Nacionalni muzej moderne umjetnosti od 1. srpnja do 29. kolovoza 2021. hrvatskoj kulturnoj javnosti premijerno predstavlja radove Sergeja Borisova, jednog od najpoznatijih suvremenih ruskih fotografa.
Iako se ne može u potpunosti okarakterizirati kao retrospektiva, izložba Tijelo vs. Sustav, u autorskoj koncepciji ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branka Franceschija kroz tematsku i kronološku podjelu građe omogućava pregled razvoja likovnog jezika Sergeja Borisova, ali i dočarava atmosferu alternativnog umjetničkog života u Moskvi i Sankt Peterburgu – kulturnim centrima Rusije – kao i svakodnevnog života od vremena SSSR-a do danas

Fotografije ovog kroničara sovjetsko – ruske povijesti, rođenog 1947. u Moskvi, odražavaju karakteristične značajke određenih razdoblja povijesti pa publika kroz niz prizora može promatrati atmosferu raspada SSSR-a, ali i otkriti korijene selfie kulture.

Aktovi i ulične fotografije, u kojima jedinstveni fotografski jezik Sergeja Borisova intenzivno prenosi osjećaj ironije i protesta koji su bili karakteristični za razdoblje Perestrojke okosnica su izložbe. Objavljene u slavnim časopisima kao što su Le Monde, Face, Tempo, Actuel, Interview i Photo, Borisovljeve fotografije uz pohvale i priznanja estetskoj kvaliteti pružile su europskoj javnosti informacije o brzim promjenama u Rusiji.

Posebnost vizualnog jezika Sergeja Borisova je ljubav prema Moskvi, njezinoj arhitekturi i perspektivama. Pompozan, monumentalan grad, šetališta uz rijeku i spomenici – sve umjetniku u njegovom radu na fotografiji služi kao važan aspekt značenja. Arhitektonski elementi, složene kompozicijske konstrukcije unutar slike i igra perspektivom i svjetlošću u estetskom su dijalogu s protagonistima, pa se uvijek javlja osjećaj posebne senzualnosti. Sljedeća uobičajena komponenta u figurativnom izrazu fotografija je sfera neba koju umjetnik koristi kao metaforu. U takvim djelima kao što su „Ispovijest“, „Maša na dimnjaku“ i „Leteći“, iza prekrasnih kulisa ne uočavamo odmah unutarnje raspoloženje subjekata koji se donekle i uzdižu iznad svoje drame (Catherine Borissoff, umjetnička direktorica Zaklade Ruarts).

Izložba predstavlja 62 crno-bijele fotografije sa Sergejevim središnjim motivom ljudskog tijela u okruženju grada ili njegovog studija. Iako je u Rusiji poznat kao portretist pop zvijezda, ove često nekonvencionalne snimke mahom nisu predmet izložbe, jer je u našoj prema Zapadu orijentiranoj popularnoj kulturi riječ o potpuno nepoznatim umjetnicima. Ruski kolege će isticati da je osamdesetih godina njegov atelijer pod imenom Studio 50A kojeg je zaslužio radom za Melodiyu, a vodio kao neformalnu galeriju, bio središte subverzivne kulture, po dekadentnim navikama i slavnim gostima pandan njujorškom Studiju 54. Moja prva asocijacija o socijalnom aspektu Borisovljevog projekta bila je njujorška Tvornica/Factory Andya Warhola iz šezdesetih i sedamdesetih godina, budući da se nije radilo samo o zabavi. U Borisovljevom studiju nastajala je umjetnost koja se uključujući lokalnu društvenu kremu subverzivno odnosila prema uskogrudnim društvenim vrijednostima. Dapače, prema onome što znamo o sovjetskom društvu osamdesetih, bila je riječ o skandalu i skarednosti. Borisov je zapravo pokazao da količina gradske populacije nužno djeluje oslobađajuće na pojedince, pa je parada društvenih iščašenja pojava koja je neizbježna u sredinama kojima gravitiraju milijuni ljudi bez obzira na rigidnost političkog okruženja. Tako su akteri njegovih fotografija i sudionici terevenki podjednako travestiti od kojih je najpoznatiji peteršburška Marylin Monroe, mlade djevojke i mladići koji će pozirati u njegovim proslavljenim aktovima, kao i otkačene rock, estradne i kazališne zvijezde ili njegovi prijatelji vizualni umjetnici. Uostalom, na jednoj od izloženih Sergeivih fotografija prisutan je i portret Andrewa Warhola . Studio 50A bio je područje slobode, a osnovna manifestacija slobode u rigidnim sustavima, o čemu i mi ponešto znamo, golo je ljudsko tijelo kao polazište i odredište, fizička i duhovna granica individualiteta. Od simboličkog čina pod drvom spoznaje, golo tijelo je simbol karnalne istine, neposluha i pobune… (Iz predgovora Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i kustosa izložbe)