
Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, 24. rujna 2024.

Jedna za sve – Sve za jednu / Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940., Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 5. rujna – 3. studenoga 2024.
Veliki izložbeni projekt Muzeja za umjetnost i obrt Jedna za sve – Sve za jednu / Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940., koji se zbog potresa stradaloga MUO-a održava u Galeriji Klovićevi dvori, donosi iscrpan prikaz djelovanja i recepcije umjetnica članica Kluba likovnih umjetnica osnovanoga u Zagrebu 1927. godine kao prvoga i jedinog ženskog likovnog udruženja u prvoj polovici 20. stoljeća na ovim područjima. Izložba temeljena na višegodišnjem znanstvenom istraživanju kroz dvjestotinjak radova, većinom slika, grafika, skulptura, djela primijenjene umjetnosti i arhivske građe – poput izloženih kataloga izložbi Kluba i biografija pedeset žena umjetnica udruženih u Klub likovnih umjetnica – temeljito i iscrpno predstavlja umjetničke dosege žena umjetnica i njihove životopise, koje u mnogo slučajeva kvalitetom nikako nisu lošije od muških kolega, dapače. Djela na izložbi posuđena su iz dvadesetak umjetničkih institucija iz Hrvatske i Slovenije te desetak privatnih zbirki, od kojih je većina radova iz zbirke pokojnoga dr. Željka Kovačića koji je cijeli život strastveno sakupljao isključivo djela žena umjetnica, a nakon njegove smrti, s obzirom na to da se nije ženio i nije imao djece, zbirku je naslijedio i uredio njegov nećak Zdravko Mihočinec, vlasnik aukcijske kuće, galerije i art magazina Kontura. Izložba obilato predstavlja stvaralaštvo prvih generacija akademski školovanih umjetnica. Članice Kluba likovnih umjetnica udruženo su stupile na likovnu scenu i tržište, te sudjelovale u organizaciji gostujućih izložbi u Zagrebu, poput one održane u Umjetničkom paviljonu velike njemačke ekspresionističke kiparice i grafičarke Käthe Kollwitz 1936. godine i izložbe bugarskih likovnih umjetnica 1938. godine. Autorice i kustosice izložbe su Dunja Nekić, viša kustosica i voditeljica Zbirke starije fotografije Muzeja za umjetnost i obrt, i dr. sc. Darija Alujević, stručna savjetnica u Arhivu za likovne umjetnosti Kabineta za arhitekturu i urbanizam HAZU.
Na izložbi su izložena djela sljedećih, točno pedeset, članica Kluba likovnih umjetnica, važnih protagonistica hrvatske moderne umjetnosti 20. stoljeća. To su: Leopoldina Auer-Schmidt (Beč, 1871. – Zagreb, 1963.), Zenaida Bandur Ercegović (Ston, 1885. – Zagreb, 1946.), Adela (Adka) Behr Vukić (Tuzla, 1888. – Sarajevo, 1966.), Anka Bestall (Split, 1896. – Beograd, 1941.), Milica Bešević (Split, 1896. – Beograd, 1941.), Vjera Bojničić (Zagreb, 1883. – Zagreb, 1963.), Zöe Borelli Alačević (Zadar, 1888. – Firenca, 1980.), Karla Bolovec Mrak (Bled, 1895. – Golnik kraj Kranja, 1957.), Karolina (Lina) Crnčić Virant (Zagreb, 1879. – Zagreb, 1949.), Cata Dujšin Ribar (Katarina Gattin; Trogir, 1897. – Zagreb, 1994.), Vera Fischer Pristovšek (Gornji grad, 1895. – Celje, 1986.), Olga Galeković Fürst (Zagreb, 1910. – Jasenovac, 1942.), Wyn George (1880. – 1951.), Marianne Marjetica Gorjup Dufour (podaci nepoznati), Dorotea Dora Hauser (Graz, 1877. – Vojnik, 1946.), Florijana Flora Jakšić Marinović (Dubrovnik, 1856. – Dubrovnik, 1946.), Marija Mara Jeraj Kralj (Beč, 1909. – Ljubljana, 2010.), Mira Klobučar Ehrlich (Zagreb, 1888. – Zagreb. 1956.), Ivana Kobilca (Ljubljana, 1861. – Ljubljana, 1926.), Mira Kraljević Donassy (Split, 1914. – Zagreb, 1984.), Lucie Kučera Buchmeister (Tartu, Estonija, 1860. – Pariz, 1930.), Mira Mayr Marocchino (Zagreb, 1897. – Zagreb, 1976.), Anica Mujačević Reiser (Zagreb, 1904. – Zagreb, 1983.), Vera Nikolić Podrinska (Zagreb, 1888. – Zagreb, 1972.), Sofija Omčikus (Sv. Rok, 1890. – Rim, 1965.), Ivka Orešković pl. Breithen Thurn (Osijek, 1887. – Zagreb, 1969.), Zdenka Ostović Pexidr – Srića ( Novi Vinodolski, 1886. – Zagreb, 1872.), Ana Papp Jerković (Stari Mikanovci kod Vinkovaca, 1894. – Zagreb. 1975.), Danica Peyer Peklić (Jastrebarsko, 1888. – Okrug Los Angeles, Kalifornija, ¸1979.), Elda Piščanec (Rojan kod Trsta, 1897. – Vine, 1967.), Marija Pregelj (Litija, 1905. – Ljubljana, 1966.), Elza Rechnitz (Wroclaw, Poljska, 1876. – Osijek, 1946.), Barbara Remec (Ljubljana, 1910. – San Carlos de Bariloche, Argentina, 1991.), Hella Reymann (Osijek, 1897. – Leibnitz, Austrija, 1970.), Nasta Rojc (Bjelovar, 1883. – Zagreb, 1964.), Božena Ružić Vilhar (Sušak, 1906. – Rijeka, 1991.), Ljuba Servaci Trbojević (Zagreb, 1881. – Zagreb, 1957.), Anica Sodnik Zupanec (Ljubljana, 1892. – Kranj, 1978.), Marija Stiborsky (Zagreb, 1894. – Zagreb, 1946.), Jovanka Strajnić Marković (Zemun, 1884. – Dubrovnik, 1970.), Terezija Šandor Schmidt (Jasenovac, 1879. – Zagreb, 1944.), Augusta Šantel ml. (Nova Gorica, 1876. – Ljubljana, 1968.), Henrietta Šantel (Nova Gorica, 1874. – Ljubljana, 1940.), Sonja Tajčević Kovačić (Bošnjaci, 1894. – Rijeka, 1968.), Elsa Vučetić Wieland-Schmidt (Dresden, 1880. – Dubrovnik, 1969.), Beta Vukanović (Babette Bachmayer; Bamberg, 1872. – Beograd, 1972.), Marija Wolf Mihalić (Virovitica, 1889. – Zagreb, 1959.), Roksana Zurunić-Cuvaj (Baden kraj Beča, 1902. – Linz, 1993.) te dvije akademske kiparice: Iva Despić Simonović (Hrastovice kraj Petrinje, 1890. – Vasin Han kraj Sarajeva, 1981.) i Ludmila Wodsedalek (Mila Bernfest) znana kao Mila Wod (Budimpešta, 1888. – Zagreb, 1968.).

Prvu izložbu imao je Klub likovnih umjetnica u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu od 7. do 31. listopada 1928. godine. Plakat za tu izložbu dizajnirala je Olga Höcker. Druga se održala također u Umjetničkom paviljonu u kolovozu 1929. godine. Treća izložba održala se u Ljubljani u Jakopič paviljonu od 30. 8. do 21. 8. 1931. godine. Četvrta izložba Kluba likovnih umjetnica održana je u Osijeku u Državnoj građanskoj školi u Jägerovoj ulici od 22. do 28. ožujka 1932. godine. Peta u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu od 2. do 30. listopada 1932. godine. Sve u svemu, održale su 11 izložbi u razdoblju od 1928. do 1940. godine. Osvrti su izlazili u časopisu Svijet. U članku u Ženskom listu iz 1928. godine povodom prve izložbe Kluba, Nasta Rojc – inače aktivna slikarica, tajnica Kluba i motor pokretač organizacije izložbi, piše o razlogu osnutka KLU „da ne bi moguće naši muški kolege pomislili, da smo se organizirale proti njih“. Za vrijeme svojega boravka u Velikoj Britaniji Nasta Rojc stvorila je kontakte koji su doveli do toga da je u lipnju 1926. godine u Gieves Art Gallery u Londonu održala samostalnu izložbu. Povodom izložbe sopranistica Maja Strozzi – Pečić (1882. – 1962.) održala je koncert u Londonu, te su obje umjetnice u toj prigodi spremno pozirale u narodnim nošnjama. Portret Maje Strozzi-Pečić iz 1921. godine Nasta Rojc izložila je 1928. godine na Prvoj izložbi Kluba likovnih umjetnica, a u članku o izložbi u časopisu Svijet objavljena je njezina autokarikatura s ovim portretom. Londonska izložba Naste Rojc privukla je pažnju Women’s International Art Cluba (WIAC) te je dobila poziv za sudjelovanje na njihovoj godišnjoj izložbi 1927. godine. Umjetnica je pokazala domoljubni karakter kroz dogovor s WIAC-om da uz nju izlože i njezine kolegice iz domovine. WIAC je osnovan 1898. godine u Parizu s ciljem okupljanja umjetnica različitih nacionalnosti kojima bi omogućio izlaganje na izložbama u Londonu i ostalim europskim podružnicama. Početna misao vodilja osnivačica WIAC-a bila je stvoriti prostor za umjetnice koje neće zagovarati neku određenu školu slikarstva ili neki određeni pravac nego će predstavljati sve škole; istu ideju zagovarale su i članice Kluba likovnih umjetnica.
Po povratku u Zagreb Nasta Rojc susrela se s teškoćama okupljanja umjetnica, te je uz pomoć Line Crnčić Virant počela pozivati umjetnice u KLU. U Londonu su se predstavile Nasta Rojc, Zdenka Ostović Pexidr-Srića, Lina Crnčić Virant i Lucie Kučera Buchmeister, a iste godine okupilo se 17 umjetnica te su započele rad na prvoj izložbi KLU. Izložba je održana, rekosmo, u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, od 7. do 31. listopada 1928. godine. 16 umjetnica izložilo je 220 radova. Prva izložba KLU, kao i ostale, bila je popraćena izložbenim katalogom. Nasta Rojc idejna je začetnica Kluba likovnih umjetnica. Svjesno je odlučila preuzeti ulogu tajnice, te njegovo vodstvo prepustiti Lini Crnčić Virant koja je za tadašnje, a i sadašnje pojmove bila primjerenija osoba za istupanje u javnosti. Svojim poznanstvima i vođenjem tekućih poslova Kluba omogućila je uspješno djelovanje KLU i predstavljanje u periodici. Izlagala je na svim izložbama, osim na posljednjoj u Osijeku 1940. godine. Kao članica ugledne građanske obitelji njezin život i obrazovanje obilježeni su očekivanjem roditelja. Bila je u školi varaždinskih uršulinki 1892. godine, potom u Zagrebu i Bjelovaru i kraće vrijeme u školi Sacre Coeur u Grazu. Veliku ulogu u mogućnostima obrazovanja, ali i životnim odlukama imale su i teške kronične bolesti koje su je pratile od djetinjstva. Zbog prekarnosti umjetničkog života, ali i tradicionalnih očekivanja, njezin otac Milan Rojc, pravnik i kasnije predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu, nije bio sklon ugoditi kćerinim željama da postane umjetnica. Prve umjetničke poduke dobiva od profesora Hohnjeca u Bjelovaru, potom u privatnoj školi Otona Ivekovića u Zagrebu. Školovala se na bečkoj Kunstschule für Frauen und Mädchen (Umjetnička škola za žene i djevojke) i münchenskoj Damen-Akademie (Ženska akademija), gdje u Heimannovoj školi pohađa privatne satove crtanja akta s Miroslavom Kraljevićem.
Po povratku iz Beča 1909. godine u nagodbi s ocem u zamjenu za pomoć oko vlastitog atelijera dogovara de rigueur brak s Brankom Šenoom, sinom književnika Augusta Šenoe i prvim profesorom povijesti umjetnosti na Kraljevskoj privremenoj akademiji za umjetnost i umjetnički obrt osnovanoj 1907. godine (danas Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu). Ostala je s njim u braku do njegove smrti 1939. godine. Nakon uspješnih samostalnih i skupnih izložbi, započinje karijeru portretistice 1913. godine. Nakon kraja Prvoga svjetskog rata u Dubrovniku upoznaje Alexandrinu M. Onslow, časnicu britanske vojske, koja joj postaje životna partnerica i tada neslužbeno završava njezin brak s Brankom Šenoom. Međuratne godine provela je u Zagrebu, od 1940. godine pomaže NOP-u; u srpnju 1943. zajedno s Alexandrinom Onslow uhićena je pod sumnjom za pomoć partizanima. Prebačene su u zatvorsku bolnicu kada nastaju njezini poznati zatvorski crteži. Zbog nedostatka dokaza puštene su mjesec dana kasnije. Nakon rata, tražile su povrat kuće, no dopušteno im je živjeti u atelijeru. Povlači se iz umjetničkog života, ne zbog bolesti, već kako navodi – „društvenog nerazumijevanja“ zbog homoseksualnosti. Alexandrina Onslow umire 1950. godine, a Nasta Rojc provela je ostatak života uz dohraniteljicu Elenu Puškarsky. Bila je vrhunska slikarica, prvenstveno portreta. Odlični su joj pejzaži, a antologijski je Zimski pejzaž s gavranima te od portreta onaj kralja Aleksandra Karađorđevića iz 1931. godine, dakle nastalog tri godine prije nego što će kralj biti ubijen u atentatu u Marseilleu 1934. godine, koji su zajedno isplanirali hrvatske Ustaše i makedonski VMRO. Tu su i sjajni portreti u punoj figuri njezine životne partnerice Alexandrine M. Onslow, jedan u časničkoj uniformi britanske vojske a drugi u raskošnoj haljini. Nasta Rojc se u Londonu pridružila i engleskim sufražetkinjama, pa se može reći da je prva hrvatska osviještena feministica. Od nekoliko svojih autoportreta, najslavniji je onaj gdje je odjevena u jahače hlače s čizmama i puškom za lov. Ponašala se poput muškarca, potpuno slobodna i s muškarcima ravnopravna.

Krajem 19. i počekom 20. stoljeća položaj žena je krajnje neravnopravan u odnosu na muškarce. Uvriježeno je da je ženi mjesto u kući, pa se i obrazovanjem usmjerava tome da postane uzorna supruga, majka i kućanica, čemu su uglavnom služile ženske stručne škole koje su ih prvenstveno pripremale za praktičan život, sposobne domaćice, koja će ovladati ručnim radom (krojenje, vezenje). U dominantno patrijarhalnom društvu za muškarce je rezervirana javna sfera dok je ženi mjesto u kući, ekonomski je ovisna, i u Jugoslaviji nema pravo glasa sve do 1945. godine. Umjetničko obrazovanje najčešće je bilo dio odgoja djevojaka iz viših slojeva te je zadiralo u sferu dokolice i privatne poduke. Unatoč dugogodišnjoj tradiciji postojanja akademija likovnih umjetnosti, primjerice u Beču i Münchenu, ženskim polaznicama upis je bio dozvoljen tek nakon Prvog svjetskog rata. Umjetničko obrazovanje bilo je moguće uglavnom kroz privatnu slikarsku poduku ili na isključivo ženskim umjetničkim školama kao što su bile Damen-Akademie (Ženska akademija) u Münchenu i Kunstschule für Frauen und Mädchen (Umjetnička škola za žene i djevojke) u Beču. Jednako tako usmjeravalo ih se na školovanje iz područja primijenjenih umjetnosti koje su smatrane prikladnima za žensku populaciju kao primjerice keramika, tekstil te im je npr. u Beču bio moguć upis na Kunstgewerbeschule (Obrtna škola). Veliki utjecaj na stav o ženama odigrali su filozofski stavovi austrijskog filozofa Otta Weiningera, da su žene intelektualno inferiorna bića koja su sposobna za reprodukciju, a ne i kreaciju. Prvu mogućnost školovanja u Zagrebu ženske polaznice dobile su 1884. godine na Kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj školi otvaranjem Keramijske škole/tečaja, a potom je 1904. pokusno otvoren Ženski odjel za umjetno – obrtno crtanje. Zagrebačka Privremena škola za umjetnost i umjetnički obrt (osnovana 1907. kao preteča današnje Akademije likovnih umjetnosti) zbog svojeg statusa privremene više škole utemeljena je više po uzoru na bečku Kunstgewerbeschule (Obrtnu školu) na kojoj je bio dozvoljen upis ženama. Stoga su nakon uspješno položenoga prijemnog ispita žene mogle ravnopravno upisati slikarstvo ili kiparstvo.
Unutar patrijarhalne strukture umjetničkog svijeta, poticani položaj žena i umjetnosti bio je vezan za odnos postavljenih rodnih uloga, prije svega uloge majke kao nacionalnog simbola. Poslijeratna propaganda, kao i politička situacija u Kraljevini SHS nakon atentata na Stjepana Radića 1928. godine u beogradskoj Skupštini te povratak redu početkom 1930-tih ili razdoblju Velike gospodarske krize i nakon, utjecali su na promicanje narodnih motiva u umjetnosti. Nacionalno obojana umjetnost – tzv. Heimatkunst, prevladava na polju umjetničke produkcije koja je u tom razdoblju u potrazi za našim izrazom. U zapisnicima Kluba likovnih umjetnica s početka 1930-ih ponavljaju se fraze i potiče se umjetnost naših krajeva, narodnih nošnji, domaćih motiva itd. Također ne začuđuje interes publike i uspjeh kod likovnih kritičara, koji su usmjeravali umjetnice prema modalitetima primijenjene umjetnosti, koja je tradicijski usko vezana za narodnu umjetnost. Ne iznenađuje ni komercijalni uspjeh pojedinih radova umjetnica koji su zaživjeli i kao reprodukcije umjetničkih djela na dopisnicama.

