Piše: Vesna Aralica, 14. srpnja 2025.
Ivana Sajko: Rio bar, Fraktura, 2024.
Uskoro se navršavaju puna dva desetljeća od pojave romana Rio bar (prvo izdanje na hrvatskome jeziku u Meandrovoj nakladi, 2006.) književnice i dramaturginje Ivane Sajko (četverostruke dobitnice Nagrade Marin Držić), za koji je autorica svojedobno i ovjenčana Vjesnikovom Nagradom Ivan Goran Kovačić za najbolje prozno djelo u 2006. godini. Romaneskni Sajkin prvijenac Rio bar, u ponovljenu Frakturinu izdanju (kolovoz, 2024.), omaž je jednoj ratom zakinutoj generaciji koja pamti prekinutu mladost, transformiranja svakodnevice, izbjeglištva i prognaničke muke te mnogostrana odustajanja od budućnosti. Deset godina nakon vraćanja Hrvatske u njezine teritorijalne granice (zaslugom vojno-redarstvenih akcija Oluja i Bljesak), započinje suočavanje maloga čovjeka sa svim izazovima koje donosi poslijeratno vrijeme prožeto egzistencijalnom neizvjesnošću, posttraumatskim stresnim poremećajima i sveopćim spleenom unutar društvenih struktura.
Rio bar nije roman u klasičnome smislu, ali svakako jest jedna verzija proznoga narativa koji ozbiljno i smiono zakoračuje u krizne društveno-političke prilike u Hrvatskoj netom nakon oslobođenja od srpskog agresora i jugosoldateske, ispripovijedan u četiri perspektive impresionističko-oporim stilom, impregniran ispovjednim tonom, unutarnjim monologom i poslijeratnom dekadencijom kao duhom vremena. Djelo svjedoči o aktualnoj pogođenosti stanovništva nakon rata, ali i o autoričinoj težnji da nepristrano zaroni u svakodnevne brige mnogih autsajdera onoga vremena. Tome svakako pridonosi itinerar s bilješkama o ratnim i poratnim zbivanjima u Hrvatskoj – o aktualnim optužnicama protiv hrvatskih generala, procesuiranjima pojedinačnih zločina počinjenih za vrijeme Domovinskog rata, podatcima o suicidima branitelja, identifikacijama umrlog i nestalog stanovništva itd. Iz toga stvarnosnog okvira rastvaraju se dramatične pripovijesti ženskih protagonistica: i dok će jedna biti zasvagda obilježena prvom uzbunom za opću opasnost koja će joj prekinuti ceremoniju vjenčanja pretvorivši ga u „krvavu svadbu“, druga će se otupljivati u lokalnom bircu Rio bar alkoholom i ljubavnim pustolovinama, treća će pisati monološka izvješća o ratnom ništavilu za glumice u vjenčanicama. Odsutnost imenovanja protagonistica i ostalih likova, uz tek regionalnu konkretizaciju središnjega okupljališta Rio bar, djelo uzvisuje do univerzalne dimenzije, čime je autorica vješto izbjegla možebitna pristrana iščitavanja implicitnih osuda nečasnih događanja tijekom i nakon Oluje na prostoru samoproglašene SAO Krajine.
Žene u Sajkinu romanu povraćaju od životnog vakuuma, nemoćne pred okrutnim patrijarhatom male sredine, suočene s kafkijanskom svakodnevicom: „Ja sam izgubila tek kuću, menstruaciju i smisao za humor. Ne smijem se žaliti“. Ružni sadržaj priča stilski je predočen i ružnom jezičnom manifestacijom karakterističnom za rubne situacije, pa je stoga i prati obilje turpizama, vulgarizama i mjesnih žargonizama. Neki opisi na granici su groteskne farse, a istovremeno puni boli i gorčine zbog nepovratno izgubljena vremena: „Njene se jabučice lagano kotrljaju zidovima sobe. Smanjila se. Čini joj se kao da netko krade kvadrate tog tavana dok je nema… Kad je pokušala ustati, udarila je glavom u rub radnoga stola…“.Mnoge se stranice Sajkina romaneskna štiva čitaju s nelagodom i grčem u trbuhu, s nekom zaostalom knedlom u grlu od koje je obolio cijeli jedan naraštaj onemogućen u življenju vlastitih snova. Uzimanje stvari u svoje ruke u muškome svijetu, pak, Sajko autentično prispodobljuje u liku S. M.-a, lokalnoga mafijaša mutne prošlosti. Scene nasilja autorica donosi vrlo eksplicitno, a poseban paroksizam donose stranice obraćanja Majci Božjoj, pune gorčine, jala, izgubljenosti i posvemašnje (auto)destrukcije: „Mene su učili da nevolja spaja ljude, no čini se da nije tako. Svakom je njegova rupa od granate najveća, a tvoja rupčaga, draga Marijo u štalici bez zidova, mora da peče barem kao što mene peku nevine čipke ove haljine, jer kao što znaš, moja se prva bračna noć prekinula istom raketom što je tebi rasula crijeva… Oprosti na riječima, Marijo, oprosti mi… Oprosti mi što imam gadan jezik, gadne misli i gadne namjere i što se neću pokajati… nemam ja vremena za te pizdarije“.
Skokovito pripovijedanje u Rio baru stvara, doduše, kod čitatelja poteškoće u slaganju vremenskih dionica, no kako je riječ o antiratnoj prozi i likovima koji su anticipirani kao tipovi zaglavljeni u određenu povijesnu trenutku, pojedini se pasaži s izljevima potisnuta bijesa iščitavaju kao zajedničke rane i bliska iskustva ratom obilježene generacije. Eksplozija unutar Rio bara, zapaljeni krov diskoteke i automobil sumnjivih registracijskih oznaka nadilaze fabularni sadržaj idući prema simbolu jednog učmala i iščašena vremena, spora u otjecanju društvene prljavštine i sociopatskih devijacija: „Neka sve ode u p. m. Gori grad. Gore i otoci. Cijela obala gori i psuje. Jebenu državu. Jebenu vladu“.
Ivana Sajko uspjela je u onome što rijetkima polazi za rukom: oplemeniti, naime, prozni diskurs dramatskim čvorištima i gurnuti u prvi plan, istovremeno, ranjenu žensku percepciju aktualne stvarnosti, tankoćutno lirski izraženu, u kojoj glavne protagonistkinje traže načine kako preživjeti svaki sljedeći dan. Svijet Sajkinih (anti)junakinja svijet je usamljenih žena prisiljenih odustati od snova o majčinstvu, svijet s naglašenim antagonizmima na svim relacijama, svijet izgubljenoga povjerenja u ljude, svijet napučen malodušjem i usmjeren lažnim rajevima. Svijet brzog odustajanja, ljudi-predatorskih hijena i ljudi-obeshrabrenih žrtava – poratni je to svijet ništavila i uzdrmane egzistencije. Ali i svijet pritajena bunta i želje za promjenom.
Stoga u posljednjem poglavlju ispričana života o poslijeratnom vremenu u Hrvatskoj (a i šire) autorica daje jednostavan moto: Nikad više. Povijesnom popudbinom opterećena stvarnost u Sajkinoj knjizi dijalektičkim zaveslajima kroči prema budućnosti. A upravo zbog naglašene antiratne poruke i empatijske vizure egzistencije maloga čovjeka u izazovnim vremenima, Rio bar nije mogao proći nezapaženo ni čitateljskoj publici ni književnoj kritici. Vremenom se ovaj roman upisao u registar najznačajnih hrvatskih djela s ratnom tematikom.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 14. srpnja 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija