Piše: Josipa Marenić, 9. studenoga 2026.
Leon Engler: Botanika ludila (Botanik des Wahnsinns, 2025.) prevoditeljica Katja Grcić, OceanMore, 2026.
Roman koji djeluje nenametljivo, ali svakom pročitanom stranicom osvaja balansirajući lakoću i težinu postojanja. Rasprostranjen interes za mentalne bolesti i poteškoće nesumnjivo nalazi svoj odjek u različitim granama umjetnosti. Leon Engler svjež je književni glas, iako ima iskustva u pisanju. Spomenutoj temi pristupa na specifičan način, a pritom mu pomaže vlastito životno iskustvo. Botanika ludila kroz svoje stranice tematizira transgeneracijsku traumu, osobni rast, obiteljsku povijest, granicu kolektivne odgovornosti i socijalne uvjetovanosti, stigmatizaciju, način na koji funkcionira psihijatrija. Bez obzira na tešku građu, knjizi ne manjka satiričnog humora i empatije.
Leon Engler je odrastao u Münchenu. Studirao je teatrologiju, filmologiju i kulturologiju u Beču, Parizu i Berlinu. Objavio je brojne dramske tekstove, radiodrame i kratke priče. 2022. nagrađen je na prestižnom književnom natjecanju Ingeborg Bachmann. Radi kao psiholog i predavač kreativnog pisanja. Njegov prvijenac Botanika ludila našao se u užem izboru nekoliko književnih nagrada.
„Radničke obitelji nemaju povijest, nemaju tradiciju ni usmeno prenesene legende. Od naših obiteljskih uspomena nije ostalo ništa. Sposobnost sjećanja nije odvojena od snage imaginacije. One idu ruku pod ruku. Ovako ili onako, svi smo mi nalaznici vlastite prošlosti, zapisala je Siri Hustved. Kada čovjek nema prošlost, mora još više prionuti traganju.“
Dojmljivim citatom krajem prvog poglavlja, Engler uviđavno naznačuje čitatelju ono što slijedi, iako ga ne može pripremiti za dokumentaristički dirljiv sadržaj. Glavnog junaka koji pati od agateofobije – paralizirajućeg straha da će poludjeti, upoznajemo prilikom deložacije njegove majke, uslijed čega su uništene vrijedne obiteljske stvari. Lutajući između gradova Münchena, New Yorka, Pariza i Beča, protagonist ima brojne unutarnje dvojbe. Zahvaljujući utjecaju susjeda i veze s djevojkom, život mu krene u optimističnom smjeru, no tlo mu se vrlo brzo zatrese pod nogama zbog prekida veze i susjedove bolesti. Umalo izgubi kontrolu nad vlastitim životom, ali se odlučuje boriti da zadrži kontrolu. Mijenja studij i upisuje psihologiju. Naposljetku završava na psihijatrijskom odjelu, ali ne kao pacijent nego kao zaposlenik, gdje prolazi kroz žrvanj struke radeći na zatvorenom odjelu, zatim s depresivcima i ovisnicima. Paralelno s pričom dolaska u ustanovu, ovisno s kojim korisnicima radi, predstavlja povijest oboljelih unutar članova svoje uže obitelji, njegove bipolarne psihotične bake, oca koji je depresivan i majke koja na kraju postaje alkoholičarka, te otkriva kako su njihove dijagnoze utjecale na njegov život i odrastanje. U početku protagonist je osoba koja intelektualizira i zatvara se u svijet knjiga, ali kroz životne okolnosti, proučavanje i susretanje s različitim dijagnozama, doživi vlastitu transformaciju, prilikom koje nakon mnogo lutanja postane sposoban sagledati svoja iskustva i emocije, ali i promijeniti stav prema životu. Dokumentiranjem i seciranjem činjenica obiteljske prošlosti, dostiže nivo prihvaćanja bez oprosta u kojem afirmira sve što se dogodilo uz proces žaljenja, svjestan koliko on može krenuti potpuno novim putem.
