Piše: Katarina Marić, 31. kolovoza 2025.
Vladimir Nazor: Crvenkapica i druge priče (Ognjište, 2025.) Zagrebačke novele (Ognjište, 2025.), Bijeli jelen i druge bajke (Zagrebačka stvarnost, 2023.)
Usmena/narodna/folklorna/pučka književnost, kao dio cjelokupnoga bogatoga narodnog života i običaja te time fenomenološki podložno interpretativna filologiji, etnologiji, folkloristici, umjetnosti riječi ili antropologiji, neprocjenjiva je baština prenošena s generacije na generaciju, filtrirana kroz pitoreskne sfere mitskog poimanja svijeta, implicitno podučavajući o životu i univerzalnim vrednotama. Ovaj kekezovski „najstariji i najdugotrajniji oblik umjetničkog stvaranja jezičnim medijem“ incijalno je agrafičan aspekt izražavanja, pretopljena umjetnost i duhovnost u jednom, te je u kasnijim vremenima – poglavito u 19. stoljeću, postao plodno tlo za resemantizaciju, interpolaciju i interferenciju te posljedično dekonstrukciju, formalizaciju i simbiozu, pri kojima se kako vrijeme više odmiče, sve više u većini slučajeva gube ne samo retorički inventar, strukturni obrasci ili ritmičke vrijednosti tradicijskog stvaralaštva nego i sama slojevita naravoučenija, dijelom i zbog nepostojećeg šireg konteksta u kojima su nasta(ja)la.
Mahom se pritom vezujući uz književnost za djecu, što nikad nije bila originalna namjena pučke izražajnosti, baš kao ni kategorizacija u bilo kakve ladice – jer je bivala spontanim i korelativnim iskazom s dušom, usmena književnost ipak je beskrupulozno konzumeristički – u skladu s grabilačkim mentalitetom današnjega doba, usisana, aproprirana i bezočno iskorištena od strane svekolikih antitalenata i onih željnih medijske pozornosti, rezultirajući mršavim, beskrvnim i u krajnjoj liniji za djecu mlakim a za baštinu tužno uvredljivim sadržajnostima; riječju – korelacijsko supostojanje tih dviju formi nikad nije bilo nategnutije i lišenije duha. A kad je već otrgnuta iz svoje cjelovitosti neovisno o dobi, spolu ili rasi, te nagurana na marginu i pretinac epitetom dječja, valja se osvrnuti na one primjerke iste koji je izdižu iz bezlične hiperprodukcije modernosti. Tu svakako spada opus književnika Vladimira Nazora (1876–1949), koji je svojom osobnošću živio poruke anime mundi kakve su nosila drevna, danas zakopana, potisnuta, ponižena znanja – propulzivno pulsirajući radosni i udivljeni zanos čudesnim; ditirampski ushit primordijalnim nezajažljivim divljim (forza selvaggia); praslavenske, starohrvatske i mediteranske opijenosti egzotizmima i ritmovima svekolike žive Prirode; bivajući izraženi individualist, ekskluzivist i optimist, utjelovljeni proročki sophos i poeta vates u rapsodijskom bunilu. „On je naš Grabancijaš koji čuje što mu priča lišće drveća čije je korijenje pilo iz žila naših djedova; on zna sve tajne, i takove od kojih se pati i koje se nikome ne kazuju“, pronicljivo zamjećuje Ulderiko Donadini.
Prezentirajući svoj trademarkovski čipkasti, filigranski sitan a lagan i prozračan rečenični vez, metarski tečno akcentuiran, beskrajno slikovit i obilato oslonjen na rečenu narodno-predajnu mitološku sliku svijeta s folklornim pretkršćanskim motivima, idealizirane no toponimski konkretizirane zavičajnosti (jadranski otoci i uvale, Velebit, Motovun, Učka), natopljen dobrotom i suncem, ispisao je Nazor neke od najljupkijih i najtoplijih stranica domaće književnosti, na tragu (ultimativne boginje) Ivane Brlić Mažuranić. A pisao je žanrovski-tematsko-motivski raznoliko i mnogo: poeziju i prozu; pripovjedne pjesme, čakavske romance, bugaršćice i balade, epsku prozu, priče i pripovijetke, romane, novele, igrokaze, putopise, rasprave, dnevničke zapise, eseje, članke, pri čemu mu u stvaralaštvu konstante ostaju tri E: estetičnost, ekstatičnost i etičnost, tendirajući ne ka književnosti za djecu nego ka izražavanju i permanentnoj prezervaciji srži onog djetinjeg u svakom čovjeku.
„U Konjićevoj šumici izvalila se iz jajašcâ na listovima grozdača, na steljkama haluga i na nitima vlasuljica sva sila sitnih ribica. Mirna je voda pod vedrim nebom i pod jarkim suncem puna nekih živih iglica što se koprcaju; – rekao bih, iskrice se prosipaju u polusjeni. Kako dani prolaze, one gotovo providne igle debljaju i rastu, a na njima postaju sve krupnije okrugle oči, sad zelene kao nezrele smrekove bobuljice sad smeđe kao biberova zrnca, sad modre poput okanacâ na rešetu dignutu prema nebu proljetnome.“ (Dupin)
© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 31. kolovoza 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija