Piše: Vesna Aralica, 9. veljače 2026.

Nebojša Lujanović: Dnevnik prakse, Naklada Ljevak, listopad 2025.

Dnevnik prakse deveti je roman Nebojše Lujanovića, književnika koji ne prestaje iznenađivati divergencijom literarnoga sadržaja. Nakon kontemplativna romana Jošuino drvo, koji je, prema riječima autora, njegov do sada najosobniji roman i žanrovski najraznolikiji (nastao nakon posjeta Svetoj Zemlji), Dnevnik prakse otkriva autora koji se okreće ležernijem žanru proze u trapericama. Međutim, pripovjedni zaveslaji iz perspektive jednoga srednjoškolca nipošto ne jamče čitatelju i posve opuštajući sadržaj, tipičan za svijet mladih, što uključuje generacijski bunt i propitivanje identiteta u adolescenciji, odnos prema vršnjacima i odrasloj populaciji. Iako je jezik romana kolokvijalan, karakterizacija likova tipološka, fabula nepobitno i autoreferencijalna (uvijek je poticajnije pisati kad se zaroni u godine vlastita sazrijevanja), i one fikcionalne dionice (zasigurno ih ima) vješto su uklopljene u vrlo autentični Ich-form dnevničkih zapisa gimnazijalca, zaposlena, po završetku nastavne godine, u jednoj splitskoj trgovini. Osim što Bošku i Branki, učenicima Trgovačke škole, kao vješt zapisivač stvarnosti u radnome okruženju vodi dnevnik prakse, glavni je protagonist specifičan upravo po nečemu netipičnomu za suvremeni svijet mladih: on izrijekom tvrdi kako mu je dnevnik čitanja bliži od dnevnika prakse. Ipak, dnevnik čitanja jednoga školarca konstantno je u dijalogu s dnevnikom prakse, umjetnost nerijetko pobjeđuje i samu stvarnost, ali i njihov spoj iskustvo je koje izgrađuje karakter glavnoga protagonista do samoga kraja.

Dalmatinski dućan kao poprište svakodnevice mjesto je vitalne komunikacije, rađanja otpora zaposlenih prema nekorektnome šefu Pavi, toposni lakmus-papir urbanog života sa svim njegovim dražima, ali i manjkavostima. S galerijom likova: Lucom Mrgudom, Marom Nevoljom, Filipincem Moom, Boškom Balvanom, Brankom, profesorom Dujmićem, Starom i ostalima, nijedan dan u dućanu nije isti, ili zapravo jest – perspektive se otkrivaju u svijetu mladih, ali i u svijetu odraslih. Iako nepomirljivi u shvaćanju života, u jednome trenutku svi zaposlenici bivaju ujedinjeni u otporu i zajedničkome buntu (zbog niskih plaća, diskriminacije u odnosu na turiste). „Svi su bili na nekom rubu“, odjek je gimnazijalčevih razmišljanja o suvremenome ropstvu i klanjanju novcu kao jedinome apaurinu suvremenoga čovjeka u egzistencijalnoj potrebi. Dnevnik čitanja pak razotkriva vrlo suptilna kazivača svakodnevice: njegova su duhovna hrana sami vrhovi svjetske književnosti: Čiča Tomina koliba, Zločin i kazna, Thérèse Raquin i Otac Goriot jer u njima pokušava pronaći odgovore na svu složenost ljudskoga bića, zarobljena nagonima, instinktima i natjecateljskim duhom, ali i najvećim zabludama koje ga dovode do ciničnoga garda, lakrdijašenja i autodestruktivnosti.

„Može li čovjek napredovati i mijenjati svijet ako se opterećuje tuđim očekivanjima, konvencijama, dobrobiti baš svakoga pojedinca… Što je cijena jedne osobe, ako će zbog toga svijet sutra biti bolje mjesto? Možda je blesavo i vulgarno sve to što Mare radi, možda se kosi s moralom, nekakvom radnom etikom, i ostalome o čemu su pisali mediji… Ali ona je sve pokrenula“, misli su koje more jedan mladi mozak u intelektualnu usponu, spremna na kolegijalno iskazivanje podrške, a s druge strane i svjesna kako funkcionira svijet odraslih. U tome kolopletu ni slika medija ne može biti pozitivna; slika je to trovača svakodnevice i mainstreamskih podržavatelja hijerarhije moći i licemjernih radnih etika. Frustracija jednog gimnazijalca pred osujećenim prosvjedom (rad u kupaćim kostimima) u kojem se zatekao, nadilazi očekivanu satisfakciju školarca kojemu konačno na račun biva uplaćeno 1100 eura.

„Novinari su čekali još nešto, ni sami nisu znali što. Isto je vrijedilo i za nas. Pa smo napokon i mi snuždeno ušli u dućan. Napravili smo sve što smo mogli“, misli su koje se iščitavaju kao jedna od najčešće opisivanih situacija u svjetskoj književnosti, a počiva na rekapitulaciji iluzornih čovjekovih sanja. Borba s vjetrenjačama kao motiv, iako implicira i mnogo zluradoga smijeha, u svojoj je esenciji duboko sjetna i razočaravajuća. Samo zbog toga i uzdignula se do spomenika čovjekovu idealizmu i njegovu bolnu srazu s okrutnom stvarnošću.

Ogrnut ruhom ispovjedne proze u trapericama, Dnevnik prakse čita se kao inteligentno štivo, univerzalno u pokušaju emanacije stanja čovjekova duha koji se voli kretati prema entelehiji, neovisno o tomu kojem životnom razdoblju pripada: mladenačkome snivanju ili iskustvom obilježenoj zreloj životnoj dobi. Antitetični odnos svijeta mladih i svijeta odraslih Lujanović neposredno priziva jednostavnim pripovijedanjem i živim dijalozima, nalazeći literarni začin ponajviše u narativnoj platformi dnevnika čitanja. A on razotkriva jednu od najintrigantnijih književnih instanci: lik antijunaka u njegovu nastajanju, društvenoj afirmaciji, ali i osporavanju pred svekolikim interpretacijama. „Sve mi se sada složilo kao puzzle. Da je, na kraju svega, važno boriti se. Volio bih… volio bih… da smo na kraju pobijedili“, opći je glas mlađega naraštaja, željna otkrivanja života preko ruba, ali i univerzalni odjek temeljnoga zakona preživljavanja: borbe za ljepši i pravedniji svijet.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 9. veljače 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija