Detabuizacija pjesničkoga sadržaja

Piše: Vesna Aralica, 15. studenoga 2026.

Drago Glamuzina: Crveni zec, V. B. Z., 2026.

Rijetki su književnici koji su uspješni u raznovrsnim oblicima pisanoga izražavanja: obično ih se onda gleda kroz prizmu virtuoznosti i osobite erudicije, kao što je slučaj s nekolicinom hrvatskih pisaca enciklopedijskoga duha, utemeljiteljima postmoderne književnosti – spomenimo tek literarno najplodnijega Krležu ili njegova predšasnika Matoša. Niz bi se, dakako, mogao obogatiti još mnogim imenima čiji je utjecaj vidljiv i u aktualnoj književnoj produkciji. Suvremenim književnicima koji su podjednako zastupljeni i zamijećeni kako u pjesničkim, tako i u proznim ostvarajima, svakako pripada i Drago Glamuzina, Vrgorčanin sa zagrebačkom adresom. Njegovo pjesničko sazrijevanje traje već puna dva desetljeća (za pjesničku zbirku Mesare dvostruko je nagrađen 2001.), a kao istaknuti i nagrađivani prozaist djeluje od 2008. godine. Nakon izvrsna lirskog romana Noćni portir (2024.) Glamuzina ispisuje svojevrsni nastavak svoje pjesničke zbirke Crni zec (2022.), s intrigantnom naslovnom sintagmom Crveni zec (obj. 2026.).

Čitateljska satisfakcija pročitanim nerijetko bude praćena milovanjem knjižnih korica na kojima je uvijek aplicirana neka poveznica s tematsko-motivsko-idejnim slojem djela. Naslovnica Crvenoga zeca upravo je jedan takav primjer zaigrane komunikacije s promatračem-čitateljem. Oni koji su upijali Glamuzinine pjesme, znaju da je glavno oružje njihova tvorca, između ostaloga, i neposrednost kazivanja. Slika dvoje odraslih ljudi na klackalici (života) s naslovnice odiše ležernošću, ali i zapitanošću nad svim mogućim oblicima muško-ženskih antagonizama. No toj aluzivnoj slici čitatelj se dublje vraća nakon iščitanih četiriju dijelova zbirke, ispisanih kolokvijalno-standardnim idiomom.  Bogat sadržaj zbirke prelama se iz vizure lirskoga subjekta, koji nedvojbeno koketira s autoreferencijalnošću, ali on svoj nastavak živi i u svijesti onoga koji će se u procesu čitanja prepoznati u mnogim dijelovima raznovrsne motivske strukture – fenomenima roditeljstva, ljubavi, prijateljstva, hedonizma, suvremenoga otuđenja itd.

Prvi dio zbirke čine pjesme kojima Glamuzina ujedno predstavlja i svoju poetiku, u kojoj pak dominiraju slobodni stih, aluzivna introspektivnost, distrakcijski motivi, estetika šoka i dvoslojna psihološka podloga: ona manifestna, ali i ona podsvjesna. Nenametljiva intertekstualnost otkriva i autorove pjesničke uzore: Baudelairea i francuske simboliste. Čak je i jednu pjesmu naslovio po poemi Arthura Rimbauda – Sezona u paklu. Simbolističkim načinom izražavanja prožete su mnoge pjesme, naročito Crni zec, u kojem se oživotvoruje tjeskoba, a onda i asocijativni Ekrani. Eksplicitna erotičnost u nekim pjesmama također je u službi razotkrivanja životnih pukotina i duševnih rasprsnuća, kao u Smijehu ili naturalistički prodornoj Sezoni u paklu („I moja se izmučena duša / napokon smirila…“). Glamuzinin slobodni stih osim što je narativan izrazito je i ritmičan, melodiozan, prirodno stvoren u šumi riječi. Zapravo je teško reći je li autor veći narator u pjesmi ili obrnuto – u tome „grmu i leži zec“, kad je riječ o njegovu originalnu izrazu, koji između ostaloga i nesputano promiče ideju o detabuizaciji pjesničkoga sadržaja.

Sve može postati predmetom umjetničke obrade: i pothvat i banalnost, a ono što je Glamuzini vodilja, rađanje je pjesme koja se može opisati jezično glatkom, neopterećenom tematskom iscrpnošću, jastvenom i pričljivom, podatnom kad treba poteći i izliti se u tuđa korita duše…

U drugome dijelu zbirke humorno iskrsavaju sve žene lirskoga subjekta: neke se naknadno javljaju (Uskrsnuće), a neke unaprijed „kuju planove“ (Ventilator). Iz njih nerijetko izbija nekakva aura ženske, gotovo amazonske snage. Treći dio zbirke znakovit je po pjesmama koje dočaravaju neko rubno iskustvo lirskoga subjekta, najčešće blizinu smrti (Smrt, Led), a naročitom emocionalnošću i lijepo skrojenom misaonošću odiše gotovo amblematska Pjesme koje čekaju: „Postoje pjesme koje nosimo sa sobom / Desetljećima / Osjećaš da u njima nešto ima / Ali nikako da im se probiješ do srca / Pa se ne mogu ni objaviti ni baciti / Leže po fajlovima čudnih imena / I čekaju svoje vrijeme / Koje uporno ne dolazi. / Ali ti im se također uporno vraćaš / I pokušavaš ih zaskočiti / Urezati novu pukotinu / Pustiti u njih svjetlo. / Dok one koje si objavio / Nikada više ne pogledaš.“ Tragove nekakve nostalgije i osjeta prolaznosti života donose aluzivne Ptice: „Iz moje majke riječi bježe / Kao ptice od zime / Ali ona ih uporno doziva / I ja ih tražim s njom.“ Crtičnoga su pak karaktera Mušice i žohari i Sabrane pesme Milana Dedinca i pjesma U Paklenici 7. 11. 2025.

Četvrti dio zbirke otvara se refleksivnim i intrigantnim Čekanjem („Ležim na podu / kao Vitruvijev čovjek…“) s motivom razapetosti i direktne komunikacije s čitateljem. Lirski subjekt kao da pomalo strahuje za svoj bitak, upirući se očuvati koordinate vitalnosti i jezične okretnosti. Tu su i noćna čavrljanja s Bogom, Vragom i njihovim odrazima unutar sebe sama („… Možda Bog šuti, / ali vrag mi je nešto šapnuo. / Zna me probuditi strah, neugoda, / orgazam, tuga, ali bijes / nikad…“); poneke romantične pjesme uništene upečatljivim turpizmom (Akvarel), ali i one sugestivne, bliske čitateljevu iskustvu (Noćni vozač, Fotografije). A što emanira Glamuzinin pomalo ludistički skrojen Crveni zec, kao krajnja pjesma zbirke i zajednički nazivnik svima ostalima? Da je pjesma uglavnom neposlušna, često u pozadini društvena pojava i odjek tuđih riječi, ali puno češće osamljenički krik – gesta šutnje pred labirintom svakodnevice. Veliki smijeh i najveća tuga. Jednom riječju – strast: „Pokušavamo smisliti naslov / za ovu zbirku / ali nijedan nam nije dobar, / osim Crnog zeca / a njega sam već iskoristio. / Ispaljujemo ih stotinu, / ograda postaje / sve bjelja i bjelja / a oni su sve gori i gori / pa se samo smijemo i smijemo…“

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 15. studenoga 2026.