Piše: Vesna Aralica, 22. studenoga 2025.

Korana Svilar: Soba za djevojčice, Fraktura, 2024.

Nakon zapažene zbirke priča Gušterov rep, objavljene 2021. godine, u Frakturinu se izdanju tri godine kasnije pojavilo i četvrto djelo Korane Svilar: kratki psihološki roman Soba za djevojčice. I dok prethodna zbirka priča čitatelju naprvu nudi susret s inspirativnom naslovnicom pobuđujući u njemu asocijacije u vezi s fenomenom samoobnavljanja tkiva u životinjskome svijetu, naslovnica Sobe za djevojčice minimalizmom ga uvlači u neki mogući scenarij iščekivanja prinove u obitelji. No riječ je o kudikamo složenijem narativnom scenariju koji zadire u zamišljenu građansku svakodnevicu nakon izazovnoga pandemijskog vremena, stavljajući povećalo nad odgojno-obrazovnim sustavom i obitelji – zrcalima dubokih društvenih mijena i svojevrsnih poremećaja s nesagledivim posljedicama. Ono s čim se autorica uhvatila ukoštac, pitanje je izgradnje identiteta u uvjetima sve izraženijega nametanja virtualnoga svijeta i ekstime kao obrazaca djelovanja suvremenoga čovjeka u svim segmentima njegova života. Posebice propituje egzistencijalnu srž onih koji su stavljeni u intenzivniju socijalnu interakciju, odlučivši se za korpus njoj blizak i po životnome pozivu: zbivanja u jednome razrednom odjelu nametnut će se kao životni zaplet jednoj profesorici i jednoj trudnoj maturantici.

Korana Svilar odlučuje se za vrlo zahtjevan oblik pripovijedanja s dosta digresija, rabeći slobodni neupravni govor u kombinaciji s pripovijedanjem u drugom licu, što ovoj prozi i daje pečat suvremenoga kontemplativna štiva. Svi ključni razgovori između likova kao da su se već odavna po nekoj inerciji i dogodili, pripovjedač ih tek, kao na nekoj traci, ekstrahirane iznosi pred čitateljevu svijest, ostavljajući ga nerijetko u nekakvim dvojbama i zamišljenostima. Fenomeni o kojima se na umjetnički način govori, neuralgične su točke društva: raspad suvremenih brakova, erozija društvene empatije, potkopavanje nastavničkog autoriteta u školstvu, porast virtualnoga nasilja i sve izraženija alijenacija današnjega čovjeka. Osim psihološke tematike, ono što produbljuje ovaj roman nijansirano je i vrlo autentično oblikovanje likova koji u potpunosti izlaze iz crno-bijele sheme. Soba za djevojčice sve je samo nije roman koji rasplet gradi čineći ustupak čitatelju: riječ je o prozi impregniranoj esencijalnim pitanjima u vezi s osmišljavanjem čovjekova života u kriznim vremenima.

Kako pomiriti otuđenje u obitelji s potrebama nastavničkoga zvanja koje ne može izbjeći ulogu produljene roditeljske ruke, jedno je od najintrigantnijih pitanja u romanu posvećenome sudbini mlade gimnazijalke Eve Lauč i njezinoj razrednici Nikolini Motika. Gdje su ljudi, tamo je i razdor, ali i mogućnost za konsenzus. Školska zbornica u romanu Korane Svilar radionica je humanosti prije svega, ali je neminovno i mjesto u kojem se nastavnička empatija sukobljava s taštinom i nerazumijevanjem onih potkapacitiranih za pastirsku službu. Tamo gdje čitatelj očekuje razrješenje situacije, javlja se pripovjedač koji u narativu postavlja više gordijskih čvorova, koji kao da su i metaforom samoga života: „Vivere est militare!“

Prelaženje granica tuđe privatnosti i slobode jedan je od temeljnih motiva u romanu, predstavljen kompleksno i u postupnu razotkrivanju. Nikolinino pretjerano zauzimanje za Evinu trudnoću zorno je predočeno kao inicijativa duhovno nezrele osobe koja se suočava s odjekom vlastita bračnog brodoloma i neuspjele trudnoće. S njezinim djelovanjem autorica upozorava na najčešći grijeh propusta u međuljudskim odnosima, a odnosi se na onaj rad na sebi koji teško polazi za rukom nezahvalnim zarobljenicima ega i ruševnih iluzija. I premda se Soba za djevojčice na trenutke čita kao tipična proza u trapericama s izraženim sukobima pripadnika mlađe generacije s onom starijom, autorica to čini kontekstualno, držeći fokus ne na jednoj sudbini (koja odbija biti herojskom) nego na životnim činjenicama i ostalih likova upletenih u priču: Evinoj majci Uni, Nikolininu suprugu Vladi, Evinoj sestri Sari, mladiću Karlu i ostalima.

Osjetljivu temu mentalnoga zdravlja Svilarova upečatljivo predstavlja asocijativno-monološko-dijaloškim pripovjednim tehnikama koje razotkrivaju pozadinu djelovanja svih ženskih likova. Njezine su rečenice pitke, teku glatko hodeći u cerebralne dubine, izazivajući onoga koji čita i na razgovor sa samim sobom kako bi se osjetilo da je zakopano more caritasa kapitalom, ali i potencijalnom devijacijom koja služi narcisoidnoj izgradnji osobnosti. Vladine riječi upućene Nikolini kao da su i sam autoričin glas: „Ti se ljutiš jer su ti molitve neodgovorene, patiš jer nema djeteta, pa se opet ljutiš jer patiš, nema pravde, kažeš. Patnja je na ovome svijetu potrebna, bez nje ne postavljamo velika pitanja, mi smo lijene ulizice svijeta, i dok nas život ne odalami, razvaljeni smo i slijepi, kunjamo kao debele mačke na udobnim pokrivačima.“ Jedna trudnoća tako postaje simbolom unutarnjega rasta s neizvjesnim ishodom.

Suptilno je i bez veće patetike prispodobljen sjajni Sarin karakter u njezinoj zaštitničkoj zrelosti prema sestri Evi, koja nadmašuje površnost majčine nutrine i njezina manipulativna odnosa prema obitelji, u kojoj nedostaje očinske figure. Svilarova stoga liku djeteta-roditelja svome roditelju poklanja velika djela koja iznose na svojim leđima jer su najsnažnija utjelovljenja empatije i inicijatori korjenitih promjena. Evino novorođenče u sižejnu raspletu isplivava kao novi svemir: obnovljeni roditeljski život u majčinskoj ulozi i druga prilika za izgubljenu Unu, radost i smisao ranjenoj kćeri Evi, a opomena Nikolini i Karlu.

Soba za djevojčice i svojim aluzivnim naslovom, koji upućuje na nezreli dječji svijet u njegovoj punini, priziva svu složenost unutarnjega čovjekova rasta, stavljajući djetinjstvo na pijedestal rano izgrađenog samopoštovanja s kojim dolaze sva kasnija umnažanja ljubavi ili odustajanja od njezina ljekovita karaktera. Autorica ostavlja prostora mnogim oprostima i duhovnim rekapitulacijama (slijedom one biblijske kako treba oprostiti ne sedam, nego 77 puta); stoga svoj roman završava otvorenom perspektivom, nudeći čitatelju pero kojim bi se moglo ispisati još mnogo uzročno-posljedičnih epizoda za sve protagoniste. Nepretenciozno ispripovijedan i poučan roman Korane Svilar još je jedno prozno otkrivenje o čovjekovoj ranjivosti i njegovoj grčevitoj potrazi za kruhom života: ljubavi prema samome sebi i drugome.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 22. studenoga 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija