Ironiziranje svijeta banalnosti i oplemenjujući oduhovljeni prostor

Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 13. studenoga 2026.

Zdenko Bužek Čarli: samozatajni genij: slikar, grafičar, prozni pisac, majstor grafita (2. dio)

Warhol kaže da s fotoaparatom nasumce uzima motive, OKIDA, i dobiva doživljaj kadra. I Bužek sliku doživljava kao OKIDANJE, i okidanjem stvaranje dvodimenzionalnog kadra. Kadar ulazi u konstrukciju slike, a sadržajno i tematski izvadak je reklame idealiziranog življenja u predjelima utopije. Utopije neostvarenih (i neostvarivih) sanjarenja. Samozadovoljavanje tako postaje inspiracija, stvaranje je slike odraz neostvarenih erotskih fantazijȃ i poligon mašte utopljene i utisnute u direktnim i indirektnim, eksplicitnim i implicitnimerotskim i pornografskim prikazima i prikazama, duboko uglavljenima u svijest i podsvijest. Današnje je doba definitivno doba masovnoga voajerizma. Slikanje omogućava imaginarno posjedovanje nestvarne prošlosti i simboličko posvajanje dalekih, nedodirljivih predmeta i ljudi. Želja i žudnja nemaju povijesti, pobuđuju se arhetipovima, a slika može biti stimuliranje poriva za – da parafraziram Luisa Buñuela: „tim mračnim predmetom želja“, gdje etičnost umjetnika leži upravo u činjenici potpunog razotkrivanja tabuizirane istine. Šok od stravičnih prizora smrti troši se stalnim, ponavljanim gledanjem. Isto se tako troši prijetvorni šok ponavljanim gledanjem pornografije. Opscenost je uostalom postala nezaobilaznom konstantom života i umjetnosti.

Suvremenost je krizna, traže se izlazi. Nenalaženje izlaza pobuđuje nostalgiju. Nostalgiju za prošlim, i za nedohvatnim, nepristupačnim danas. Bužek je izlaz našao bijegom u hvatanje nedohvatnoga, nepristupačnog na slikama, borbom da stvori svoj svijet razotkrivenih tlapnji u velikoj paradi veselja i radosti, u lijepim ženama, seksu i erotici iz časopisa za muškarce, i u dalekim krajevima neogađenima (post)industrijskim društvom materijalistički nastrojenih mravinjaka aktualne nam civilizacije. Surfer iz Dana velikih valova koji jaše na Hokusaijevom valu, Warholove boce Coca-Cole, anonimne ljepotice razgolićene u časopisima i planetarne zvijezde i zvjezdice, popartistički obrađene, verbaliziran Duchampov Akt koji silazi niz stepenice postaje Akt koji UZLAZI uz stepenice – plagirani su motivi, kopije kojima Bužek konstruira svoj originalni tematski rakurs. Namjernim banalnostima ironizira svijet u kojemu živi, duboko fasciniran njime baš takvim kakav jest, svjestan da u njemu uživa i da ga ne bi mijenjao ni za kakav drugi.

Strategija kameleona

Zdenko Bužek u svom dugogodišnjemu plodnom umjetničkom djelovanju dokazivao je i još uvijek dokazuje da stalna samo mijena jest, baš onako kako su dobri stari Grci objašnjavali dijalektiku svijeta i života, kako zajednice tako i svakoga čovjeka pojedinačno. Bužekovi umjetnički svjetovi nikada nisu okoštali u jednoj formuli nego su stalno mutirali, transformirali se, i u svojevrsnoj strategiji kameleona ili nomadskoj strategiji prihvaćali i preispitivali mnogobrojne modernističke, avangardne umjetničke zakonitosti, ali ne na razini pukog preuzimanja, nego u svrhu duhovnoga prodora u smisao umjetnosti. Stoga su ove mijene dodirivale izrazite krajnosti: od egzaktnih, geometrijskih i optičkih istraživanja, preko posve opuštenih, nagonski nanesenih, gustih linearnih prepleta, pa sve do fraktala, kojima je posvetio cijeli jedan ciklus slika. Pa ipak, sve poznate nam emanacije autorova stvaralačkog stava ne izgledaju nam ni proizvoljnima ni nekoherentnima. To je stoga što je Zdenko Bužek umjetnik iznimno širokih i elastičnih stvaralačkih nazora. Njegov nomadizam tj. strategiju preuzimanja cijeloga niza umjetničkih poetika moderne avangarde, isticali su i analizirali kritičari koji godinama i desetljećima prate njegov rad (pokojni Tonko Maroević i Damir Grubić, Vanja Babić, Miloš Đurđević i moja malenkost). Dakle, rad Zdenka Bužeka nudi najrazličitija iskustva. Rijetko ćete kada naići na umjetnika s toliko sjajno ukomponiranih elemenata umjetničke modernističke povjesnice. Na svojemu cjelokupnom umjetničkom putu Bužek istražuje svijet svojih duševnih i mentalnih preokupacija, a svjestan je da rad na slikama na matricama već postojećih stilova, u duhu već istrošene postmoderne, predstavlja potpuno prirodan umjetnički postupak. Njegov izazovni eklekticizam ne znači paradiranje erudicijom niti dobro naučenu lekciju prošlosti. Dugujući ponajprije sebi, poslužio se drugima i zadužio kod drugih. Način kombiniranja i montiranja preuzetih komponenti i stilema prvi je korak prema složenijoj vlastitosti.

A koji su to modernistički elementi koje Bužek prožima u svojemu slikarstvu i u svojoj umjetnosti općenito? Bavio se i skulpturom, i performansom. Prošao je put rekapitulacije iskustava i apstrakcije i figuracije, u rasponima od Kandinskog i Micheauxa, Kleea i Wolsa, dakle iskustva lirske i enformelne, tašističke apstrakcije, do hiperrealističkih eksplicitnih pornografskih slika te slika sa snažnim reminiscencijama na američki pop-art, prije svega s direktnim citatima Andyja Warhola i Roya Lichtensteina. U jednome je trenutku slikao kubistički poput Pabla Ruiza Picassa, ali i crnobijele, plošne meandre, odajući počast velikom hrvatskom slikaru druge polovice 20. stoljeća Juliju Kniferu, baš kao što ga je geometrijska apstrakcija nekoć mamila kada je slikao slike á la Piet Mondrian.

U seriji slika lirsko-apstraktnoga ekspresionizma projicira se i prazni autentična gestualna energija. Bužek ovdje slijedi stil Kandinskoga, istražujući kroz prakticiranje njegova stila diktat unutarnje nužnosti, duhovnih impulsa koji rezultiraju kolorističkim oblicima, mrljama, linijama, dakle svim formalnim elementima u bîti deriviranima iz prirode i oblikovanima u duhu. Katkada forsira automatizam action-paintinga poput Jacksona Pollocka, ne bi li osjetio problem procesa rada na slici i iskonski zov doslovnoga fizičkog angažmana u slikarskome činu. Kombinacijom kandinskijevske lirske apstrakcije i polokovske fizičke akcije u radu na slici, Bužek je stvorio vlastiti amalgam koji besprijekorno funkcionira kao atraktivna koloristička struktura.

U seriji frizova umjetnik raspoređuje nizove manjih kvadratnih formata u veće cjeline. Te se slike mogu promatrati po sistemu pars pro toto (dio za cjelinu). Svaka je zasebna cjelina, a ima ih pretežno popartističkog predznaka. Tu su Warholova Marilynka, Mona Lisa, slon, Kniferov meandar, Lichtensteinovi izvadci iz stripova, obojane horizontalne trake… da ne nabrajam dalje. Riječ je o pravome malom sladostrasnome umjetničkom poligonu, s nesumnjivim hedonističkim biljegom. Treba naglasiti kako Bužek znade kontrolirati gestu; dapače, učas s vehementne geste prijeći na postupno, sporo, disciplinirano i strpljivo slikanje. Zato mu figurativne slike, i one s natpisima na monokromnim pozadinama, djeluju tako čisto, jasno, pregledno, kao da su kompjuterski generirane. Iste su kvalitete razvidne u seriji slika s varijacijama ritmova koloriranih traka. Ovdje je riječ o debljim i tanjim linijama koje smiruju perceptivnu buru, a opet snažno potiču osjetilnu promatračevu aparaturu svojim sjajnim skladovima kolorističkih suzvučja. Trake nikada nisu monotone, upravo zbog kontrastnoga djelovanja različitih kvalitativnih i kvantitativnih ekspresija.

Serija kolaža

Serija kolaža iskazuje Bužekov talent za neiscrpnim variranjem ozbiljnih formalnih struktura. Slažući komade papira iz novina i iz časopisa, stvorio je djela nehajne ikonografije današnjega, suvremenog svijeta hinjene i isprazne ljepote, pseudoglamura i izvanjskih manifestacija materijalističke popudbine, sve pretočene u reklame i tzv. brandove, koje suvremenoga čovjeka čine sofisticiranim robom sveopćeg konzumerizma. No ti radovi djeluju kao dadaističke poštapalice s mnogo ironije. U crnobijelim kolažima Bužek se okreće i znanstvenim fenomenima u prirodi, kao što su fizikalna zakonitost fraktala, kozmičkih rupa, koje imaju imaginarnu sposobnost širenja u prostoru u beskonačnost. Ovi kolaži pomalo koketiraju s Bužekovom ljubavlju prema umjetnosti velikoga umjetnika i teoretičara umjetnosti Paula Kleea, ali u bîti su kompozicijske strukture koje površinu uvijek tretiraju plošno, stvarajući ritam punih i praznih partija unutar pojedinih crnobijelih kolažnih odsječaka/fragmenata. U množenju pojedinih odsječaka, kao refleksija na teoriju fraktala, stvaraju se svojevrsni biološki organizmi.

Kada dodaje lingvističke obrasce u svoje slike – a znamo da je gorljivi čitatelj, zaljubljenik u knjigu te i sȃm pisac – zatvaramo krug mnogobrojnih i polivalentnih  Bužekovih kulturoloških interesa. U tom bi smislu Bužekov slikarski rad bio sublimna pretpostavka duha ukorijenjenoga u jeziku i jezika utjelovljenoga u vizualnu umjetnost. Život treba oplemenjivati i težiti spoznaji. Za Zdenka Bužeka Čarlija umjetnost znači produbljivanje spoznaje, stalno oplemenjivanje duha, ali također i mogućnost odlaska u svijet fantazmi, u svijet gdje je moguće ispuniti himbene želje.  

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 13. studenoga 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija