
Piše: Vesna Aralica, 10. listopada 2024.

Marko Gregur: Ekspozicija tame, Hena com, 2024.
Marko Gregur (rođ. 1982. u Koprivnici), istaknuti podravski pisac i književni urednik, živo je prisutan na hrvatskoj i inozemnoj književnoj sceni više od jednog desetljeća, pojavivši se prvi put zapaženo kao pjesnik 2011. zbirkom Lirske grafomanije. Zadnjih godina intenzivno piše prozu: za roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz prima nagradu Katarina Patačić za najbolju knjigu na kajkavskom narječju u 2017. godini, a za roman Višicki, tj. romansiranu biografiju o češkom doseljeniku u Koprivnicu, uglednom izdavaču Vinku Vošickom, dodijeljene su mu 2020. čak dvije nagrade: Vladimir Nazor i Fric. Čitateljsku publiku pridobiva i emotivnim romanom o čežnji bračnoga para za djetetom – Mogla bi se zvati Leda iz 2018. i tematski višeslojnim romanom o potrazi za novim identitetom – Šalaporte iz 2023. godine.
I svojim petim romanom, Ekspozicija tame, objavljenim u lipnju 2024., Gregur će bez sumnje pronaći put do određene skupine čitatelja: ljubitelja povijesnoga romana s biografskim elementima, a ponajviše psihološkoga romana krležijanskoga tipa koji u fokus stavlja propitivanje identiteta pojedinca u zahtjevnim vremenima. Monološko-asocijativni izraz romana, nelinearnoga slijeda, rezultanta je Ich-forme u pripovijedanju, povjerene iskazu jednoga slijepca, nazvana Mračnjak. Okvir romaneskne građe počiva na ruševinama sadašnjosti smještene u 70-e godine prošloga stoljeća, dočim pulpu retrospektivna pripovijedanja čine intimna sjećanja na djetinjstvo i mladost provedene u koprivničko-virovitičkom kraju, a obuhvaćaju burne godine Prvoga svjetskog rata i kataklizmu četverogodišnjega Drugoga svjetskog rata s ranim godinama poraća u Titovoj Jugoslaviji. Stavljajući u fokus dvije obitelji, Mračnjakovu seljačku, i Avirovu gazdinsku, autor je naturalističnim i minucioznim opisima iznjedrio pred čitatelja likove majke, oca povratnika s bojišnice, gazde Avira (bogatoga Cincara), fatalne gazdarice, Kreška i Paula, Avirovih sinova, licitara Piskreca, doktora Šuberta, čudakinje Trezike i mnogih drugih, govorno predstavljenih opojnom kajkavicom koja kao da dočarava ono sivo vrijeme „u kojem se dan vuče kao brazda za kravom“, kojem su „monokromatska popodneva sastavljena od razgovora o politici i ljetini“. I upravo ovim simultanim pretapanjem prošlih slika sa sadašnjima, uvodom u jedno bolno i traumatizirano djetinjstvo hipersenzibilna dječaka, opterećena erotskim fantazijama povezanima s gazdaričinim likom, a koji je zarana iskusio strah od očeva nepovratka iz rata, oćutio majčino slomljeno srce zbog nestanka dvojice sinova na sočanskom frontu; u konačnici i stilogenom izražajnošću panonske kajkavice, Gregur na metadiskursnoj razini iskazuje spontano i omaž jednom od najpitkijih romanesknih početaka iz pripovjedna opusa Miroslava Krleže. Riječ je, dakako, o romanu Povratak Filipa Latinovicza, kanonskom djelu psihološkog tipa romana-lika koji je kraljevao europskom književnom scenom u prvoj polovici 20. st.
No prozvavši i jednu kravu na imanju Mračnjakovih roditelja Pisavom, autor intertekstualno ne zaboravlja ni na Slavka Kolara koji će od podravskog blata i opore seoske svakodnevice stvarati onaj tako prepoznatljivi „smijeh kroz suze“, opjevan u čuvenim pripovijestima Svoga tela gospodar i Breza. Krleža, zajedno s Augustom Cesarcem pak, bit će spomenut i kao suvremenik g. Hinka, posjetitelja kuće Avirovih u poratnima 20-im godinama prošloga stoljeća. I premda je čitav poslijeratni svijet kaskao za asketskom nadom, ni dječak ni suseljani Vira ne slute kakav će ih vihor, drugog još strašnijeg rata, zadesiti. Njegova pripovijest postupno će postajati pripovijest slabovidnoga dječaka koji će jednoga dana i u potpunosti izgubiti čitav zavičaj izgubivši očni vid. No novim zavičajem postat će njegov jezik, životni logos, kojim će iz tame vrlo teško „dohvaćati“ istine stvarnosti, ali će nepogrešivo osjećati prisutnost zla u svojoj blizini.
Likom Mračnjaka Gregur je apostrofirao svu relativnost ljudske spoznaje upravo ovakvim refleksijama: „Prije sam vjerovao u pravdu i istinu, sad znam da se istina ne može sastaviti. Barem ne tako lako. Za sastaviti takvo što trebao bi ne samo slijepog, gluhog i nijemog, pa još sakatog, glupog i ludog i još k tome neku krezubu Ljubu, kao što sam rekao“. Ratno ništavilo Drugoga svjetskog rata preobrazit će nepovratno lice Podravine i cijele Europe donijevši joj najezdu vojničkih odreda sa svih strana: ustaša, četnika, crvenoarmejaca, paravojnih odreda za kralja, a u takvim okolnostima polako se počinje raspadati i Avirova i Mračnjakova obitelj. Autor ekspresivno iznosi njegove posljednje ružičaste adolescentske crtice: gubitak nevinosti i prvo pijanstvo, stavljajući na pijedestal mladićeva života zaborav i od samoga života, u vječnoj sljepačkoj tami, naime klavir – glazbalo s kojim će se razbuditi sve erotske maštarije o putenoj gazdarici, njegovoj drugoj majci i kompenzaciji za emocionalnu odsutnost biološke majke.
Klavirske kompozicije koje Mračnjak s ushitom izvodi, zvonki su simboli i samoga životnog trajanja, ispunjena usponima i padovima do konačna smirenja. Tema identiteta u romanu široko je zahvaćena, psihološki i društveno, a ono što je zajedničko svim likovima u malograđanskoj sredini, njihovo je mučno odabiranje tek dviju strana, pobjedničke ili gubitničke, u kriznom povijesnom trenutku, što ih trajno obilježava hendikepiranima. Mračnjakov hendikep sljepoće postaje tako tek jednom od mnogobrojnih ljudskih uskraćenosti, osakaćenih misija i utišanih želja. Kaotično pripovijedanje u završnim poglavljima romana zrcalo je uskomešanih duša, prijemčivih na zlo (mučna epizoda opisa Blažekova silovanja židovske djevojke u logoru) i blizine Sotone s kojom dolazi pogrom i smrt, predstavljene Bijelom ženom koja redovito posjećuje i Mračnjakove snove, potom i višestrukih izdaja te gubitka ideala u kolopletu složenih političkih prilika. Reakcija glavnog lika-pripovjedača na nemile događaje u kobnoj 1944. godini, godini očeva samoubojstva, otvorit će novu narativnu perspektivu, a slikovito je najavljuju Mračnjakove impresije tjeskobnih trenutaka: „… u meni se ugasilo sve što je bilo upaljeno i sve se upalilo što je bilo ugašeno“.
Nestanak klavira iz Avirove kurije, koja mu je bila „i Bečom i Berlinom i Milanom“, u vrijeme rastuće fašističke ideologije, nastavit će se epizodom njegova uskrsnuća u jednom bjelovarskom stanu šefa OZNA-e, no to je zasigurno tema mogućega idućeg nastavka ovog romana-lika, neka nova fuga koja će podjednako osvajati i poetičnošću i krajnje naturalističkim pripovijedanjem o neprolaznosti ljudskoga zla.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 10. listopada 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.