje u Emoni (Ljubljana). U ovoj sobi razgledamo porttretnu bistu Napoleona I. Bonapartea, proklamaciju o uspostavi francuske vlasti nad Dalmacijom, Dekret maršala Marmonta o ukidanju Dubrovačke Republike, te portret maršala Augustea Frédérica Louisa Viessea de Marmonta (1774–1852).

Ovu ogromnu, monumentalnu, veličanstvenu, fantastičnu i fenomenalnu izložbu prati debeli katalog od 691 stranice. Trebalo je to pročitati. U početku bijaše kraljevstvo – Izložba povodom 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva zasigurno je izložba godine pa i desetljeća. Izložba stoljeća. Sljedeća će biti za sto godina, za 1200. godišnjicu hrvatskog kraljevstva. Vidimo se tada, da se malo našalim. Naravno da to nećemo doživjeti, ali da će se tradicija nastaviti i izložba za sto godina ponovo organizirati, u to sam uvjeren.