Piše: doc.dr.sc. Enes Quien, 7. travnja 2025.

Vladimir Vrljić Ankin

Iznimno cijenim neoekspresionističko, čisto kolorističko i gestualno slikarstvo slikarčine Vladimira Vrljića Ankina. Dodao je prezimenu Vrljić nadimak Ankin, sin majke Anke, da bi se razlikovao od sedam godina mlađega brata Antona Tonija Vrlića, također poznatoga hrvatskog slikara neoenformela, ali i umjetnosti u staklu, skulptura i vitraja. Vrljići su možda, uz Botterije iz Splita, najizraženija umjetnička dinastija u Hrvatskoj. Osim slikara Vladimira i Antona, tu je i Ankinov sin Nikola, vrstan kipar, jedan od najboljih studenata na ALU kojega sam ikad imao te Nikolina polusestra, Ankinova kći Franka iz drugoga braka s Jasminom Vrljić, izvanredna slikarica, golem talent, na zadnjoj godini studija slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi Matka Vekića. Ankin je rođen 1950. u Garčinu kod Slavonskog Broda sasvim slučajno – inače je obitelj iz Sinja. Pučku školu počinje u Rijeci, a nastavlja i završava u Sinju. Školuje se u sjemeništu Franjevačke klasične gimnazije u Sinju. Studira hrvatski jezik i književnost te filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1978. počinje studirati slikarstvo kod akademskog slikara Vilima Svečnjaka u njegovom atelijeru. Nakon tri godine se osamostaljuje i odlazi na studijska putovanja u Italiju, Španjolsku i Francusku. U francuskom gradu Annecyju, poznatom po najuglednijem i najprestižnijem festivalu animiranoga filma na svijetu, boravi godinu dana i ima prve samostalne i grupne izložbe. Prvo najpoznatije djelo koje je stvorio bila je grafička mapa Drinske elegije, objavljena 1991. godine.

Iskreno, Ankin i ja smo dugogodišnji prijatelji. Znamo se oko 35 godina, puno smo tuluma zajedno prošli, ali sam svojemu omiljenom slikaru u tim desetljećima napisao i puno tekstova i sve kataloške predgovore, a 1999. u izdanju Matice hrvatske izašla je i moja monografija o dotadašnjemu slikarstvu ovoga vrsnog kolorista i neoekspresionista. Vrhunski je slikar pejzaža. Ankinovo slikarstvo osigurava trajnu poveznicu između promatrača i prirode, otkrivajući duboko poštovanje prema čudu pejzaža. Njegovi ciklusi ulja s motivima krajobraza odaju snažan doživljaj skladne ljepote. On je rasni pejzažist u punom smislu te riječi, stvaratelj koji kroz boje i oblike otvara prozor u svjetove netaknute prirode, gdje je čovjek tihi promatrač koji uči iz njezine čistoće i harmonije. Promatrajući njegove radove, možemo se lako izgubiti u toj arkadijskoj viziji, prostranoj i neokaljanoj. Sklad pejzaža nije samo stvar vizualnoga užitka, on je poziv na promišljanje o odnosu između čovjeka i prirode. U njegovim djelima često se pojavljuju elementi vode – rijeke, jezera, potoci – koji odražavaju kontinuirani tijek života i izmjene godišnjih doba. Ta prisutnost vode simbolizira neprekidnu povezanost svih oblika života, dok istodobno donosi smirenost, ali i dinamiku, ovisno o trenutku zabilježenom na platnu. U Vrljićevim pejzažima priroda živi svojim ritmom, slobodna od ljudske intervencije. Njegov slikarski postupak temelji se na dubokoj kontemplaciji motiva, gdje svaki potez kista svjedoči o osobnom doživljaju i poštovanju prema prostoru. Kontinentalni krajolici, sa svojim mirnim poljima, gustim šumama i prostranim obzorima, stvaraju osjećaj sigurnosti i pripadanja. Primorski pejzaži pak, odišu energijom vjetra i mora, prizivajući slobodu i pustolovinu.

Priroda u Vrljićevim slikama je živo, pulsirajuće i prisutno biće. Kroz slojeve boja i tekstura, umjetnik dočarava ne samo vizualnu nego i taktilnu stvarnost svojih pejzaža. Njegovi pejzaži, iako stvarno postojeći, nisu preslikani ni dokumentirani: oni na platnu postaju idealizirani fragmenti stvarnosti, mjesta gdje su ljepota i sklad uvijek prisutni. Na taj način uspijeva uhvatiti ne samo izgled nego i esenciju prirode, njezin duh koji nas vazda podsjeća na univerzalne vrijednosti. Sposoban je izazvati osjećaj čudesnog. Ovaj je dojam prisutan u igri svjetlosti i sjene, u tonalitetima koji prelaze iz nježnosti u dramatičnost, u tišini prizora koja govori više od riječi. Boja je osnovni gradbeni slikovni jezik i ključni medij kroz koji izražava svoje osjećaje. Slikajući snažnim gustim namazima, često brzo i intuitivno, umjetnik nastoji uhvatiti trenutak inspiracije prije nego što mu izmigolji. Boje u njegovim pejzažima mogu biti lirske ili epske, grube ili nježne, ljute ili vesele – svaki ton u odnosu na drugi stvara harmoniju koja prenosi emociju promatraču. Kroz proces slikanja, stvarni motivi se preoblikuju, postajući nestvarna stvarnost, produkt osobne vizije, pounutarnjena duhovna vizija, plod umjetničke intuicije. Ankin u šopenhauerovskom svjetlu objašnjavanja svijeta kao volje i predodžbe, nutarnjim zovom, počevši od rane mladosti, u svakom je trenutku znao duboko u sebi prepoznati umjetnost kao sudbinu. U svojemu se slikarstvu nije opterećivao sudbonosno patetičnim pitanjima, ne poistovjećujući bezrezervno smisao slikanja sa smislom života. Slikarstvo je, znamo to već odavno, poput disanja, elementarna potreba za iskazivanjem svijeta oko sebe iz svijeta u sebi, ali ipak, u njegovoj interpretaciji to disanje ima mnogo intuitivnoga nadahnuća, u htijenju da se osobnost ostvari u asimilaciji s prirodom, gledanom kroz naočale boje, i prepuštanja kistu.

Dvije su ključne situacije bitno odredile Ankinovo životno i umjetničko sazrijevanje. Kao mladić, pohađao je bogoslovnu klasičnu gimnaziju. Godine provedene u sjemeništu, duhu su davale onu mjeru uživljavanja u upoznavanje prirode čovjeka, prirode Krista, te temeljnu naobrazbu, kasnije produbljivanu studijem filozofije i književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Druga je važna činjenica dvogodišnje učenje u slikarskom atelijeru Vilima Svečnjaka. Klice razvoja začete su i započete ranih sedamdesetih godina. Tada je Ankin slikao apstraktne slike, na vrlo zrelom tragu enformelne čvrste geste. Zanimljivo. Obično slikari počinju školskim ili tzv. akademskim načinom figurativnoga slikanja posvema mimetičkih vrijednosti. Kod Ankina je obrnuto: umjesto škole odabrano je isprevrtanje prirodnih činjenica i odbačen rad  po modelu kako oko vidi, izbjegavanje finalnosti da bi se prerađene u duhu ponovno rodile. To znači da je Ankin od svojih najranijih početnih slika utemeljio princip života kao osnovnu pokretačku snagu, i to života prirode viđene unutarnjim okom. Slikao je Ankin i ljude, ljudske glave,  portrete. I meni je posvetio dva portreta. Samo što to nisu realističke glave i realistički portreti, nego poligoni za najrazličitije kolorističke ekspresionističke kombinacije i varijacije. Tako radi neumorni slikarski eksperimentator sa svim mogućnostima boja i njihovih ulančavanja.

Tijekom mladalačkih godina u Sinju Ankin je već svojim slikarskim očima vidio i naslikao fizionomije tamošnji žena, žena Dalmatinske zagore. Virtuozno je uhvatio izraze njihova teškoga življenja, reduciranjem i najmanjega traga opisnosti. Sva je pažnja usredotočena na asketska lica dubokih tužnih očiju koje gledaju negdje u stranu, u prazninu, kao da su pomirene sa sudbinom. Izazivaju osjećaj suosjećanja i supatnje. Slika Očaj tada je bila manifestna slika tadašnje umjetnikove identifikacije s egzistencijalnom mučninom. Slična je Munchovom Kriku kao temelju ekspresionizma, ali i zovu za obranom od tragičnosti življenja. Potom je istraživao sezanističke principe slikanja u fasetama, malim mrljama boje kojom je otac modernog slikarstva Paul Cézanne modularno gradio svoje tonske kompozicije na mrtvim prirodama s jabukama, Planini Sainte-Victoire u Provansi povrh njegove kuće u Aix-en-Provenceu, kupačicama, kartašima, portretu supruge i autoportretima. To razdoblje sezanističke geometrije i konstrukcije kratko je trajalo. Odbacio ga je onoga trena kada je osjetio da ga plošne konstrukcije sputavaju u njegovim sanjarenjima i lirsko-metafizičkom osjećaju svijeta. Sav se obrnuo u boju, u mrlju i slobodan potez kistom.

Početkom osamdesetih godina 20. stoljeća Ankin slika niz slika u kojima je postignuta simbioza geste i lirske maštarije. Svoj eminentno ekspresionizmu sklon duh uspijeva podrediti novom duhovnom stanju – sjetnom sanjarenju, okrenut izvorima djetinjstva, vlastitom nadahnuću. Naslikao je serije pejzaža, a potom je nastao i poveći ciklus Otoci. To su također, kao i uvijek kod Ankina, nizovi oblika formirani kolorističkim varijabilnim i kombinatornim kružnim kretanjem ruke. Ostaje gesta i kolopleti boja izvanredno jakog perceptivnog djelovanja. Pejzaže i otoke prebacuje u novi sloj postojanja, kojemu je strano svako i najmanje mimetičko tretiranje predloška. Svakako bit njegove slike su boja i svjetlo. Boje i oblici pokrivaju donekle predmet, ali se i oslobađaju za samostalni život. Uspio je sačuvati elementarnost i jednostavnost usprkos prave oblikovne euforije pri analiziranju i razbijanju masa.

Ankin je slikar burnog temperamenta i poleta. Slikarstvo je to finoga sluha s provedenim jedinstvom vizije i geste. Slikao je pejzaže svojom metodom i viđenjem gdje god se zatekao: savojske pejzaže u Francuskoj, dalmatinske pejzaže i otoke u našoj, i njegovoj Dalmaciji. Svim  temama i motivima koje je desetljećima slikao i još uvijek slika, Vladimir Vrljić Ankin potvrđivao je vrhunsku umjetničku i slikarsku kvalitetu. Jedan je od najistaknutijih i najboljih neoekspresionističkih slikara u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.

© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 7. travnja 2025.