Piše: Vesna Aralica, 10. studenoga 2025.

Ante Tomić: Nada, HENA COM, 2024.

Kad se Ante Tomić kao profesionalni novinar krajem 90-ih godina prošloga stoljeća oglasio i svojim književnim prvijencem Zaboravio sam gdje sam parkirao (1997.), zbirkom pripovijetki koja je ostala praktički nezamijećena, hrvatska literarna scena već je bila izgrađena panorama, bogata raznolikim i dinamičnim sadržajima. Jedna je od kvaliteta mlađe hrvatske književne produkcije, kojoj tada pripada svojim djelovanjem i Ante Tomić, pokušaj traženja novih strategija za popularizaciju književnosti i pridobivanje čitateljske publike. Taj spoj poslovne strategije i literature najbolje ilustrira FAK (Festival A književnosti) koji se uskoro prometnuo u festivalsku atrakciju javnoga čitanja knjiga i promocije njezinih autora.  Literarna skupina najviše je pridonijela razvoju kratke priče (kojoj je Tomić ostao vjeran do dana današnjeg), ali neki njezini članovi (Jurica Pavičić, Borivoj Radaković, pa i sam Tomić) dali su i opipljiv doprinos hrvatskome romanu. Od toga vremena Ante Tomić drži i čuva balans u objavljivanju publicističkih i književnih uradaka. Štoviše, može se reći kako je autorova kolumnistička praksa (primjerice dva sveska feljtona Smotra folklora na temu poratnih mitologema) o promišljanju svakodnevice značajno utjecala i na žanrovsko određenje njegove proze.

Ako je dijelom i točna teza po kojoj je hrvatski roman u neovisnoj državi bio zrcalom kronična pomanjkanja humora u književnosti, Ante Tomić je kultnim romanom Što je muškarac bez brkova (2000.) preokrenuo taj trend u pozitivnom smjeru. Satira postaje njegovim zaštitnim znakom: u iduća dva desetljeća nastat će primjerci njegove najprovokativnije proze koja će uskoro doživjeti svoje filmske i kazališne adaptacije (Ništa nas ne može iznenaditi, Čudo u poskokovoj dragi), a afirmirat će se i kao vrstan filmski (su)scenarist zamijećenih i nagrađivanih filmova i serija (Posljednja volja, Novo doba, Karaula, Nek’ ostane među nama, Ustav Republike Hrvatske, Svemu dođe kraj).

Svojim zadnjim romanom Nada (2024.), sazdanom od niske uklopljenih priča povezanih istim likovima i kronotopom, Tomić na svojevrstan način i dalje brani boje svojega književnog programa: karverovsko-hemingvejskim minimalizmom satirički zahvaća otočku svakodnevicu spajajući njezinu sentimentalnu razinu s naoko melankoličnim naličjem. Autorov je svijet dinamičan i lepršav, a njegovi protagonisti, premda okruženi svakojakim preprekama: svjetonazorskim, kaznenim ili ekonomskim, zadržavaju nadu da sudbina nagrađuje uporne i hrabre. Intrigantnost Tomićeva stila povezana je s njegovom izravnošću, jezičnom jasnoćom, koja ostaje u krilu pitkih kolokvijalizama i idiomske raznolikosti, i autentičnim zrcaljenjem različitih životnih zgoda i nezgoda. Kao lucidan promatrač stvarnosti autor si daje za pravo spajati mimetično s fikcionalnim u novu stvarnost. Upravo je taj novi svijet pokretačem čitateljeve svijesti o kojoj Tomić itekako vodi računa: 28 poglavlja bokačovski su intonirana motivirajućim fabularnim sažetcima, a na kraju, u skladu s autorovim stajalištem prema temama, hepiendovski zaokružena humoristično intoniranim epilogom u kojem Tomić ide i korak dalje, obračunavajući se autoironijski s vjerodostojnošću svojih priča („Epilog… nakon kojeg se vi više ne možete sjetiti zašto ste čitali ovu idiotsku knjigu, umjesto da gledate uzbudljivo finale sedamnaeste sezone Big Brothera“).

