Ishodišta i pretpostavke kao takve

Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 7. veljače 2026.

U početku bijaše kraljevstvo – Izložba u povodu 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 16. listopada 2025. – 15. ožujka 2026., 2. dio

Krenuli su na put naši preci negdje iz krajeva oko rijeke Visle u današnjoj Poljskoj. Možda su stigli iz crnomorskih stepa i dalje, s područja Irana – ne znamo sigurno, jer sa sobom nisu donijeli pisanu povijest, ni svete knjige, možda tek kakvoga troglavca ili Peruna kojega više ne prepoznajemo. Ono što znamo o njima, pročitali smo kod grčkih i rimskih autora. O sebi samima oni će isprva svjedočiti isključivo latinskim jezikom, pa ćemo tako i za njihovo ime prvi put doznati na natpisima u kamenu kojima će ukrašavati svoje crkve. Njih će podizati u velikom broju, pokazujući da su prihvatili vjeru starosjedilaca i postali dijelom velike kršćanske obitelji, okupljene oko Radosne vijesti. Naši preci skrasit će se u zaleđu obalnih gradova, na plodnim kraškim poljima, uz obale rijeka i podno planina. Naslijeđe stare Grčke i Rima, koje su zatekli u svojoj domovini – od uređenih gradova, hramova, cesta i vodovoda do jezika, pisma, političke i crkvene organizacije, pratit će ih tijekom cijele kasnije povijesti. Zidine Dioklecijanove palače, utočište posljednjih stanovnika Salone, podsjećat će ih na cara u dalekom Konstantinopolu, a crkve i sjajni mozaici na nasljednika svetoga Petra u Rimu. Uskoro će se u kamenu pojaviti i njihov narodni jezik, ispisan samo njima svojstvenim pismom, za koje će poslije tvrditi da mu je autor sveti Jeronim, sin Rima i Dalmacije, jedan od najvećih crkvenih učitelja.

Razmeđe svjetova koje i je povijest namijenila ostat će njihova sudbina sve do danas, a administrativna podjela iz vremena Rimskog Carstva u osnovi temeljnog političkog dualiteta sadržanog u tituli „kralja Hrvatske i Dalmacije“. Ratovat će protiv „naroda Grka“, Bugara, Mađara i Venecijanaca, ali nije zabilježeno da su osvajali i pljačkali zemlje svojih susjeda. Pouzdani izvori tvrde da su imali moćnu vojsku, a o njihovim pobjedama pripovijedaju suvremene kronike od Engleske do Rusije. Da su ih cijenili kao hrabre i pouzdane ratnike, govori njihova brojnost u osobnoj straži španjolskih kalifa, a za jednog od njih, Jahwara Dalmatu, kaže se da je 970-ih godina osnovao Kairo u Egiptu. Ali njihova povijest ima i manje sretnih stranica. Legenda kaže da su na polju Pet crkava kod Knina ubili vlastitog kralja zato što ih je htio povesti u rat preko mora. Prije nego što je izdahnuo, kralj ih je prokleo, pa su tako u velikoj bici izgubili slobodu. Tako kaže legenda, tako govore glasine, ali i legende su dio povijesti. Kakogod, stigao je novi kralj sa sjevera, pa još jedan i još jedan. Vladari su se penjali na prijestolje, dinastije se mijenjale, ali naši preci nikada nisu zaboravili svoje kraljevstvo i prvoga kralja. Ova izložba je priča o njima i o upornosti kojom su čuvali sjećanje na svoje početke. Priča je ispričana s ljubavlju i zahvalnošću, ali sine ira et studio, kako kaže učitelj Tacit. Onako kako bi to od nas očekivao Ivan Lučić Lucius, otac hrvatske historiografije: „Ako si dobrohotan, prijatelju, nećeš zamjeriti. Pretpostavke pak uzmi kao takve. Preokreneš li ih nabolje, bit ćemo ti zahvalni.“

