Piše: Katarina Marić, 31. srpnja 2025.

Mihajlo Kocjubinski: Sjene zaboravljenih predaka (Tini zabutykh predkiv, 1911.), Disput, 2023.; Fatamorgana (1903/1904.), Matica hrvatska, 2023.; prevoditelj Filip Badanjak

Kad je Mihajlo (Mihajlovič) Kocjubinski(j) (1864–1913) kao devetogodišnjak obolio od groznice zbog upale pluća, u takvom je stanju odjednom, sasvim nenajavljeno i spontano progovorio ukrajinskim jezikom – jezikom koji je čuo samo sporadično, od dadilje svoje ruskogovorne obitelji, od seoske djece i u narodnim melodijama i tekstovima. Takvim malim čudom ujedno započinje čarolija zvana Kocjubinskivljeva poetika: nesvakidašnje izniman opažajan i slikarski impresivan, upravo impresionistički – ujedno onodobno modernistički književni diskurzivni stil promatranja i izražavanja koji će s vremenom postati preporodno-renesansno-obnoviteljski model snažno oslonjen na ono folklorno-pučko pastoralno-ruralno s fokusom na pojam žive prirode, kakav pronose i ina važna ukrajinska spisateljska imena s kraja 19. i početka 20. stoljeća: Lesja Ukrajinka (pravim imenom Larisa Petrivna Kosač Kvitka, 1871–1913) kroz paradigmatsko djelo Šumska pjesma (Лісова пісня / Lisova pisnya, 1911.) i Pavel Bažov (1879–1950) skaskama Uralske bajke (Сказы уральских гор / Skazy uralskikh gor 1939.).

Na pozadini pejzaža, kao reprezenta ne samo slikovnih nego i karakteroloških funkcija, naime, onodobni pisci prikazuju živote različitih slojeva stanovništva, običaje i tradicije ali i društvene probleme/anomalije/disolucije/aporije te isti taj pejzaž – gotovo antropomorfizirana a svakako uvijek sakralizirana priroda, zrcalni su i interaktivni katalizatori kako njenog jednako tako i čovjekovog zajedničkog/istovjetnog pulsirajućeg propulzivnog cikličkog ritma:

„Znao je da na svijetu vlada nečista sila, da Aridnik upravlja svime; da je šuma puna šumskih duhova koji ondje napasaju svoju stoku: jelene, zečeve i srne; da ondje luta veseli čugajstir koji odmah zove prolaznike na ples i proždire njavke; da u šumi živi glas sjekire. Poviše, po bezvodnim udaljenim vrhovima planina, njavke plešu svoja beskonačna kola, a među stijenama skriva se ščeznik. Mogao bi pripovijedati i o rusalkama koje za lijepa dana izlaze iz vode na obalu kako bi pjevale pjesme, izmišljale priče i molitve, i o utopljenicima koji po zalasku sunca suše svoja blijeda tijela na kamenju u rijeci. Svakakvi zli duhovi ispunjavaju stijene, šume, provalije, kuće i torove te vrebaju kršćanina ili stoku kako bi im nanijeli štetu. Ne jednom, probudivši se usred noći u mrtvoj tišini, drhtao je ispunjen strahom. Cijeli je svijet bio poput bajke, pun čudesa, tajanstven, zanimljiv i strašan.“ (Sjene zaboravljenih predaka)

Kocjubinskivljeva svjetovna metasfera ujedno je brutalno realna ali i poetski neuhvatljiva, drevna i bliska, tajanstvena i katarzična, razgaljujuća i elegična, a posvemašnju apoteozu doživljava u Sjenama zaboravljenih predaka, prepunjenima etnološkom baštinom autentičnih karpatskih gorštaka Gucula; svadbenom i pogrebnom, plesne kolomijke i guculke, molfarskih čini i uroka, poznavanja ljekovita bilja, flore i faune, u kojem piščeva pregnantno poetična poetika i fantastično opojan, sočan i zavodljiv stil pisanja i sugestivne upečatljive slike narodnog života čitatelja uvlače i prikivaju in medias res obarajući ga s nogu:

„Ivan je bio devetnaesto dijete u guculskoj obitelji Palijčuk. Dvadeseto i posljednje bila je Anička. Ne zna se jesu li vječni šum Čeremoša i naricanje planinskih potoka, koji su ispunjavali samotnu kuću na visokom proplanku, ili tuga crnih smrekovih šuma plašili dijete, ali Ivan je stalno plakao, kričao noću, slabo rastao i gledao majku tako dubokim, starački razumnim pogledom da je ona zabrinuto od njega okretala glavu. U strahu je čak mnogo puta pomislila kako to nije njezino dijete. Babica nije pazila pri porodu, nije okadila kuću, nije zapalila svijeće i lukava je vještica njezino dijete zamijenila svojim vražićkom. Teško je raslo dijete, ali ipak je odrastalo, i nisu se ni snašli, a već mu je trebalo sašiti hlače. Ali i dalje je bilo čudno. Gleda ispred sebe i vidi nešto daleko i nikome poznato ili bez razloga kriči. Hlače mu padaju, a ono stoji nasred kuće, sklopilo oči, razjapilo usta i vrišti. Tada bi mati vadila lulu iz usta i, zamahnuvši prema njemu, ljutito vikala: – Proklet bio! Ti, vražji porode! Nestao, dabogda, u jezeru i šašu!… I on bi nestajao. Kotrljao se zelenim pašnjacima, malen i bijel poput glavice maslačka…“ (Sjene zaboravljenih predaka)

Djelo je dodatno imortalizirao provokativni antirežimski auteur i vizionarski genij par excellance Sergej Paradžanov u istoimenom filmskom remek-djelu iz 1965. a spomenuti valja i valjane likovne prinose Olene Kulčitske (1877–1967) te poglavito zapanjujućega Georgija Jakutoviča (1930–2000). Kocjubinski je također bio i aktivist – revolucionarni demokrat, što je vidljivije u drugom objavljenome mu romanu u 2023. godini (a koji su objavljeni povodom 110. obljetnice umjetnikove smrti), Fatamorgani, koja bilježi događaje na ukrajinskom selu u carskoj Rusiji uoči revolucije 1905. kroz društvene nepravde i diferencijacije, žudnje za vlastitom zemljom, egalitarizmom i pravednom naknadom za rad, što dovodi do gradirajuće rastućeg predrevolucionarnog (fatamorganičnoga) zanosa ali i reakcionarne odmazde pri kanaliziranju iste, na taj način proročanski reflektirajući i anticipirajući suvremeni neofeudalizam, bivajući jednostavno – svevremenom, baš poput čitavoga književnog opusa svoga autora.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 31. srpnja 2025.