
Piše: Vesna Aralica, 3. veljače 2025.

Balon, iz zbirke Mate Matišića 7 drama, Zagreb, 2024.
7 drama knjiga je dramskih tekstova jednog od najuspješnijih hrvatskih dramskih pisaca i scenarista u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji. Matišićev Balon, prva u nizu od sedam objavljenih drama, praizvedbu je doživjela 2009. u koprodukciji dvaju kazališta: Teatra EXIT Matka Raguža i Teatra 2000 Vilima Matule, a u režiji Mislava Brečića. Na 20. Marulićevim danima 2010. proglašena je najboljom predstavom po izboru publike, a na Međunarodnim kazališnim susretima u Brčkom prima dva Grand prixa festivala: za najbolju predstavu u cjelini i za najboljega glumca (Krešimir Mikić). Iako su joj izmakla priznanja za čak četiri nominacije Nagrade hrvatskoga glumišta, uspjeh je doživjela na 17. Festivalu glumca u tri kategorije: za najbolju predstavu u cjelini, za najboljega glumca (Krešimir Mikić) i za najbolju mladu glumicu do 28 godina (Ana Maras). Na 34. Danima satire Vilim Matula nagrađen je Zlatnim smijehom za najbolje glumačko ostvarenje, uspjeh je ponovio i na 20. Marulićevim danima u kategoriji najbolje muške izvedbe.
Matišićev je Balon višeslojno strukturirana drama u sedam scena. Jednako toliko dramskih osoba predstavljeno je četirima likovima (glumcima), dočim su kategorije vremena i prostora vješto skrivene u svrhu intenziviranja napetosti u čitateljevoj svijesti već od prvih prizora.
Gradeći zaplet na antagonizmu muških i ženskih poimanja bračne odgovornosti, zacrtanih u ekspoziciji sa živim dijalogom između muža i žene (Nives i Filip su glumački par), uz sugestivne didaskalije, razvoj dramske radnje glatko se otvara novim perspektivama uz pojavu novih dramskih osoba: Susjeda i Žene u latentno psihotičnu stanju uzrokovanu gubitkom sina. Autorov je spiritus movens u izgradnji sukoba upravo predstavljanje psihološki profiliranih dramskih osoba, koje negdje prelaze u kategoriju dramskih tipova, ali i onaj dramski homo ludens koji čitatelju nudi igru kao putokaz kroz labirint zamršenih odnosa. Jedna Susjedova molba gurnut će Filipa u glumačko-rehabilitacijski proces spašavanja njegove Žene od crnih misli, dočim će Inspektorova ucjena označiti kulminaciju zapleta sa zrcalnom predstavom u predstavi. Čitatelj se stalno preispituje što je stvarnost, a što je iluzija, kad život ulazi na scenu i gdje su granice glume u stvarnome životu. Matišić se ovakvim dramskim oblikovanjem uspijeva referirati i na aktualnu društvenu zbilju, upirući prstom kroz crnohumornu Šackovu životnu ispovijed u toksične socijalne procese čiji su rodonačelnici mutni poslovnjaci državnog podzemlja. Iz scene u scenu neizvjesnost raste, i baš kad čitatelj očekuje stanovito razrješenje u skladu s kompleksnošću situacije, obrat sa spasonosnom liječničkom dijagnozom skrenut će zbivanja na relaciji Filip (kao svećenik) – Šacko – Inspektor (Šackov brat) u pravu lakrdiju, ali, u konačnici, izvan scene, sa smrtnim ishodom glavnog negativca i službeno nikad otkrivenoga svirepog ubojice iz sektora građevinarstva. Sa zagrebačkog društvenog sektora (pojmljiva je, dakako, i neka druga urbana sredina), u sedmoj, završnoj sceni, autor se prebacuje na intimni plan u kojem recipijenta dramskog teksta vodi kroz vrlo domišljati opis balona – temeljnog simbola cijele drame (koja ponajviše funkcionira kao dramska igra).
Potresnim prizorima Susjedove žene u grčevitu držanja balona, u kojem su se nekoć zadržale čestice daha prerano preminula sina, razrješenje dramskog sukoba skreće prema kontemplativnoj katarzi. Ideja Matišićeve dramske igre počiva na promatranju balona kao nagomilane boli koju je nužno otpustiti, iako je i sam takav proces za čovjeka kao jedinku traumatičan, ali i jedini samoiscjeljujuć’. Dakako, u napuhanu balonu pomniji će čitatelj ugledati onih 5 do 12 trulog kapitalizma, obavijena mnogobrojnim patologijama i društvenim devijacijama. Ipak, koliko god se dramska perspektiva činila trajno neizvjesnom, jer drama nastaje u interferenciji sa životom, ljepota je umjetnosti poput sunca koje se nadvija nad tamnim oblacima uvijek izazovne svakodnevice. Smisao svake drame, nadalje, leži i u otkrivanju istine i u kažnjavanju laži. Matišić se u ovom segmentu svojom dramom očitovao i društveno angažiranim piscem s jasno definiranim stajalištima.
Ekspresivnim didaskalijama i vrlo živim kolokvijalnim idiomom (ponegdje protkanim plastičnim turpizmima u svrhu ocrtavanja Šackova karaktera), Matišić je ispisao tekst prožet dijalozima koji dramske osobe odvlače u dublje introspekcije i otkrivanje sebe samih u interakciji s okolnim svijetom.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 3. veljače 2025.