Piše: Vesna Aralica, 26. lipnja 2025.

Olja Savičević Ivančević: Ljeta s Marijom, Fraktura, 2022.

Olja Savičević Ivančević ide u red suvremenih hrvatskih književnica s najliterarnijim opusom – nagrađivana je svojevremeno i kao pjesnikinja (zbirka pjesama Kućna pravila) i kao prozaistkinja. Nakon uspješnica Adio kauboju (2010.) i Pjevač u noći (2016.), autorica 2022. godine objavljuje svoj najintimniji roman Ljeta s Marijom, koji se od dvaju prethodnih ističe većim uplivom autobiografskih činjenica i slojevitijom naracijom, što je sasvim sigurno pridonijelo njegovu knjižarsku uspjehu i skoroj popularnosti, ovjenčanoj trima nagradama: Nagradom Štefica Cvek za feminističku i angažiranu književnost (2023.), Nagradom istarskih narodnih knjižnica BOOKtiga za najčitaniji roman (2024.) i Nagradom Grada Zagreba za književnost (2024.). Uslijedilo je i zapaženo uprizorenje Ljeta s Marijom u siječnju 2025. u splitskom HNK-u (u režiji Marine Pejnović).

Riječ je o obiteljskoj sagi s naglaskom na ženskom rodoslovlju unutar obitelji hrvatsko-crnogorsko-bosanskih korijena, nastanjenoj u dalmatinskom gradiću uz more, čiju fabulu, smještenu u rasponu od 1921. do 2021. godine, nosi pet ženskih likova povezanih inačicama imena Marija. Polifona pripovjedačka perspektiva vođena sveznajućim pripovjedačem u dva dijela (Ljetni praznici, Bablje ljeto) dominantno razotkriva Marijetine, Meričine i Mašine životne epopeje. Lik Marijole (Mašine kćeri) podudaran je s autoričinom sviješću, dočim je Mara (Marijolina kći) najmlađa pripadnica te ženske genealogije, tipična predstavnica generacije Z, buntovna kao i svi tinejdžeri, sviknuta na zoom komunikaciju i sluše u ušima, koje ubrzo postaju njihovim zaštitnim znakom. U želji da patrijarhalno pamćenje obiteljske povijesti (u kojoj je duga tradicija oslovljavanja ženskog djeteta riječju sine) ravnopravno rasvijetli i herojskim ženskim sudbinama, Olja Savičević Ivančević morala se latiti, kako je i sama posvjedočila u mnogobrojnim intervjuima prije izlaska sama romana iz tiska, a i kasnije, zahtjevne rekonstrukcije stvarnih događaja u medij literarne fikcije. Isto, dakako, vrijedi i za jezik ovog romana koji dokida kronološko pripovijedanje ustupajući mjesto fragmentarnoj kompoziciji.

Idiomska raznolikost podcrtava i porijeklo i mentalitet sredina u kojima su Marijoline pretkinje odrastale, zaljubljivale se, rastavljale se od svojih muževa i gubile djecu u ništavilu Drugoga svjetskog rata. Moglo bi se reći kako se autorica odvažno i dosljedno držala (svoje) maksime: Bolja je priča iza koje stoji život nego agenda ili koncept. Tako i sami pripovjedni eksperiment, u kojem se autorica vodila intuicijom i majčinim oživljavanjem reminiscencija na baku Meri, prabaku Marijetu a i na vlastitu prošlost, započinje Marijolinom perspektivom čuda od djeteta, kasnije, tijekom odrastanja i buntovna i tjeskobna zbog približavanja rata i raspada Jugoslavije. „… svakogozbiljnog umjetnika i umjetnicu njihova umjetnost udalji od ljudi“, riječi su tete Herci, bivše balerine, upućene mladoj umjetnici u mladosti koja ubrzo uviđa porast netrpeljivosti na nacionalnoj osnovi i gašenje socijalizma koji je označavao slobodu ponajprije po mjeri muškarca. Svaka od protagonistica ujedno je i simbol otpora društvenim stereotipima, glavnim boljeticama njihova vremena, iznad kojih su se mukom i ženskom okretnošću uzdignule do kakve-takve društvene afirmacije.

Tema odrastanja (i naravno posrtanja koje ga u stopu prati) u Ljetima s Marijom autentično je i bez zadrške razrađena po uzoru na sugestivno pripovijedanje kanadske nobelovke Alice Munro u njezinu romanu Život djevojaka i žena. Što li su sve prošle žene hajdučkog srca u kriznim vremenima predratnih psihoza i poratnih depresija – Prvog i Drugog svjetskog rata te onog Domovinskog? Što su naučile o sebi i svojim bližnjima, a što o uskim sredinama, uvijek spremnima na osudu, a manje na razumijevanje? Ako je Marijetina sudbina (izvanbračna trudnoća, logor, smrt sinova u NOB-u) martirij, Mašina je ustrajna borba (od ratnog siročeta iz Bosne do školovanja), a sudbina Marijoline bake s očeve strane, koja se odvažila na drugi brak, već je životni put osviještene žene, spremne napustiti muža Vaska (pilota), nepopravljiva ženskog šarmera. Meri je prototip moderne žene, nespremne na toksične kompromise, a najbolje je opisuju njezine spoznaje: „Moj pape mene nije potjerao s praga… Da druge žene imaju di, rastale bi se one. Skoro do i jedna. Ali između muža i oca izaberu manje zlo.“

Jezični kolorit romana (brojni lokalizmi i kolokvijalizmi), protkan satiričnim autofikcionalnim pripovijedanjem, prva je linija uspostavljanja dobre komunikacije između pripovjedačeve svijesti i čitatelja, potaknuta, između ostaloga, na revalorizaciju vlastitih stajališta u vezi s temom raspada Jugoslavije i društvene klime u dalmatinskim mjestima s određenim brojem obitelji iz miješanih brakova (po konfesiji ili pak nacionalnoj pripadnosti), što Ljeta s Marijom u određenoj mjeri čini i društveno angažiranim štivom. Bez obzira na to što se fabularno grana, čita se suživljeno i s literarnom nasladom.

Marijolina svijest oslobađajuće lebdi nad svim fragmentima ženskih obiteljskih priča, nastojeći proniknuti u temeljne principe njihove održivosti. Pandemijska 2021. godina međašna je u naraciji, s nagovještajima i onoga metafizičkoga, turobnoga. Marijolin povratak u rodni kraj (Bablje ljeto) otvara mnoge simbolički obojene epizode: sekvenca posjeta groblju u društvu majke Maše, pogođene staračkom demencijom, kao da priziva neumitnu čovjekovu prolaznost, no simbolički intonirane lirske pasaže o bugenviliji, toj mediteranskoj penjačici koja resi kamene kuće u priobalju svojom neuništivom ljepotom (premda je huligani u kontekstu novog, „Mašina doba“ nemilosrdno uništavaju), otkrivaju autoričino iskazivanje poštovanja prema pretkinjama, među kojima ima onih koje su zavrijedile i veće društveno priznanje od smještanja u mjesnu zajedničku grobnicu. I dok roman završava otvorenom perspektivom, čitatelj je iznova motiviran na kronološku rekonstrukciju svih kazivanja o protagonisticama ujedinjenima inačicama istoga imena Marija(u europskoj kulturi najraširenijega) i motivom uvijek izazovne egzistencije žene u obitelji i društvu.

Skokovito pripovijedanje u slučaju Ljeta s Marijom, iako se negdje čini otežavajućim čimbenikom u „hvatanju fabularnih konaca“, u konačnici funkcionira dobrom strategijom jer čitatelja vraća pomnijem i opetovanu čitanju romana koji nije nemoguće pojmiti i kao dobro strukturiranu zbirku pripovijedaka, čiji su narativni fragmenti egzemplarna sinegdoha ženskoga trajanja u Dalmaciji i Bosni zadnjih sto godina.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 26. lipnja 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.