Estetika nostalgije

Darko Fritz i Željko Serdarević: izložba Podijeljeno vrijeme: Krici i šaputanja / Studio Imitacija života 1987. – 1991., Muzej suvremene umjetnosti (7. studenoga 2024. – 12. siječnja 2025.); izložba grafičkog dizajnaOblik vremena, Studio Imitacija života Darka Fritza i Željka Serdarevića, Hrvatsko dizajnersko društvo (22. studenoga 2024. – 30. prosinca 2024.); izložba Dobri izgledi, fotografska dokumentacija zajedničkog djelovanja dvojca Darko Fritz i Željko Serdarević, Galerija Spot (15. studenoga 2024. – 6. prosinca 2024.)

Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 5. prosinca 2024.

Trideset i tri godine nakon prestanka suradnje, umjetnički dvojac Darko Fritz, vizualni umjetnik, dizajner, likovni kritičar i kustos, rođen u Rijeci 10. listopada 1966. godine, i Željko Serdarević rođen 1965. godine u Splitu koji je studirao engleski jezik i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu a dizajnom se bavi od 1986. godine, predstavljaju se izložbom Podijeljeno vrijeme u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Izložba predstavlja njihovu okupljenu zajedničku umjetničku produkciju, sastavljenu od likovnih radova, dokumentacije instalacija u javnom prostoru i glazbeno-scenskih priredbi. Paralelno s izložbom Podijeljeno vrijeme u MSU-u, u maniri prvotnih umjetničkih djelovanja autorskog dvojca, također su organizirane izložba grafičkog oblikovanja njihovoga studija Imitacija života pod nazivom Oblik vremena u Hrvatskom dizajnerskom društvu (HDD), u kustoskoj koncepciji Marka Goluba, te izložba fotografske dokumentacije zajedničkog djelovanja Darka Fritza i Željka Serdarevića pod nazivom Dobri izgledi u kustoskoj koncepciji Sandre Križić-Roban.

Jedan od najvažnijih i mnogima najzanimljivijih primjera umjetničke produkcije s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina 20. stoljeća, koja je svojom slojevitošću, alternativnom odnosno novom estetikom postavila kanone neke nove globalnosti, izmičući iz prepoznatljivih narativa, jest zajedničko djelovanje umjetničkog dvojca Fritza i Serdarevića u okvirima zajedničke likovne scene. Njihovo djelovanje započinje 1987. godine objavom programske brošure Krici i šaputanja, kojom je ovaj umjetnički dvojac najavio trogodišnji plan suradnje na području likovnosti i glazbeno-scenskih priredbi. Istodobno su angažirani na realizaciji grafičkih i scenskih rješenja za kazališne i kulturne institucije koje potpisuju imenom Studio Imitacija života. Dvojica tada mladih studenata, reagirajući na tadašnju strategiju razvijanja novih metoda suvremenosti koja im se činila nedostatnom, kroz zajednički stav da je sve već likovno prikazano – a umjetnost je uspostavljanje novih odnosa među postojećim oblicima, započeli su istraživanje nekih novih alternativnih modela djelovanja.

Godine 1988. započinju realizaciju trogodišnjeg plana akcija koje izvode na različitim lokacijama u Zagrebu. Svaki od tri godišnja plana blok-nastupa sadrži tri glazbeno-scenska nastupa i tri izložbe, a realizirani su pod različitim nazivima: Saltomortale, 1988.; Protupomak, 1989. i Interpunkt, 1990.; kroz tri izložbe oblikovanja predstavljaju djelatnost na području grafičkog oblikovanja i scenografije. Kroz svoje umjetničko djelovanje odmiču se od isključivo galerijskog koncepta smatrajući da navedenim pristupima nedostaje određena širina koja bi omogućila stvaranje cjelovitog rada. U koncepciji svojega djelovanja konstruiraju vlastiti prostor izvedbe koji uz likovnu umjetnost i dizajn uključuje glazbu, film, scensku umjetnost i performans, koji nazivaju glazbeno-scenska priredba. U hibridnom prostoru izvedbe glazbeno-scenskih izvedbi, Fritz i Serdarević, djelujući manifestno i programski, s vrlo kratkim rokom trajanja, usmjereni su na povezivanje različitih medijskih komponenti i njihovih međuovisnosti i međusobnu izgrađenost novih subjektivnosti. Glazbeno-scenske priredbe sastojale su se od programa filmskih i rukom animiranih dijaprojekcija, uz koje uživo izvode glazbene autorske kompozicije na klaviru, a izvedbe na elektroničkim instrumentima puštaju s matrica. Struktura događanja uvijek je bila ista, razlikovale su se glazbene teme, filmske i dijaprojekcije te su prostori izvedbe bili različiti. Preuzimajući ulogu klavirista i kinooperatera, svoju publiku dočekivali su u formalnoj muškoj odjeći, u likovno i zvučno kreiranom ambijentu, prostoru izvedbe. To me podsjetilo na imidž velikog francuskog konceptualnog umjetnika Yvesa Kleina. Klein je svoje performanse stvaranja antropometrija, u kojima je u fraku s leptir-mašnom pred publikom dirigirao orkestrom svirajući baroknu glazbu, dok su se mlade nage djevojke obojane u njegovu patentiranu plavu boju (Klein Blue) valjale po platnima na podu i ostavljale tragove, otiske svojih tijela. Isto je formalno elegantno bio odjeven kada je izvodio performans slikanja vatrom (peintre de feu), kada je slikao plamenobacačem tijela mladih nagih djevojaka/profesionalnih modela na platnu. Rezultat su bili otisci ženskih tijela ovaj put na okomito postavljenim platnima.

Fritz i Serdarević nakon omnibusa audiovizualnih kompozicija napuštaju prostor izvedbe, ostavljajući strojeve da nastave s puštanjem zvučne i filmske projekcije u loopu, petlji. Usmjereni na emociju doživljaja, a ne primarno na sam događaj odnosno izvedbu, autorski dvojac  razvija estetiku nostalgije, unutar koje dramaturgija radnje i njezina značenja preuzima dominaciju nad formom. Nostalgija je osjećaj gubitka i premještanja, ali i romantika s vlastitom fantazijom. Kinematografska je slika nostalgije dvostruka ekspozicija ili superpozicija dviju slika: prošlosti i sadašnjosti, sna i svakodnevice. Onoga trenutka kada je pokušamo natjerati u samostalnu sliku, razbija okvir ili spaljuje površinu. Nostalgičar se osjeća ugušenim unutar konvencionalnih ograničenja vremena i prostora. Njihove su izvedbe emotivne, pune dramatičnih obrata, s različitim „ikonografskim elementima preuzetim iz populističke ikonografije i sfere masovnih medija“ (Tihomir Milovac, Poetika kataklizme, katalog Ekranizacija, Galerija suvremene umjetnosti, 1989.). Kroz metaforičko određenje prostora, odnosno upis metafore u prostor izvedbe kao mjesto života i iskustva koji postaju i načina njegova označavanja, omogućili su bolje razumijevanje sadržajnosti i bolji pristupi fundamentalnima konceptima povezanima s pronicanjem u bît emotivnih značenja, propitivanjem identiteta, osobnim izborima i njihovim neizvjesnostima.

Osim glazbeno-scenskih izvedbi, umjetnički dvojac imao je uspjeha i bio odlično prihvaćen od kritike i javnosti na muzejskoj i galerijskoj sceni. Ulazak u umjetničke institucije započeo je 1988. godine prvom izložbom oblikovanja koja se održala u galeriji Nova; iste godine osvajaju glavnu nagradu na 20. Salonu mladih. Scenografija koju su radili za predstavu Branka Brezovca Crna rupa u Narodnom teatru u Bitoli proglašena je scenografijom godine, a kustos Davor Matičević otvorio je njihovu prvu izložbu radova kombinirane tehnike Fotografije-izumi u malom fotografskom studiju u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Sljedeće godine u Galeriji suvremene umjetnosti na Gornjem gradu (danas Muzej suvremene umjetnosti preko Save u Novom Zagrebu) u kustoskoj koncepciji Tihomira Milovca postavljaju izložbu Ekranizacija, popraćenu serijom javnih instalacija u obrtničkim uličnim vitrinama po centru Zagreba. Devet odabranih punktova formiralo je na karti oblik trokvadrata, geometrijsku formu u obliku grčkoga križa bez donjeg kraka, koji je umjetnički dvojac sȃm imenovao i primjenjivao u brojnim dizajnerskim i likovnim projektima. Poigravajući se tehnikama kolaža, asamblaža i ready-madea, Fritz i Serdarević razvijaju vlastiti likovni i vizualni izraz. Sȃm termin ekranizacija korišten je jer je jedna umjetnička forma istog sadržaja prenesena u drugu, kao na primjer film po knjizi.Njihova je umjetnost sadržajno emotivna, znakovito kolokvijalna, tehnološki osiromašena, ali prepuna dramatičnih psihoza. Vrijeme, prostor, oblik, materijal i autorstvo nisu kategorije prema kojima se određuje njihov rad, nego je riječ o stvaralačkom procesu koji jednostavno traje.

