Piše: Vesna Aralica, 15. listopada 2026.

Maja Strozzi: Portret glumice, Durieux, 2025.

Proznim prvijencem Bez dijagnoze, umirovljena kardiologinja i odnedavno spisateljica Maja Strozzi posvetila se jednim dijelom i istraživanju obiteljskih uspomena, evocirajući ponajprije bliska sjećanja na svoje roditelje, a potom i na odrastanje i školovanje u rodnome Zagrebu. Umjetnička ostavština predaka Strozzi, koji su svojim djelovanjem obilježili hrvatski kulturni prostor druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, ponukala je autoricu da se minuciozno pozabavi životnim vijekom svoje bake Marije Ružičke Strozzi, legende hrvatskoga glumišta: ugledne i nagrađivane glumice iza koje je ostalo više od 600 uloga u različitim žanrovima, premda je bila najposvećenija interpretacijama tragičnih ženskih likova klasičnoga dramskog repertoara. Njezin umjetnički kredo nije se mijenjao ni u dubokoj starosti – diva je, naime, kako bilježi autorica, i u poodmakloj dobi spominjala publiku koja je željno iščekuje za novu premijeru. Pisati o uspješnoj i ostvarenoj ženi u vremenu kad patrijarhalni svjetonazor još uvijek dominira građanskom svakodnevicom, za Maju Strozzi bio je višestruki izazov: s psihološkoga i duhovnog aspekta posve opravdan, iniciran primarno osjećajem ponosa na obiteljske korijene.

Tom dignitetu životnoga sadržaja iz kojeg i izvire romansirana biografija Portret glumice, autoričina druga po redu ispisana knjiga, pridružuje se i njezina odluka da pripovjednim eksperimentom fakciju i fikciju poveže u jedno narativno tkivo posebne literarne draži. I treba li reći da je u tome uspjela?! Itekako! U skladnu komponiranju grozdaste fabule koja podliježe sižejnome, tj. epizodnome ritmu, dramskome intoniranju poglavlja (Uvod, Prvi čin, Međučin, Drugi čin) i vještom instaliranju pripovjednih perspektiva ovisno o tematsko-motivskim zahtjevima.

Strast za otkrivanjem intrigantne sudbine nesuđene operne pjevačice, supruge i majke sedmero djece, od kojih je četvero u ranome djetinjstvu mir pronašlo u nebeskome domu, emotivni je zaveslaj kojeg se autorica čvrsto držala, ne ispuštajući nikada nit obiteljskoga zajedništva o kojemu je Marija Ružička Strozzi cijeloga života skrbno vodila računa kao o najvažnijem utočištu. No koliko je u Ružičkinu srcu bilo mjesta za obitelj, toliko je bilo i za profesionalni život glumice, koja međutim nije bila okrenuta tek lovorikama i uspjesima. Bila je, iako češkoga porijekla, gorljiva Hrvatica i zagovornica panslavizma, omiljena zbog svojega neustrašiva domoljublja među kulturnjacima i svećeničkim krugovima. Poznato je, naime, njezino duboko prijateljstvo s đakovačkim biskupom Strossmayerom, mecenom i podupirateljem razvoja hrvatske kulture, naročito pisane riječi. Primjere obraćanja poštovateljima njezina lika i djela Maja Strozzi u dokumentarnoj maniri iznosi u Međučinu: „Mile moje Hrvatice i Hrvati! Ove izraze vaše tople simpatije smatram najljepšim i najsjajnijim priznanjem koje se može odati radnici na kulturnome polju hrvatske umjetnosti…“.

Treba istaknuti da književni lik Marije Ružičke Strozzi nije skliznuo u obrazac idealiziranog; on je uvijek karakter u nastajanju s trostrukim utjecajima: socijalnim, psihološkim i idejnim. Ona je za potrebe romansirane biografije i junakinja na vjetrometini života, ne uvijek lagodnoga, života iznad kojeg je uvijek lebdio njezin „komad neba“ – sloboda umjetnika, skupo plaćena darovitošću, ali i mukotrpnim radom. Pitko pripovijedanje, koje nevjerojatnom lakoćom uvlači čitatelja u narativnu zbilju, biva upotpunjeno i sugestivnom izražajnošću crno-bijelih fotografija. Percipiranje isječaka iz zagrebačke građanske svakodnevice, salonske dokolice i onodobnih prostora glazbeno-scensko-kulturnog života (Stankovićevo kazalište na Markovu trgu, stari Glazbeni zavod, HNK) neodvojiv je dio čitateljskoga užitka, o kojem je autorica pomno razmišljala držeći se zlatnoga pravila kako o sličnome treba besjediti na sličan način. O umjetnici, umjetničkim gestama!

Počev od samih korica knjige, ovijenih dvama upečatljivim portretima glasovite hrvatske glumice: jednim melankoličnim platnom Naste Rojc, velike prijateljice Ružičkine kćeri Maje, i drugim, secesijski stiliziranim radom Itala (Kamila) Höchetlingera. Slikom i riječju, ne samo onom upućivačkom, povijesno oživotvorenom, nego onom umjetničkom, performativnom, Maja Strozzi ne istupa pred recipijentima svoje knjige samo kao čuvarica uspomena na bakin lik, s kojim se u stvarnome životu nikada nije imala prilike susresti, ali je o njemu intenzivno promišljala u svojim zrelim godinama.

Tko je uistinu bila Marija Ružička Strozzi?

Prije negoli je svoj identitet snažno vezala uz glumačku karijeru (o kojoj je najiskrenije razmišljala kao o domoljubnom poslanju), Marija je proživjela mnoga iskušenja iz kojih je, unatoč nevoljama i osobnim gubitcima, uvijek izlazila kao pobjednica.

Prvi dio biografije, naslovljen kao Prvi čin, izlistavanje je stranica kompleksna Marijina djetinjstva (smrt oca Leopolda, violinista), rane adolescencije obilježene utjecajem uršulinskog odgoja, ali i maštanja o opernoj karijeri. Realističkim stilom autorica pripovijeda o najvećoj Marijinoj krizi (fijasko s ulogom Abigail iz Nabucca zbog upale glasnica) prije konačne odluke da se, uz pomoć Dimitrija Demetra i Josipa Freudenreicha, usmjeri daskama koje život znače. Temperamentnost Marijina karaktera i gotovo nevjerojatne preobrazbe u vezi s njezinim likom odredile su pomalo i trivijalno ozračje na pojedinim narativnim kolosijecima: slučajno ili ne, upravo ta epizodna fabula karakteristika je hrvatske književnosti onoga vremena, a najvećeg je predstavnika imala u liku Strossmayerove štićenice Marije Jurić Zagorke.

U Ružičkinu životu bol i radost nerijetko su plesale združene pa je mlada glumica, udana za nekadašnjega dječaka iz svojega susjedstva, Ferdinanda Strozzija, brzo razvila obrambene mehanizme potiskivanja trauma. A one su došle sa smrću prvorođenca Bruna i još troje djece, tifusom, odlukom da odbije bečki Burgtheater zbog obitelji i muževom prevarom sa služavkom Amandom. Posebnom suptilnošću autorica dočarava Marijin odnos s požrtvovnom majkom Terezijom, a najveću njezinu velikodušnost čitatelj opaža iz odnosa prema preljubnicima – onima s kojima je dijelila i postelju i kuhinjski stol. Odbaciti dvostruki ubod u srce i prihvatiti oprost kao jedino smisleno rješenje, odlika je kristolikih. Amandin i Ferdin sin Leo odrastat će u toplini obiteljskoga gnijezda u Reinerovoj, zajedno sa Strozzijevima.

Pripovijedanje Maje Strozzi nesvjesno traga za životnom ravnotežom u kojoj je Ružička nalazila smirenje: postojanje druge, kazališne obitelji s kojom je gostovala po Hrvatskoj i otputovala čak do Bugarske gdje je doživjela velike ovacije, ulijevalo joj je osjećaj sigurnosti i ispunjenja. Ljubav prema kazalištu održala ju je vitalnom tijekom svih životnih izazova i nedaća, posebno nakon Ferdine i Donatove smrti te Titova odlaska u rat. Prisutnost Andrije Fijana, dugogodišnjega kazališnog partnera s kojim je ostvarila duboko prijateljstvo i latentnu zaljubljenost proizišlu iz glumačkoga konteksta, distraktivno je i uvijek pozitivno djelovalo na Mariju koja je nerijetko s Ferdom živjela i na rubu siromaštva.

U ovome djelu naime važnost socijalnih motiva ogleda se strukturalno i direktno je povezana s psihološkom razradbom likova. Međučin se otkriva kao biografski dio iznimne historiografske vrijednosti, posebno kao prikaz sukusa Ružičkina društvenoga i kulturnog angažmana, koji su zapravo bili neodvojivi pa i zbog toga visoko vrednovani u ondašnjoj vrlo živoj novinskoj kritici (hvalili su je i Šenoa i Ibler). Završni dio ove biografije, naslovljen kao Drugi čin, grana se genealoški do potomaka Marije Ružičke i Ferdinanda Strozzija, oživljujući njihove profile i generacijsko udaljavanje od općeprihvaćenih društvenih normi, prilično konzervativnih na razmeđu dvaju stoljeća. Ipak, iako je riječ o mladim ljudima (Maji i Titu) koji su svoje vidike širili izvan Hrvatske, obiteljsko nasljeđe ih je snažno povuklo natrag u Zagreb. Čitatelju je zanimljivo povlačiti paralele koje dolaze s izvora biološke motiviranosti, posebno u onim dijelovima gdje autorica dublje predstavlja životne protagoniste i njihovu potrebu za samoostvarenjem (Majina priča, Sin Tito, Belina priča). U svima njima snažan je otisak bračnog odnosa njihovih roditelja i građanskoga odgoja onoga vremena, koje, kao i svako, pamti samo najveće iskorake. Završni akordi ove romansirane biografije potiču čitatelja na rekapitulaciju cjelokupna sadržaja knjige u kojoj se harmonično spajaju dokumentarne, povijesne i izmišljene činjenice.

Idejni sloj Portreta glumice promiče najveću istinu Ružičkina života: podredila ga je ljubavi u najširem smislu te riječi. Blistavim glumačkim izvedbama na uzornome hrvatskom jeziku uveseljavala je svoj narod, šireći njegov ugled i prepoznatljivost u domovini i okolnim zemljama. Obiteljski pak život, ispunjen brodolomima i ponovnim isplovljavanjima na more svakodnevice, jednako je posvećivala neizmjernim razumijevanjem i podrškom za svoje najmilije.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 15. listopada 2026.