Piše: Vesna Aralica, 23. svibnja 2025.

Tatjana Gromača: Gospođa O., Sandorf, Zagreb, prosinac 2023.

Kad je 2000. godine meteorski zabljesnula svojom zbirkom pjesama Nešto nije u redu?, Tatjana Gromača, književnica i novinarka (rođena u Sisku 1971.), ubrzo je potvrdila status miljenice knjižarske publike. Nenametljiva socijalna angažiranost i interes za svakodnevicu postaju stožernim tematskim preokupacijama i u idućim njezinim djelima, kontinuirano objavljivanima u zadnja dva desetljeća: proznom fiorettu Crncu (uspješno dramatiziranom 2009. godine u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci), romanima Carstvu nemoći (2017.), Božanskoj dječici (nagrađenom Godišnjom nagradom Vladimir Nazor za 2012.) i Početnicima za luđake (2021.). Gromačini prozni i reportažni zapisi (Berlin, Pula, Varšava i Bijele vrane primjerice) također su istaknuta zrcala stvarnosti iz koje autorica i crpi pokretačku spisateljsku snagu. Nakon nagrađene knjige pjesama iz 2023. godine, Ivan Bezdomnik i njegove pjesme (Nagrada Tonko Maroević Hrvatskog P. E. N. centra), inspirirana samotnjaštvom kao društvenom pojavom usred globalne pandemije koronavirusa, okreće se proznom žanru pišući monološko-asocijativni roman Gospođa O. u maniri ponajboljih svjetskih romana tijeka svijesti (Woolfove Gđe Dalloway i Proustova Combraya).

Krizna, iščašena vremena uvijek generiraju pojavu intelektualne alijenacije srazmjernu estetsko-etičkim vrijednostima glavnih protagonista. O jednom takvom ženskom otuđenju autorica svjedoči izbliza: kroz obiteljsku epopeju od 24 poglavlja, tehnikom slobodnog neupravnog govora koji vodi nepouzdan pripovjedač u Ich i Er formi, rastvara se svakodnevni život gospođe O., supruge gospodina Hramljuće Noge i Sibiline majke, strastvene prevoditeljice, ali i zaljubljenice u likovnu i glazbenu umjetnost.

Defabularizacija u (post)modernoj prozi nerijetko je sklisko tlo i za najveće knjigoljupce, no Tatjana Gromača čitatelja vodi sugestivnim i proživljenim predodžbama unutarnjeg i vanjskog svijeta koji detektiraju duhovno polje glavne, uvjetno rečeno, antijunakinje. Izrazito dugi narativni iskazi materijalizacija su unutarnjega monologa glavnoga ženskog lika, impregnirana razmišljanjima, snatrenjima i emocionalnim previranjima. Autorica svjesno stavlja u drugi red formalne životne činjenice poput imena i prezimena kako bi usmjerila pozornost čitatelja na boju gospođinih misli koje podliježu šarolikim rasponima – od ushita do melankolije, ovisno o ritmu godišnjih doba, obiteljskoj usklađenosti ili trenutnoj okupiranosti određenim književnim ili publicističkim djelom. Gospođina pretjerana sklonost razmišljanju zapravo i nije neki hiperbolizirani književni postupak nego autentična reprodukcija psihološki potvrđena fenomena među tankoćutnim pojedincima koji svakodnevno ljube riječi s kojima ulaze u nove svjetove. „Bila je spokojna sa svojim stvaralačkim poslom, jer čitanje i prevođenje knjiga doživljavala je kao neku vrstu sukreacije“, misli su koje idu u prilog tezi kako je samo prevodilaštvo i svojevrstan eskapizam od gole svakodnevice i spasonosna distrakcija od „slapova misli“ koje vraćaju u obiteljsku anamnezu i izazovne dane odrastanja.

Psiha prevoditelja tako postaje glavnim provodnim motivom koji simultano spaja sadašnjost s prošlošću, jutarnje tišine s uznemirujućim mislima izazvanima opažajnim i slušnim podražajima (npr. susret na ulici sa štićenicima doma za mentalno oboljele), sjećanja na majku s projekcijama o starosti i umiranju.

Poglavlje Čaroban dan srce je cijelog romana: funkcionira i izvantekstovno kao svojevrsni omaž Virginiji Woolf, ali i utemeljitelju moderne proze, minucioznu pripovjedaču Marcelu Proustu, slavnom upravo po rečenici iz romana Combray u kojoj iz samo jedne šalice lipova čaja s umočenim kolačićem (madlenom) oživljavaju reminiscencije na djetinjstvo. Izoštravanje slika temeljem impresija koje dokidaju pojam o objektivnom vremenu uzdižući psihološko vrijeme kao entitet vječnosti, vidljivo je i u Gospođinu solilokviju potaknutu ponovnim oživljavanjem sjećanja na sliku nepoznata slikara što tematizira predgrađe: „Da, sada su stvari počele nalikovati na tu nakupinu čađe, pogoretine na bijeloj podlozi, poput Maljevičeva crna kvadrata, koji je u stvari krenuo od nekog pogleda na đačku torbu na leđima nekog djeteta koje se udaljava u perspektivi, hodajući zajedno sa sudbinom toga bića, okružena bjelinom zime, snijega… I kako je čovjek, s protjecanjem vremena bivao sve manjim, to je teret koji mu se spuštao na pleća bivao sve težim“.

Kontrast prevoditeljičinim snatrenjima, koja otkrivaju bračni sklad i sretno majčinstvo (kondenzirano u lijepom opisu čarobna trenutka porođaja kćeri jedinice), svakodnevne su brige kao izraz neumitne jobovske perspektive života, primjerice napeto stajanje u redu pred bankom i zabrinitost zbog loše financijske situacije ili bolesti roditelja. Sudar s crnim mislima bolan je krik čovjeka kao jedinke suočene s vlastitim nesavršenostima, primjerice kafkijanskom nestrpljivosti. Gospođa O. ravnotežu iznova vraća glazbom i prevoditeljskim angažmanom, prizivajući često u mislima Nietzschevo geslo o književnosti kao o bijegu od istine… Blizina groblja i pogled s balkona na čemprese u riječkom zaljevu bude u Gospođi O. aluzije na čovjekovu prolaznost i potrebu da u osamljivanju sačuva ideale. Među rojevima misli glavne (anti)junakinje izviruju upravo one koje su u fokusu autoričina interesa, kao što je primjerice zaokupljenost ženskim pitanjem u svijetu („Gdje su granice ženskog žrtvovanja…?“), a onda i pitanje čovjekove samobitnosti te njegove izloženosti zlim iskušenjima: „Ah, čovjek, sa svojim malverzacijama i grubostima… odrastanjem su naše igre samo prepredenije… čovjek je prividno zreo u izranjavanosti“.

Gospođa O. Tatjane Gromače poticajno je i autoreferencijalno solpsističko štivo koje uronjenošću u dubine ženske duše otvara polje za samopromatranje, ali i raspravljački odnos s čitateljem koji je ponukan raščistiti plemenite misli od unutarnje tmine na konstruktivne načine: stvaralaštvom i pružanjem potpore potrebitima. Altruizam kao idejna premisa sjaji nad psihološki izvezenom kompozicijom romana (lirski obojenoj) koja slavi poznatu krilaticu: Ars longa, vita brevis!

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 23. svibnja 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.