Slijedi druga Godišnja izložba oblikovanja 1989. godine u galeriji ULUPUH, na kojoj su po konceptu pop up izložbe realizirali izložbu na kojoj su predstavili plakate izvedene u tehnici sitotiska. Počinju višegodišnju suradnju s Dramom Slovenskog narodnog kazališta u Mariboru pod umjetničkim vodstvom redatelja Tomaža Pandura, za koju rade vizualni identitet i grafički dizajn za niz predstava. Treća Godišnja izložba oblikovanja održana je u izložbenom salonu Izidor Kršnjavi, gdje su u jednakoj mjeri bili zastupljeni kazališni programi i drugi manji formati dizajnirani za potrebe mariborske Drame Slovenskog narodnog kazališta i zagrebačkog SKUC-a. Koristeći se nađenim fotografijama i grafikama, fotoslogom i ručno slaganim tipografijama, vizuale i plakate izrađivali su tako da su ih fotokopirali gotovo do neprepoznatljivosti, pretvarajući informaciju u sliku. Većina njihovih plakata otisnuta je u sitotisku, a tek poneki u offsetu.

Studio Imitacija života stvara bliže artu nego dizajnu. Zato su si i uzeli ime po kultnome, antologijskom melodramatičnom američkom filmu Imitacija života Douglasa Sirka iz 1959. godine, s Lanom Turner u glavnoj ulozi. Protagonistica, čiji lik tumači Lana Turner, glumica je Lora Meredith koja radi karijere zanemaruje kćer Susie te angažira crnu kućnu pomoćnicu Annie Johnson (čiji lik tumači Juanita Moore) koja će vremenom postati dio njezine obitelji. Radnja prikazuje probleme koje objema ženama stvaraju njezine kćeri kada odrastu – Susie (čiji lik tumači Sandra Dee) se zaljubi u Lorinog momka, a Anniena kćer Sarah Jane (čiji lik tumači Susan Kohner) se zbog neobično svijetle puti pokušava izdavati za bjelkinju i odriče se vlastite majke. Ona je bjelkinja, a mama joj je crna robinja. Ne priznaje je i ne vjeruje joj. Mama jako pati cijeli film, jer na rasističkom, robovlasničkom jugu gdje crnci rade kao robovi na plantažama pamuka, ne može biti majka bijele žene iz gornje građanske klase. Ne vjerujem da postoji itko tko nije plakao kada je crnkinja umrla i priređen joj je raskošan sprovod. Bijeli konji s bijelim perjem na glavi vuku pogrebna kola s lijesom crnopute pokojnice Annie Johnson. Zbor crnkinja pjeva gospel, a najfascinantnija pjesma ikada snimljena u povijesti kinematografije je kada velika gospel solistica Mahalia Jackson pjeva O Lord. I sad se naježim kada se toga sjetim. Nezaboravna i veličanstvena Mahalia Jackson: kakav glas, kakva uživljena izvedba!

Nešto sasvim osobno: kada sam proljetos bio na jednomjesečnom putovanju po Sjedinjenim Američkim Državama, od Miamija do San Francisca, s gospelom iz Imitacije života Mahalije Jackson na umu, htio sam uživo doživjeti crnačko gospel pjevanje u crkvi na bogoslužju. Tako sam u Tennesseeju, Louisiani i Mississippiju bio na crnačkim misama i slušao gospel, crnačke izvorno tužaljke i žalopojke robova na plantažama, s duhovnim vjerskim žarom. To je nezaboravan doživljaj, doista fascinantan i čudesan. Dobijete papir s riječima pjesama, pa sam i sam pljeskao, plesao na mjestu i pjevao iz svega glasa i osjetio nevjerojatno oslobađanje i neko psihičko i emotivno olakšanje i duhovno ispunjenje. Crnački gospel u južnim američkim državama usporediv je s bosanskim sevdalinkama i portugalskim fadom.

Studio Imitacija života Darka Fritza i Željka Serdarevića svoje djelovanje zaključuje retrospektivom Izložba kazališnog plakata, koja je postavljena u Zagrebu, Ljubljani, Splitu, Podgorici, Mariboru, Skopju, Beču i Moskvi u razdoblju od 1990. do 1993. godine. Unatoč relativno kratkom vremenskom trajanju, Krici i šaputanja i Studio Imitacija životaostavili su vrlo snažan utjecaj na zagrebačku likovnu scenu i na njezine protagoniste i pratitelje. Originalni i svoji, bliski, slični, ali različiti u trenutku trajanja govorili su i razumijevali se istim jezikom neke nove estetike i vizualnoga i emotivnog doživljaja stvarnosti i osobnih pozicija. Premda se neformalno na njihov utjecaj ukazuje na području grafičkog dizajna, smatram da su u razdoblju u kojemu su djelovali, a i nakon njega, kroz poigravanje s različitim elementima i značenjima, otvorili neke nove prostore vizualnih komunikacija, likovnosti, izvedbe, identiteta i višeznačne subjektivnosti.

© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 5. prosinca 2024.