Deveto stoljeće je vrijeme afirmacije hrvatske državnosti. O tome govore pisma pape Ivana VIII., najstarije kneževske isprave, te prvi zapisi u kamenu, dijelovi crkvenoga liturgijskog namještaja, otkriveni i muzeološki obrađeni tijekom gotovo stoljeća i pol arheoloških istraživanja na starohrvatskim lokalitetima u dalmatinskom zaleđu. Danas su pohranjeni u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i brojnim drugim muzejskim zbirkama. Na njima se prvi put javljaju etnonim, ime naroda (Croatorvm) te imena i naslovi pojedinih vladara, najčešće s titulom kneza (DVX), premda se barem u jednom dokumentu (uz ime Trpimira) javlja i titula kralja (REX). Od Branimirova vremena natpisi sadrže i godinu nastanka spomenika, čime počinje sustavno bilježenje povijesti u Hrvata i čvrsti oslonac na kršćansko računanje vremena. Niti jedna slavenska nacija nema starijih vladarskih natpisa, a njihov neobično velik broj na relativno malom području predstavlja u europskim razmjerima jedinstveni spomenički korpus – „arhiv u kamenu“, kako ga je svojedobno nazvala Vedrana Delonga. Kroz izložene primjere dobivamo uvid u formiranje prve državne strukture i društvenih elita, političku podijeljenost na carsku Dalmaciju i hrvatsko zaleđe te geopolitički smještaj između Bizantskog Carstva i Franačke države. Taj će dualizam obilježiti razdoblje srednjega vijeka i utjecati na političku i kulturnu povijest Hrvatske sve do modernog doba.

Tu promatramo oltarnu pregradu s imenom kneza Trpimira iz Gornje Koljane – Crkvine, iz srednje trećine 9. stoljeća, za izložbu posuđene iz Muzeja arheoloških spomenika u Splitu. Iz iste ustanove su i fragmenti kamene plastike s Branimirovim imenom i ukrašenih pleterom, te iz istoga vremena u vapnencu isklesan Akroterij šesterostranog ciborija iz Biskupije – Crkvine. Ovdje okupljeni epigrafski materijal zorno ilustrira riječi našega velikog lingvista, profesora na Bečkom Sveučilištu Radoslava Katičića, da se Hrvatska na razmeđu Istoka i Zapada sebi i svijetu u prvo vrijeme predstavlja isključivo latinskim jezikom koji će biti službeni u Hrvatskom saboru sve do polovice 19. stoljeća, dok Ivan Kukuljević Sakcinski nije prvi održao govor na hrvatskom materinjem jeziku. Začeci institucionalne distinkcije koju vladarski natpisi najavljuju karakteristični su za latinski Zapad i odgovaraju procesima tipičnima za politiku Karla Velikog, koja za cilj ima obnovu Rimskog Carstva – prvi pokušaj ujedinjenja Europe.

Specifičnosti liturgije i crkvene arhitekture, od troapsidalnog svetišta do istaknutog tornja s liturgijskom i grobnom funkcijom na zapadnom pročelju crkve (Westwerk), također upućuju na karolinške utjecaje. Oni su prisutni ponajprije zahvaljujući upornom i marljivom djelovanju benediktinaca čija zabilježena imena potvrđuju njihovo zapadno podrijetlo. Istodobno, „grčkih natpisa ili rukopisnih tekstova iz razdoblja od 8. do 12. stoljeća praktički gotovo i nema“ (E. Hercigonja). No Mirom u Aachenu iz 812. godine Bizant je ipak zadržao administrativnu kontrolu nad ostacima nekadašnje rimske provincije Dalmacije i ona će nominalno potrajati sve do 12. stoljeća, utječući na prepoznatljiva obilježja bizantskog stila u likovnim umjetnostima našega priobalja, ali i na razvoj koncepta Kraljevine Dalmacije koji će obilježiti povijest hrvatskih podjela sve do 20. stoljeća.