Izložba u Klovićevim dvorima podijeljena je po žanrovima. Žene umjetnice slikale su mrtve prirode, prvenstveno cvijeće, puno cvijeća svih vrsta, u vazama ili bez. Cvijeće je bogato u bojama, dinamično i živo. Zatim su slikale pejzaže, krajolike, i to gotovo sve, bez izuzetka. No, najčešći su portreti i na koncu, niz autoportreta. Najrjeđi su aktovi. Nije bilo baš primjereno da žene slikaju gole žene, a kamoli gole muškarce, muške aktove. No, one emancipiranije i hrabrije slikarice naslikale su i to jako dobro i kvalitetno, nekoliko ženskih i muških aktova. Elda Piščanec slika Djevojke 1929. godine, dva odlična ženska akta uravnoteženo raspoređena u kompoziciji. Dva ženska akta slika Vera Nikolić Podrinska. Ženski akt koji sjedi s lijevom skvrčenom i desnom podignutom i u koljenu savijenom nogom slika izvrsna slikarica Vera Nikolić Podrinska 1937. godine. Drugi je raniji, iz 1927. godine, akt koji sjedi na kocki. Vrlo moderne slike, koloristički bogate po uzoru na francusku školu. Ženske aktove slikaju i vrhunska slikarica, Trogirka Cata Dujšin Ribar i Božena Ružić Vilhar. Samo su dvije važne i značajne hrvatske moderne slikarice bile odvažne i hrabre da naslikaju gole muškarce, muške aktove kada to nije bilo baš primjereno. To su Terezija (Reska) Šandor koja je u nesklonim prilikama naslikala Muški akt koji sjedi na ljubičastoj draperiji 1924. godine, a Sonja Tajčević Kovačić 1927. slika svojega Kupača u kubofuturističkom stilu. Izvrsna slika. Međutim, hrvatske su se slikarice posebno kvalitetom istakle kao vrsne pa i vrhunske portretistice. Na izložbi se vrhunskom kvalitetom ističu portreti Cate Dujšin Ribar (portret prvoga supruga Dubravka Dujšina), kralja Aleksandra Karađorđevića i književnice Jagode Truhelke (1864. – 1957.) – prvi portret uopće nastao 1930. godine Naste Rojc, operne pjevačice Zinke Kunc Milanov iz 1937. godine nakon trijumfa u njujorškom Metropolitanu i književnice, povjesničarke hrvatskih velikana (knjiga 1000 godina hrvatske povijesti, 905. – 1905. i pedagoginje Antonije Kassowitz-Cvijić (1865. – 1936.) Line Crnčić Virant; zatim izvanredan je i portret Marije Jurić Zagorke (1873. – 1957.) Mire Mayr Marochino iz 1931. godine.
Sekcija autoportreta zatvara izložbu. Samoprezentaciju umjetnica treba promatrati izvan zadanih povijesnih okvira žanra portreta. Povijesno gledajući, umjetnice su stvarale autoportrete jednako dugo kao i umjetnici, s najstarijim zabilježenim primjerima u 14. stoljeću, no isti su ostali nevidljivi u povijesti umjetnosti, kako zbog svoje rijetkosti, tako i jer svojim postojanjem znače otklon od norme – muškarca kao umjetnika. Autoportreti, uključujući i ženske, postali su pomodni u likovnim središtima zapadne Europe u 18. stoljeću kada su postali kolekcionarski predmeti, a u 19. stoljeću s otvaranjem umjetničkih obrazovnih institucija za žene primjetno je ozbiljnije shvaćanje žanra. Nestabilnost položaja žena u tom razdoblju (kao i u ranijima) vezana je za shvaćanje ženskosti kroz termine dužnosti, postignuća i dopuštenog ponašanja. Konstrukcija ženskosti bila je određena religijom, medicinom, filozofijom i društvenim konvencijama te legalizirana kroz institucije braka, vlasništva i prava. Biti žena koja se bavi umjetnošću značila je u javnosti povredu ženskosti. Za umjetnice stvaranje autoportreta u većini slučajeva upućivalo je na pomirenje očekivanja društva između toga što znači biti žena i onoga što se očekuje od osobe koja se bavi umjetnošću. I dok su autoportreti obilježili stvaralački vijek i mijene pojedinih umjetnica, poput Naste Rojc i Cate Dujšin Ribar – od kojih je antologijski i najbolji ženski autoportret u korpusu hrvatske moderne umjetnosti, s crvenom maramom preko ramena, upravo Cate Dujšin Ribar, rijetke su se članice Kluba likovnih umjetnica odvažile iste izlagati, te je zabilježeno da je tek sedam umjetnica na 11 izložbi KLU izložilo ukupno deset autoportreta. Zanimljivi su kiparski autoportreti dviju kiparica, Mile Wod i Ive Despić Simonović: reljefi iz profila.

© doc. dr. sc. Enes Quien, Kulturauzagrebu.hr, 24. rujna 2024.