Piše: Vesna Aralica, 1. prosinca 2025.

Ranko Matasović: Tumačeva priča i druge novele, MH, 2024.

Novela Kanon. Facebook novela (objavljena samostalno u časopisu Republika) i novela Pamćenje. Google novela (objavljena samostalno u časopisu Republika)

Neki se autori na književnoj sceni svojom produktivnošću rasplamsaju odjednom. Takav je slučaj s Rankom Matasovićem, uglednim hrvatskim jezikoslovcem, sveučilišnim profesorom i akademikom. U manje od tri godine objavio je zapažen i raznorodan literarni opus, sastavljen od romana Neprobuđeni (2022.), zbirke priča Dvadeset pjesama o ljubavi i smrti (2023.), o motivima pjesama prevedenih s raznih jezika, i dviju zbirki novela: Tumačeva priča i druge novele (2024.) / Legenda o kralju Arthuru i srednjovjekovne velške priče (2025.). Bavljenje jezikom kao apstraktnim znanstvenim sustavom umnogome je utjecalo na autorovu potragu za vlastitim literarnim kodom: doktoriravši na rekonstrukciji teksta u indoeuropeistici, zasigurno je postupno uplovljavao i u nakanu rekonstrukcije stvarnosti u svojem proznom izričaju.

Tumačeva priča i druge novele, eklatantan je primjer pomno osmišljene knjige koja zrcali i propituje komunikacijske modele na relaciji autor – čitatelj. Nije lišena ni implicitne autofikcionalne potke: autor je dao prednost subjektivnom pripovjedaču kao glavnom fokalizatoru dok se objektivni pripovjedač javlja isključivo kao vezivo kojim se čitateljevo uranjanje u cjelokupni sadržaj pretvara u svojevrsnu pustolovinu. Matasović je stvorio sižejne okvire vrlo bliske današnjem konzumentu interakcija s okolnim svijetom. Prva novela naslovljena kao Kanon (Facebook novela) razotkriva protagoniste fejsbuk statusa (Andreja, blogera Lea, Veljka, Hinka, Dijanu itd.) čiji govor o svakodnevici nije tek osobni doživljaj nego je i raster za suvremenu medijsku pismenost s kojom se susreću građani različitih profila. Kao zoon politikon, Matasovićev „junak današnjice“ suočava se na dnevnoj bazi s oblicima monizma, populizma i pluralizma. U svakome se –izmu, dakako, krije Rogati. Ni parlamentarne demokracije, naime, nisu u praksi lišene represije i preventivna ugnjetavanja, primjerice u visokoškolskim ustanovama: „Leo je bio ljut, ali nije ništa mogao učiniti. Protiviti se prijedlogu o evidenciji rada značilo je priznati da si neradnik, a isticati da klasičnu književnost treba studirati samo malen broj odabranih, značilo je kolegama u lice tvrditi da si nekako bolji od njih.“

Motivu Facebooka kao javne ispovjedaonica za pripadnike zrele životne dobi autor pristupa neposredno, iskustveno, ne bojeći se na Andrejeva ili Hinkova usta iznijeti svu podijeljenost suvremenoga (hrvatskog) društva oko temeljnih svjetonazorskih pitanja, primjerice implementacije Instanbulske konvencije. O njegovim zamkama međutim progovara s nekim grčem, ističući uznapredovalo razvijanje ovisnička ponašanja u obliku svakodnevna „šeranja“ i „skrolanja“ u kojima intima postupno prelazi u ekstimu, a stvarnost u mit. Karakter fejsbuk objava bloger Leo, po zvanju sveučilišni profesor na filozofskom fakultetu, razmatra na sljedeći način: „I naposljetku, kad čitam tekst na Facebooku, nikad ne znam što zapravo čitam, zašto to čitam i komu je namijenjeno to što čitam. S kim zapravo razgovaram? Vidim li neku objavu zato što je moj prijatelj htio da je vidim ili zato što je neki algoritam odlučio da je trebam vidjeti? Je li slika vrta u cvatu koju je objavila moja kći odraz njezina duševnog stanja ili pokušaj da privuče nečiju pozornost? Je li članak o vrlinama života u nepomućenoj prirodi Danske zapravo dio predizborne kampanje Stranke zelenih?“Virtualna transparentnost kao roditeljica globalne nesigurnosti i alijenacije u stvarnome svijetu, jedna je od idejnih potki Kanona, kojim autor zapravo želi amplificirati parafrazu svetopisamskog početka Ivanova evanđelja: u početku bijaše virtualna riječ, svojevrsni digitalni logos, s kojim, međutim, ne dolazi jezično svjetlo nego sve veći komunikacijski mrak, praćen maglenim spoznajama i lažima zaogrnutima tankim slojem prividne humanosti. No ni prema svakodnevnim hedonističkim distrakcijama kao kontrapunktu digitalnoj pličini Matasović ne pristupa ništa manje cinično. Rabeći u sveznajućim narativnim obrascima svekoliku mudrost svijeta, sadržanu u mnogobrojnim antičkim krilaticama (primjerice Ubi bene, ibi patria!), autor i sam priznaje kako pišući zapravo raznosi luč koja nadilazi suvremene komunikacijske modele.

Introspektivnim zaronom prema vlastitoj nutrini u uvjetima svjesna odmaka od pretjerana utjecanja virtualnom svijetu kao duhovnom izvorištu, bavi se druga Matasovićeva novela, naslovljena kao Google novela. Čitatelju nudi relaksirajući uvid u pustolovinu trojice „putnika namjernika“. Uz vitalne dijaloge Andreja (sveučilišnoga profesora s PMF-a, odavna nezadovoljna svojim predavanjima) i brata mu Nenada Plejevića te njihova francuskoga prijatelja Pierrea, svemrežje ide u drugi plan. Opisi krstarenja krajolikom (od Moslavine do Fužina) biciklima i konjima, razotkrivaju Hrvatsku na autentičan način, smještajući je u one lijepe, ali i puste zemlje s neiskorištenim prirodnim resursima. Novelu Matasović poentira pomalo i šaljivo s gledišta starijih generacija koje ne polažu puno vjere u digitalno taksativno pamćenje: „Molim te, pa valjda ja znam da je bila 1957., znam da se mnogo toga ne sjećam, ali ovog se sjećam kao da je bilo jučer, imala je plavu haljinu i sva se ušminkala, znala je da ću je pitati i bila je uzbuđena zbog mene, a ne zbog bedastog Sputnjika, znam da je bila, je l’ da jesi Katice, je l’ tako?“

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 1. prosinca 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija