Piše: Vesna Aralica, 17. veljače 2025.
Fine mrtve djevojke, iz zbirke Mate Matišića 7 drama, Zagreb, 2024.
Fine mrtve djevojke Mate Matišića prvotno su se afirmirale kao odličan scenarij za istoimeni Matanićev film iz 2002. godine da bi nakon 11 godina od istog autora bile postavljene kao drama na kazališnim daskama Gradskoga dramskog kazališta Gavella.
Kako su sve Matišićeve drame živopisno filmične, njegov rad na dramskom tekstu bio je tek prilagodba kazališnom mediju i njegovim zakonitostima. Nastale u poslijeratnom vremenu, Fine mrtve djevojke nemilosrdna su društvena satira s elementima lakrdije u kojoj su sve dramske osobe (na neki način) predstavnici izgubljenih generacija. Matišićevo motrište uključuje pripadnike mlađe generacije (tzv. Z generacije) i naraštaj stasao u vremenu Domovinskoga rata.
No rat je čudovište iz pozadine koje i dalje svojim strahotnim udovima stišće one koji su ga imali prilike gledati izbliza. U čitateljevoj svijesti impostiran kao ishodišna, tj. zajednička pradrama koja se natkriljuje nad uzdrmanom sadašnjosti, na neki način usmjerava sudbine svih osoba čiji se životi na nevjerojatne načine isprepliću, tvoreći istinske gordijske čvorove u svakodnevnoj komunikaciji. Prostor koji ih okuplja urbana je stambena zgrada u blizini pružnoga prijelaza. Blizina vlaka nije tek stvarnost, nego i prepoznatljiv književni simbol što aludira na propadljivost, nesigurnost i krhko čovjekovo bivstvovanje pod kapom nebeskom. Matišić je dramatičar koji će čitatelja počastiti lucidnim humorom, no kao da od njega zauzvrat traži pomniju usredotočenost na uzročno-posljedični slijed zbivanja, koji se povjerava čitateljskom iskustvu i kompetenciji slaganja vremena. Dramska radnja sižejno se razvija u pretapanju sadašnjosti i prošlosti (gotovo filmski), temeljnom ključu razigranosti, a i kompleksnijoj mogućnosti poniranja u dramske karaktere i njihove karakteristike. Postavivši kor stanara kao željezničku brklju o čijem spuštanju ili dizanju ovisi intenzitet dramskog trenutka, Matišić kao da priziva blizinu klasična grčkog teatra, nezamisliva bez trosmjerne komunikacije i završne katarze.
Kroz 13 scena, i završni epilog u kojem se sve smiruje, izranjaju dva tradicionalna, ali disfunkcionalna bračna para, dvije studentice kao podstanarke kod Blaža i Olge, njihov psihotični sin Danijel, fizioterapeutkinja Lidija, doktor Perić (ginekolog), njegov gluhonijemi sin Ivica, mladić Dalibor, privatni detektiv Ante i policijski inspektor. Galerija različitih likova, koncipiranih u kontrastnim suuodnosima, društvena je panorama poslijeratnog ništavila i građanskog kaosa. Iva i Marija (studentice) protagonistice su svoga seksualnog odabira i ne mare previše za licemjerje javnog morala te su kao takve trun u oku nesnošljivoj gazdarici Olgi, beskrupuloznoj i frustriranoj Blažovoj ženi, čije će upiranje prstom u Ivu, i njezin način života, na početku drame pokrenuti cijeli niz dramatičnih zbivanja. I dok se životna kola stanara iz dana u dan kotrljaju nizbrdo zbog različitih prepreka, svojevrsni začin njihovim problemima svakodnevne su predstave ratnoga veterana Lasića, oboljela od PTSP-a, pištoljem Gojkom. U ovim se scenama Matišić predstavlja kao majstor groteske udarajući oštricom svoga pera, između ostaloga, na neučinkovitost zdravstvenog sustava uzdrmana porastom broja pohlepnih liječnika od kojih mnogi zarađuju ilegalno. U poplavi likova sklonih pretjerivanju i okretanju leđa Božjim zapovijedima, izdvajaju se i oni koji su žrtve bračnih ili obiteljskih odnosa, kao što je gluhonijemi mladić Ivek, Perićev sin, i gospođa Lasić, žena koja ne može izaći iz toksična odnosa s psihički neuravnoteženim suprugom. Razvijanjem dvaju ljubavnih trokuta u kojima je djevojka Iva glavna protagonistica, sukobi će se intenzivirati pa nekoliko završnih scena djeluje poput istinske psihološke drame u kojoj sve likove pokreću neke duboke tajne.
Prošlost se odmotava poput klupka, pa time i sadašnji postupci likova bivaju razotkriveni u punoj istini. I premda dramski završetak donosi mnoga razrješenja (iz ljubavnog trokuta uvijek jednoga iznose u lijesu), ona životna i dalje ostaju u laži, pod krinkom, a karakteri trajno nepromjenjivi. Iako će se Iva jednoga dana vratiti svome Daliboru, između njih dvoje trajno će spavati odvažna i posesivna lavica Marija. Društvo inficirano stereotipima i licemjerjem, tempirana je bomba za mnoge devijacije i nemogućnosti afirmacije pojedinca u najbližoj okolini. Otud i aluzivan naslov Matišićeve drame – ljubav je ljubav kad udovoljava predodžbama građanskoga morala. Makar pravda u dramskom smislu i bila zadovoljena smrću silovatelja Danijela, tolikim smrtima i tragedijama u nekom budućem dramskom vremenu ne nazire se kraja.
S Finim mrtvim djevojkama Matišić je raskrinkao shizofrenu sliku podijeljenoga društva koje zbog mnogih manjkavosti i ideoloških razlika ide prema dnu. Ogrnuvši pojedinačne sudbine velom komedija situacije, autor se takvom odlukom brzo izmjestio do raskrinkavanja lažnog morala mnogih stanara (dr. Perić, Lidija…) dovodeći na scenu i mnoge tragične pozadinske priče (gospođe Lasić, Marije…). Inspektorov lik koncipirao je kao dramsko vezivo i dirigenta događanja u koru različitih karaktera prozvanih da svjedoče o aktualnome egzistencijalnome trenutku ili su tu prisutni kao rješenje za mnogobrojne izlete u prošlost. Kako bilo, dramsko vrijeme u Finim mrtvim djevojkama determinirano je tajnama, a s njima trijumfalno i završava.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 17. veljače 2025.