„Širom otvaram prozore, ne želim živjeti poraženo kao oni, želim voljeti život, širom otvorenih očiju gledati ka nebu, dokoličariti, kontemplirati, dvije trećine dana imati samo za sebe, želim postati čovjek, kakav je bio moj susjed, ležeran, začudan, bistar. Sve dobre stvari, rekao mi je jednom, sadrže nešto ležernosti te leže poput krava na livadi.“
Začudnost romana djelomično počiva u autorovom pristupu. Iako ima autofikcije, pristupa joj klinički oprezno i vrlo disciplinirano. Suočen s mnogim izazovima, glavni lik ne gubi osjećaj empatije i pokušaj razumijevanja, što je u njegovu slučaju gotovo herojski čin. Roman odskače od drugih romana slične tematike zato što o oboljelima ne progovara samo iz njihove ili svoje perspektive, nego i iz perspektive struke, ukazujući iscrpno na brutalnu povijest liječenja mentalnih poremećaja, pritom ne izostavljajući kritiku struke. Jezgrovito demistificira određene dijagnoze, ne kršeći vlastiti kodeks psihologa. Poseban naglasak stavlja na socijalni aspekt i društvenu nejednakost koja je često povezana s nekim dijagnozama, ali i dvostrukim mačem koje sam pojam dijagnoze predstavlja. Možda najveće bogatstvo romana može približiti slijedeći citat:
„Riječi su alat. Čovjek nikada nije samo bordeline, depresivac ili shizofrenik. On je ljudsko biće koje više ne može svladati životni zadatak. Bolest, pak, ne nastaje u njemu, nego među nama, u odnosima, u svijetu. Moramo paziti na to da ljudi ne počnu vjerovati da su potpuno sami i da ništa više ne postoji osim njihove dijagnoze. Nijedan čovjek nije lud, mi smo ti koji njegovo ponašanje takvim nazivamo.“
Njegova promišljanja uklopljena su u cjelinu vlastite potrage i priča najbližih osoba, zbog čega su lišena efekta govorenja s propovjedaonice. Najbolja su moguća simbioza intelektualnih spoznaja i zrele introspekcije. Priče koje opterećuju njegovo obiteljsko stablo, nažalost, posvuda su oko nas. U metaforičnom i doslovnom smislu otkrivaju potresne momente botanike ludila. Iako su teške priče djedova, bake, oca, ipak najviše proganja majčina priča. Možda baš zato što ju je Engler pripremao i dugo gradio vještinom iskusnog teatrologa. Rasap majke čitatelju ostavlja težak osjećaj boli, jer je riječ o osobi skromna podrijetla, osobi koja nije imala dobre karte, ali se izborila za nemoguće neprestano noseći osmijeh na licu, a onda je naprasno ostala bez tog osmijeha, predala se i u potpunosti izgubila kontrolu nad svojim životom. Pišući o uvjetno rečeno beznačajnoj radničkoj obitelji, Engler valorizira nevidljive ljude i čini ih vidljivima, osobito kada dolazi do zaključka: „Pojmiti ne znači samo osjećati što su osjećali naši roditelji, djedovi i bake, već pojmiti i ono što nisu osjećali.“
Spajajući obiteljsku kroniku, elemente pikarskog romana i psihološka znanja, Engler nam kroz razne aspekte približava raskole psihe i podiže pitanja, te ohrabruje čitatelja kroz Susjedovu bilježnicu koja stoji na kraju romana na vlastito istraživanje i produbljivanje tema. Možda baš zato što priča izvire iz radničkog svijeta i teških uvjeta života, a ne imaginarnih problema, nosi priličnu težinu. Ispunjena duhovitošću, Botanika ludila donekle svjedoči možda najboljem načinu kako se nositi s nemogućim zahtjevima života.
© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 9. studenoga 2026.