Piše: Katarina Marić, 2. prosinca 2024.

Jozo Vrkić: Hrvatske bajke, Srednja Europa, 2024.

Kad su 1991. i 1993. u izdanju Nakladničke kuće Glagol u ediciji Knjižnice Čarobnice izašle Hrvatske bajke sa 100 obrađenih i 25 antologijskih izvornih i Hrvatske predaje sa 250 obrađenih i 40 izvornih velikog agathos kai sophos hrvatskog mitografa Joze Vrkića (1941–2013), bio je to važan događaj, poglavito u obzir li se uzme (uz Rječnik lokalizama i manje poznatih i riječi) vrijedan Leksikon hrvatskih mitoloških bića na kraju (koji prikazuje ne samo stvorenja spominjana u sakupljenim predlošcima nego općenito ona poznata u domaćem narodoznanstvu – njih oko 130). Bajke i predaje kao temelji usmenog pučkog pripovijedanja / kazivanja, sakupljene su od strane hrvatskih pripovjedača iz zemlje (Gorjani, Stative, Cavtat, Donji Javoranj, Krasica, Lipa, Pridvorje, Ćićarija, Rudani, Poljice, Metković, Ćilipi, Runovići, Mračaj…) ali i dijaspore (Žepče, Bačka, budimpeštanska okolica, Boka kotorska, Tirol, bratislavska okolica…).

Novoizašlo izdanje prenosi bajke i predaje iz onih spomenutih dvaju prethodnih, uz nadodanih sedam (poimence: Udovčevi siročići, Jedna kraljica i 3 brata, Pastorak i čuperak, Pijetao na kraju svijeta, Baba i grab, Kralj i starac, Mačkova družina), doduše od prethodnih predstavljenih više od 400-njak, svedeni na njih 55, baš kao što je i vrijedan završni Leksikon proširen s dvadesetak bića (i nanovo poimence: babažderka, bajkač (baukač), glođo, krampus, macarolčići, mačić, malić, mraki, mrk, mužek, pancikul, peteročići, pivac crni, polnočnjak, prkmać, strahe, svečica, vile plačivice, žena bijela). Proširen je originalan Vrkićev Naputak o bajkama kao i Napomene o obradi te ovaj put nisu uzimani inozemni izvori ilustracija kao knjižnoizdavački standard s kraja 19. i početka 20. stoljeća, prisutan u Hrvatskim predajama i Hrvatskim bajkama, nego je angažirana ilustratorica Iris Jambrek, s deset sepijastih ilustracija. Pripremu su odradile autorova supruga Nada Vrkić i direktorica izdavačke kuće Srednja Europa Alenka Barišić. Prezentirana građa obuhvaća bajke i predaje iz varaždinske, daruvarske, riječke, dubrovačke i zagrebačke okolice, pazinštine, labinšine, kastavštine, Hrvatskog primorja, Imotske krajine, Gorskog kotara, Istre, Slavonije, s otoka Zlarin, Šipan, Hvar, potom iz Bukovice, Konavla, Pounja, Bilogore odnosno one iseljeničke iz BiH, Bačke u Srbiji, mađarskog Podunavlja, Podravine i Baranje, rumunjskog Banata te one gradišćanskih Hrvata u Austriji i moliških Hrvata u Italiji.