I kad svoj roman započinje teškom temom spašavanja sirijskoga 22-dvogodišnjega izbjeglice Selima u prvom poglavlju, Tomić ni u toj epizodi ne želi ostati na liniji ozbiljnoga i zahtjevnoga diskursa nego traži klicu humora dovodeći ozlijeđenoga protagonista ravno do nudističke plaže tipičnoga dalmatinskog otoka (neimenovanoga). Otok, koji štuje sv. Margaretu kao svoju zaštitnicu, postaje (i ostaje) u literarnom svemiru traženom destinacijom za sve izgubljene, obeshrabrene i životno dezorijentirane. Čitatelj se kroz rekapitulacijsko pripovijedanje, u kojem svako poglavlje otkriva neku novu i iznenađujuću pojedinost, druži s neplodnim bračnom parom Genda iz Austrije, otočkim policajcem Krstom i njegovom obitelji koja pokreće novi biznis, iznajmljivačima: Vinkom i Radom, propalim poslovnjakom Nevenom Rosom, zvanom Čokolada, i mlađahnom mu djevojkom Gabi, skiperom Tonijem, homoseksualnih sklonosti, visprenim župnikom Celestinom i ostalom svitom, domaćom i pridošlom. Ležerno iskonstruiranim pričama, realistično omeđenima suvremenim svjetskim trenutkom u obliku migrantskih sudbina, krize braka kao institucije, ksenofobija i diskriminacija na svim društvenim razinama, isplivavaju živopisni karakteri, lišeni polarizacija, stoga im se lako prilazi sa svih strana. Količina životne nesreće i sreće gotovo je podjednako raspršena njihovim egzistencijama, koliko turbulentnima, toliko i iznenađujuće jednostavnima u razrješavanjima svakodnevnih gordijskih čvorova.

Tomić uspijeva progurati svoj humor i tamo gdje mu asocijativno nije mjesto, no satirična autorova svijest razgrće zavjese smiono i spontano (opisujući raspjevanu crkvenu procesiju): „Na koncu je u pravilnom četveroredu, kao da se uputio na Bleiburg, polako koračao obični vjernički puk“. Upravo je ta njegova sloboda kontekstualne aluzivnosti, začinjena crnim humorom, jedna od najjačih literarnih značajki ne samo ovoga romana nego cjelokupnoga Tomićeva knjižnog opusa: publicističkoga i beletrističkoga. Koliko je poglavlja u Nadi, isto je toliko različitih povoda za smijeh, ali i za izravno suočavanje s gorljivim problemima današnjice, vješto približenima čitatelju kroz vitalne dijaloge u kojima se idiolekti pojavljuju u službi izgradnje groteskna pogleda na likove i okruženje. Amblematična je epizoda u kojoj ucviljenu Jozefinu tješi Srpkinja Rada, udana za Vinka, hauzmajstora i vozača ambulantnih kola: „Videćete, sv. Margareta je žena i po“. Autor je čudnom pređom uspio povezati sve likove i njihove sudbine u jedno (vrzino) kolo, ali im je dopustio iskorake da se nađu u novom mjestu pod suncem, oslobođeni od životnih neuralgija. Nekomu su ćevapi postali odskočna daska (kao Selimu), nekomu akcija spašavanja, nekomu bijeg (Silviji i Selimu), nekomu povratak (Miji Gendi), a nekome odustajanje od vjerskoga fanatizma (Jozefini).

Svakodnevica kao nepresušan izvor životnih tragedija i komedija tematsko-idejni je sukus Tomićeva romana, ujedno i temeljni autorov orijentir prema čitateljskoj publici željnoj smijeha, provokativnosti, ali i književnosti s razigranom fragmentarnosti, slobodnim izborom i pluralitetom perspektiva. Prepoznatljiv stil jednoga od naših najvećih satiričara i roman Nadu svrstava u uspješnice koje će bez zlobe ismijati sve društvene boljetice, dajući pri tomu, dakako, zeleno svjetlo svim pomacima prema humanosti i altruizmu.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 10. studenoga 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija