Genealogija hrvatskih narodnih vladara

Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 11. veljače 2026.

U početku bijaše kraljevstvo – Izložba u povodu 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 16. listopada 2025. – 15. ožujka 2026., 4. dio

Najstarija svjedočanstva o Hrvatima, u rasponu od mitskih sedmero braće i sestara iz vremena doseljenja do spomena prvih knezova početkom 9. stoljeća, tek nagovještavaju uređenje prvih hrvatskih zajednica. Premda je najranije doba hrvatske povijesti zavijeno šutnjom, ne postoje pisani izvori i uvidi, najstariji materijalni tragovi, uglavnom okolnosti ukopa i grobni prilozi, svjedoče o postojanju društvenih razlika. Bogato opremljeni grobovi uglednika, poput onih otkrivenih na grobljima od Nina preko Biskupije pokraj Knina, do Bojne na Banovini, odražavaju njihov položaj u društvu, ali i govore o porijeklu njihove moći. S jedne je strane to njihov položaj vođa ratničkih družina, „gospodara rata“, a s druge strane njihova uloga saveznika Carstva. Premda nema sumnje da su se uglednici isticali i unutar najranijih zajednica, tek vrijeme franačkog prodora na istok donosi prve materijalne potvrde o tome. Istodobno, rijetka pisana svjedočanstva iz tog vremena ocrtavaju putanju rasta utjecaja i ugleda tih ranih hrvatskih uglednika. Najraniji bizantski izvori dosljedno ih nazivaju tek arhontima, poglavicama ili poglavarima sklavinija, pograničnih zemljica u vlasti Slavena. Taj pojam od ranog 9. stoljeća sve je manje prikladan opis društvene stvarnosti.

Prvi franački izvještaji o ratu na istočnoj granici Zapada sačuvali su konture procesa uzdizanja mjesnih moćnika. Knez Borna, prvi put na carskom saboru označen titulom kneza Gačana, pristajanjem uz Franke postaje knez Liburnije i Dalmacije. Identifikacija hrvatskih vladara kao vladara nekadašnje rimske pokrajine crta okvire, makar imaginarne, identifikacije područja njihove vlasti i daje njihovoj vlasti potvrdu legitimnosti. Dublje u unutrašnjosti buntovni Ljudevit Posavski i njegovi nasljednici također su proizvod franačkog sustava pograničja sa središtem u Furlaniji. Izložen je tu dakako i reljef Kralja Petra Krešimira IV. iz sredine 11. stoljeća, onaj čuveni reljef iz Muzeja arheoloških spomenika u Splitu, na kojemu kralj sjedi desno na prijestolju, s krunom na glavi i podignutim križem u desnoj ruci. Desno od njega, odnosno lijevo s pozicije promatrača, stoji njegov podanik ispod čijih su nogu nalazi potrbuške ležeći zarobljeni neprijateljski vojnik moleći za milost.

Ovdje dolazimo do prostorija gdje su izloženi artefakti iz doba kraljeva. Fragmentarnost sačuvanih dijelova crkvenog namještaja, jednako kao i pregled najznačajnijih kraljevskih zadužbina, crkava i spomenika toga vremena ostavlja, međutim, gorak okus rasutosti starohrvatske baštine. Ona nije samo posljedica protoka vremena i zaborava ili nasumičnih ratnih pustošenja, nego i namjernog zatiranja, odnosno „brisanja pamćenja“ potaknutoga političkim, vjerskim ili ideološkim motivima. Jedan takav čin sustavnog zatiranja dolazi do izražaja u brisanju natpisa s imenom vladara na pluteju s reljefom hrvatskog kralja iz Šuplje crkve. Akademik Igor Fisković rekao je: „Rasprave o značenju i podrijetlu rečenog pluteja obujmom nadilaze pisanja o bilo kojem drugom umjetničkom spomeniku u hrvatskom prostoru“. No rušilački bijes, usmjeren na najvažnije dokaze prisutnosti Hrvatskoga Kraljevstva, jednako je tako prepoznatljiv i u stotinama kamenih krhotina pronađenih krajem 19. stoljeća na Otoku kod Solina, od kojih je don Frane Bulić uobičajenom predanošću i strpljenjem uspio rekonstruirati natpis s imenom kraljice Jelene i potvrditi drevne navode o postojanju dinastijskog mauzoleja vladara iz dinastije Trpimirovića na lokalitetu koji se smjestio u neposrednoj blizini drevne antičke Salone, a koji spominje kroničar splitske (salonitanske) crkve Toma Arhiđakon u 13. stoljeću.

Dragocjene podatke za genealogiju hrvatskih narodnih vladara pružio je natpis kraljice Jelene otkriven 1898. godine u predvorju crkve svete Marije na Otoku u Solinu. Taj prvorazredni izvor navodi kraljicu Jelenu kao suprugu kralja Mihovila (Mihajla, Mihaela) i majku kralja Stjepana, a koja je pokopana 8. listopada 976. godine. S obzirom na to da se u kronici Tome Arhiđakona spominje kraljica Jelena koja je sagradila crkve sv. Stjepana i sv. Marije u Solinu, a gdje su pokopani kralj Krešimir i drugi kraljevi i kraljice, kao i da se u istoj kronici spominje 970. kralj Držislav, otkriće natpisa omogućilo je identifikaciju Jeleninog muža Mihovila s Krešimirom II. te sina Stjepana s Držislavom. Tako se uspostavlja genealogija Trpimir II. – sin Krešimir, unuci Miroslav i Mihovil Krešimir II. oženjen Jelenom – praunuk Stjepan Držislav. Posljednji je po kroničaru Tomi Arhiđakonu prvi nosio titulu kralja Dalmacije i Hrvatske, a tako i njegovi nasljednici. Taj sarkofag kraljice Jelene s epitafom, iz Solina – Gospe od Otoka u crkvi sv. Stjepana iz 976. godine, pohranjenoga naravno u Muzeju arheoloških spomenika u Splitu, nalazi se na izložbi, kao i otvoren sarkofag s mačem i nakitom s kojima su uglednici bili pokapani.

Relativno velik broj natpisa iz 9. stoljeća u skladu je s podizanjem sakralnih objekata kojima se obilježava nova kristijanizacija nekadašnje ranokršćanske Dalmacije s dominantnim karolinškim utjecajima kroz natpise i pleter. Za razliku od toga, relativno je mali broj epigrafa koje možemo zvati vladarskima, a koji datiraju iz 10. stoljeća. Dok su natpisi u kamenu u počecima pismenosti bili osnovni oblik komunikacije i slanja poruka, s vremenom se sadržaj natpisa prilagođava okolnostima te je iz 10. stoljeća dominantan epigraf kraljice Jelene iz kraljevskog mauzoleja na Otoku u Solinu. Epitaf svojim sadržajem navješćuje novu razinu kulture riječi. Anonimni sastavljač poznaje Bibliju i astronomiju te donosi važne trenutke Jeleninog života. Potvrđuje kontinuitet državnosti i uspon države s novim vladarskim naslovima. Uz naslov rex, na natpisima se nekoliko puta javlja i naslov regina. Samo jedna od njih, Jelena (Helena), poznata je imenom i obiteljskim odnosima, dok su one s natpisa iz Klisa i Koločepa u kamenu ostavile samo svoj naslov, ali nisu sačuvana njihova imena. U tom nizu vladarskih natpisa su i ploče, pluteji, nejasnog smještaja s imenom i naslovom (Stjepana) Držislava koji je ovdje oslovljen kao rex magnus (veliki kralj).

Natpis na grobu kraljice Jelene glasi ovako: „U ovom grobu počiva glasovita Jelena žena kralja Mihovila i majka Stjepana kralja. Vladala je kraljevstvom. Osmoga dana prije listopadskih Ida ovdje je u miru pokopana 976. godine od utjelovljenja Gospodinova, indikcije četvrte, petoga mjesečeva ciklusa, sedamnaeste epakte, petoga sunčeva kruga koji se poklapa sa šestim. I ona koja za života bijaše kraljica, postade i majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Čovječe, koji gledaš, reci: Bože, smiluj se duši njezinoj!“