Emanacija pjesnikinjina unutarnjega glasa

Piše: Vesna Aralica, 6. svibnja 2025.

Nataša Govedić: Zlice i vilice, Fraktura, Zagreb, 2022.

Pasionirani čitatelji suvremene hrvatske spisateljice, znanstvenice i kritičarke Nataše Govedić redovno proniknu u njezin pjesnički gen i kad se primarno bave iščitavanjem njezine proze, neovisno o tomu radi li se o animalnoj fantastici za djecu (Mrežir, Zmajir) ili primjerice romanu Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel, objavljenom godinu dana nakon njezine, danas ocijenjene već kao kultne, zbirke pjesama aluzivna i zbunjujuća naslova Zlice i vilice. Svima onima koji su se otprve poskliznuli na semantički logičku pogrješku u naslovu, ubrzo postaje jasno kako konzumerističkoga principa ionako ima napretek u zlicama, ali možda još više i u stanovitim vilicama današnjega društva. U svakom slučaju, pjesničke obroke Nataše Govedić moguće je jesti jedino u sinergiji slike i teksta jer su one podloga svake imaginacije. Zlice i vilice zaigranu čitatelju uistinu pružaju jedinstveni tematsko-izvedbeni doživljaj: možda bi najpotpunije trebalo reći da sadrže jednu izložbu (ilustracije u zbirci djelo su likovne umjetnice Hane Lukas Midžić) u zbirci ili kako je pak jedno lirsko svjedočenje zabilježeno i sveprisutno u otiscima grafika s izložbe.

Između grafičkih otisaka naslovljenih vrlo sugestivno (Drške, Oštrice, Doba noći, Ogrebotine, Rane, Ožiljci, Totemi, Molitve, Udarci, Dodiri, Utjehe) izranja osebujni poetski izraz Nataše Govedić, oslonjen (nipošto epigonski nego utjecajno) s hrvatske strane na egzistencijalno sveprožimajuću liriku Ivana Slamniga, Vesne Parun, Josipa Severa, Danijela Dragojevića ili pak na inozemna postmodernistička strujanja – od konceptualizma, intermedijalnosti, konkretizma pa nadalje. Već od prve, programatske pjesme u zbirci, naslovljene zlobro, autorica jasno naznačuje bit svoje poetike: u ludizmu kao krinki gonetati je čitatelju sva jezična raskrižja, dvostrukosti i proturječja u nerijetko eliptičnoj sintaksi lišenoj ortografije. Neoekspresionistički izričaj očituje se ogoljenim strofnim blokovima ili pak monostisima, povezanima ritmom koji je sama emanacija pjesnikinjina unutarnjega glasa, oslonjena na opažanje, iskustvo i projekcije. Specifična arhitektonika gradnje stiha, u kojoj se propituju konativne i performativne granice jezika, izvire najčešće iz kakva naslovna šlagvorta uronjena smislom u svakodnevicu i društvena kretanja, s čvrstom ukorijenjenošću u dualizmima današnjice. Mjerotvornost, primjerice započinje ovako: „mala mjera to radi samoj sebi / preliminarno se zaustavlja / u drhtanju ni pred kim“, dočim satirične Zlice i vilice (kroz devet pjesmotvora) progovaraju o tragovima vremena: „Huda baba! / BI. BAP. // Gadni tip. / vip. vip. vip. // Kolorupcija. / Činovničija“.

Od Zlica i vilica mnoge su društveno odgovorne, jedna se posebno ističe demistifikacijama književnih barda zaogrnutih šinjelom opasnih ideologija (Luigi Pirandello, Ezra Pound…), a posebno su sugestivne pjesme autoreferencijalnoga naboja koje u sebi sadrže pojmove dobra i zla. Zlomislica raspravlja sa svojim unutarnjim glasom i biva silno razočarana: „Ponekad mislim da je tvoje tijelo grob čitavog jezika.“ Impresivna je Govedićkina sposobnost ekspresije jezika kao alata koji u sebi krije neslućene mogućnosti, ali i provalije i stranputice za poetsku svijest: „u jeziku mora biti više mjesta…“ (d’efektnost). Da je jezik u stvarnosti i stvarnost u jeziku, konceptualno izražavaju ludistički skrojeno jevanje (koje okončava kao „neJEnjava“) i npr. aluzivna sud-bina, s dijaloški prepričanim okvirom, vrlo oštra u kritici licemjerna pravosuđa: „ne treba nam samo pravda“, veli prema / parkiralištu, „treba bome i razumijevanje“. Bezbroj je referencija iz kojih ponire pjesnički glas: lirski subjekt osoba je trajno opterećena fontom za poeziju, rekli bismo kodom kojim želi doprijeti do čitateljeve svijesti, ali i njegova afektivna dijela. U pravom imenu autorica priznaje: „znamo samo za jednu riječ za kompletnu predaju vremena: / Ti.“ Opsjednutost misterijem zla koje trajno lebdi nad svačijom strukturom osobnosti Nataša Govedić donosi u nekoliko slojeva: od onog intimističkog, obiteljskog do društvenog, povijesnog. Njihova je povezanost neumitna.

Jal vampira razotkriva toksične odnose iz kojih je nemoguće izaći neoštećen („onda hodaš godinama / s kolcem u grudima / dijagnoza: astma // biti nečiji vampir je kao biti nečija dobra vila / mrze te oni koji te u stvari najviše vole“), dočim aktualna nemanjica razotkriva boljetice suvremena svijeta i loših primjera roditeljskih stilova odgoja: „Opet malo o zlu. // Zlo je / napušteno dijete / koje pali kuće / da bar netko shvati / koliko je u njima // nestašice. // I svjetla.“ Pisanje je za Natašu Govedić igranje s jezikom i imaginacijom, oslikavanje i onih najskrovitijih krajolika duha, napose onih suptilnih (mater noster toplo razotkriva čovjekovu potrebu za bezuvjetnom majčinskom ljubavi: „budimo realni, mama mi treba / odrasle osobe nikad ne prestaju biti suncokreti“), izraslih iz obiteljskih i prijateljskih albuma, no iznad svega je pisanje poezije i etički čin, djelovanje i opredjeljenje za DOBRO. Dakako, samo Svevišnji ima sve ljude u svom srcu, no čovjeku je težiti k istini i uzvodnu plivanju, a u njima ne bi smjelo biti mjesta za lažne kompromise, ili kako već sama autorica monostisima apostrofira u pjesmi iskreno: „vrane, a ne slavuji // staklo, a ne dragulji // jara, a ne klimatizacija // ožiljak, a ne plastična operacija“.

Osviještenost o ekvilibritetu života Nataša Govedić promišlja i kroz istočnjačku filozofiju (otud nekoliko pjesmotvora u kojima susrećemo tragove japanske kulture: satori, katana, hagakure; haiku), ali i kroz intertekstualne zarone u poeziju najvećih revolucionara, primjerice Baudelairea koji je tražio ljepotu i u ružnoći. Posljednja pjesma u zbirci (u potpisu: tri kamenčića) oporučno zvuči kao jedini smjerokaz za punokrvno pisanje i smisleno dočitavanje lirske riječi: „Strašna je poezija. // Sfinga koja maše repom od nestrpljivosti / pred našim nesnalaženjem“. Poezija je to koja je iznad života, da bi, paradoksalno, o njemu potpunije progovarala. Između erosa i thanatosa smjestio se pjesnički glas Nataše Govedić kao vrhunac njezina prvenstveno znanstvena promišljanja, kao oslobođeni glas kreativnosti ogrnut rijetko smionom iskrenošću („ničijih zubiju se ne odričem“).