Još je Maja Bošković Stulli zabilježila da se takve pripovijetke imenuju raznovrsnim nazivljem: štrigarije u Istri ili prizrijevanja u dubrovačkoj okolici, primjerice, i već sama ta činjenica ukazuje na bogatstvo i koloritnost domaćih nam lokalizama, dijalektalizama, mjesnih i idiomskih raznovrsnica, a koje sam Vrkić naziva „dragocjeninama“, kazujući da „pripovijedanje u predajama izvire iz ganutosti izvanrednim“; mameći svojim visokovrijednim zbirkama nove naraštaje čitatelja ka duhovnoj baštini ne samo predaka nego i samog čovječanstva, dajući im upute za životnu pustolovinu ka otkrivanju kalokagatijske anime mundi / duše svijeta – odnosno božanskog načela skrivenog unutar svakog živog bića, učeći o potrebi evolucije društva ka shvaćanju jedinstva života nadrastanjem nadasve nakaradnog mentaliteta koloniziranja prirode i pogubne kolektivne ignorancije i segregacijske ideologije kao dugoročno neodrživog i auto-devastirajućeg/destruktivnog konstrukta s bremenom neizbježnosti kauzalnog zakona odnosno shvaćajući da i druga živa bića zaslužuju jednak, holistički obzir i poštovanje bez paradigme denominacije; primjećujući kako duša (anima-ae, f.) i životinja (animal-is, n.) imaju isti korijen – jer one pokreću dušu (motus animae) – a i na hrvatskom „život+tinja“ je u značenju malog, zakrivenog, tihog i nenametljivog no zato ne manje prisutnog života u životinjskoj nam braći –stvorovima sv. Franje Asiškog.

U usmenoj predaji to se itekako zna, pa tu životinje (zovkovljevska okokućad: krava, vol, janje, žaba, zmija…) i bilje (ružmarin, grab…) govore i pomažu – mahom u obličju numinoznih darova (svirala, ružica, klupko…), a i brojni odrugovljeni no uvijek numinozni entiteti: macmolići, divovi, vile, zmajevi, patuljci, starice i djedice (vještice i čarobnjaci) animalnih alterega i moći (primjerice srce u ptici) pri svojim metamorfozama/preobrazbama preuzimaju hibridna obilježja – parcijalno ljudska, parcijalno životinjska (najčešće kopita papkara, katkad rozi, kandže, dlakavost ili rep) dok je poglavito kod postmortalnih statusa duše vidljiva ta duboka i neraskidiva povezanost između životinjske i ljudske duše (iz tijela primjerice izlazi u formi leptira, muhe, pčele…). Nailazimo u tom bujnom bogatstvu Vrkićevih obradbi mnoge Aarne-Thompsonove indeksne motive: primjerice, najmlađeg brata bedaka koji na kraju dobiva kraljevnu (Jedna kraljica i tri brata), zahvalne životinje (Kažnjena kraljevna, Zmijin prsten), životinje-pomagače (Pravi pastir, Vile češljaju kraljevu kćerku), čarobna bića-pomagače (Udovčevi siročići, Kola bez konja, Siromah postao gospodar), testove inteligencije (Puna vreća laži, Mudra žena, Mudri pastir, Kralj i starac), spašavanje od strane sestre (Srce u ptici), gubitak i povratak čarobnih moći (Paunica, Pastorak i čuperak), kažnjavanje lošeg ponašanja (Žena kanila biti bogom, Vila ga proklela), ostvarenje kletvi (Vile ga zakopale sa sirom), preobraze (malik u magarčića u Maliku) itd., ali i strukturalne formulaične uvode i završetke: „Sad je povidajka vun“ (sad je priča van); „Pok ko ni umrv, žive anka oš“ (pa ako nije umro, i dalje živi) mnoge i nalik ili s parcijalno preklapajućom motivikom s poznatim svjetskim bajkama (poput Guščarice na studencu braće Grimm – ovdje Oca voli poput soli; grimmovska Majka Holle ili Peraultove Vile – ovdje Jednoj zlatna zvijezda, drugoj rep od magarca; Matovilka – ovdje Bijela kao sir a crvena kao krv; Pepeljuga – ovdje Krava koja je presti znala; Kralj-žaba – ovdje Zlatna jabuka).

Proliferantan vernakularni ruralni iskaz, začarano zvonak, ritmičan i igriv, kao i hijastičko-zrcalan dvojevjerni mentalni predekumenski mirabilis i kršćanski miraculosus integrirani su u Vrkićevom osebujnom kompendiju prežitaka pučkog imaginarija, koji zasigurno mladim čitateljima može poslužiti kao teaser za dublje i šire istraživanje ovog esencijalno bitnog, duboko etičnog aspekta kulture.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 2. prosinca 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.