Piše: Vesna Aralica, 31. ožujka 2025.
Senko Karuza: Krađa, MeandarMedia, Zagreb, 2023.
Senko Karuza relativno je kasno kročio na hrvatsku književnu scenu – u petom desetljeću života tiskana mu je prva zbirka priča Busbuskalai (1997.) kojom je međutim potvrdio dugo razdoblje unutarnje pripreme za ulazak u izgrađeni i zreli literarni svijet. Iako njegov opus obilježava prozni izričaj (dosad je objavio osam zbirki priča), senzibilitet mu je esencijalno lirski. Nakon dviju zbirki pjesama (Nestajanje, 2020. i Otimanje, 2022.) zabljesnuo je u 2023. Krađom, jednom sasvim neobičnom zbirkom pjesama u prozi aluzivna naslova.
Karuza, odavna prepoznat po svojoj otočkoj lucidnosti, kao vrsni erudit zavirio je u svoje pozamašno čitateljsko iskustvo probravši među suvremenim svjetskim književnicima uzore i klasike od kojih se dade štošta učiti i spoznati o svijetu, ljudima i umjetnosti. Pedeset naslova inozemnih autora intertekstualno je uzeo i za naslove svojih pjesmotvora u besjedovnoj maniri, maestralno spojivši književne lirske subjekte (odnosno likove iz najpoznatijih proznih djela 20. i 21. st.) sa svojim unutarnjim glasom – demijurgom začudnih stihova od kojih mnogi i ritmotvorno zvuče poput izbrušenih životnih maksima. Pjesnički mudroslovan ne skriva svoju „krađu“, odnosno poticaje koje može zahvaliti tuđoj (ne)pameti i iskustvu, nego hrabro ispisuje upijene sudbine različitih karaktera u novu, lirsku ruhu. A Karuzino je pjevanje konzistentno metaforično, slikovito, neopterećeno formom i prepušteno bujicama misli koje, začudo, melodiozno teku u prirodnom ritmu i onda kada malo i zastajkuju ne bi li i čitatelj zastao u prihvaćanju nekih istina. Autor pretpostavlja čitatelja svikla na skokovito, nelinearno čitanje, ali i na onoga koji će u meandrima hermetična izričaja pronaći tematsku riječ. Krađu je moguće čitati skraja, iz srca, spočetka – užitak je čitanja uvijek jednak i postojan, neopterećujući, ali ipak dovoljno izazovan da se u svaku njezinu tekstu pronađe esencija i bar pokušaj da se neka pojava prispodobi na spoznajni način.
O čemu Karuza pjeva kroz druge, pjevajući istodobno o sebi i u „pobratimstvu“ o svima nama, između ostaloga? O vječnim temama, reklo bi se na prvu – ljubavi, smrti, roditeljstvu, preživljavanju, odustajanjima od života, izdajama svih provenijencija; niz se, dakako, nastavlja unedogled, sukladno neiscrpnosti čovjekova duha kao vječna treperenja u vremenu i prostoru. A autor nas odvodi u pjesničku razmjenu iskustava meridijanima i paralelama današnjega svijeta. U Kureishinu Ništa tako ćemo brzo uloviti suvremene vakuume otuđena čovjeka u sljedećim stihovima: „Kao da me nema, a još se ne mogu sjetiti kada sam umro.“
Vrlo emotivno predočava i ljudsku bol u svim lepezama pojavnosti pa joj logično pristaje i naslovna kruna Čitav jedan život (prema romanu Roberta Seethalera), dočim u Dobu željeza (Coetzeeovu) apostrofira društvene zidove tvrdokorne rasne diskriminacije na afričkom tlu.
Kad Karuza progovara o ljubavi, ironično će je predstaviti kao svojevrsnu moru i teret, što ilustrira i misao iz Ljubavnika (naslov romana M. Duras): „Od iste su prirode satkani, bol i ljubav: nikako da prođu.“ Ovu konstantu proširuje i dodatnim komplikacijama u obliku ljubavnih trokuta (Emaus), bračnih brodoloma, ali i idealističkim ispisima o fenomenu ljubavi u Pripovijesti o Jonu: „Jer ljubav nijedan pepeo ne može prekriti.“ Snažan autorov egzistencijalni glas (glas vapijućeg u suvremenoj pustinji!) ulazi u sfere opstanka i razmišljanja o (be)smislu postojanja: „Sloboda se ledi. Najbolje da bježim… nigdje nisam stao i nikome netko bio…“ (Pod jesenjim zvijezdama). Optimističan i borben nerv da se izvući iz Starca i mora (prema čuvenu Hemingwayevu romanu): „A kada mi rane zarastu, ponovo ću razviti svoje jedro.“ Karuza se bodlerovski čvrsto drži potrebnog opajanja duha kao uvjeta u čovjekovu prevladavanju osjećaja straha i vlastite prolaznosti, što je vidljivo u stihovima iz pjesme prema Aireovu romanu Epizoda u životu putujućeg slikara: „Pravi umjetnik je lovac, ma što vi mislili o tome / Na kraju i lovina za sve koji ga razumiju.“ Dozivajući u sjećanje Mannove Dnevnike 1933 – 1934, poetski izvlači važnost stvaralačkoga impulsa pisca neovisno o društvenim kretanjima: „Pišite, pišite, povijest će već nekako proći.“
Oksimoronski su intonirani mnogobrojni stihovi o emocionalnim previranjima i kompleksnim osjećajima pojedinca u svijetu složenih odnosa i mučnih događanja, primjerice u pjesmi Okrug Sinistra (prema romanu Adama Bodora): „Kad šuma postane dom, nasilje je odgovor / Na strah i ne razlikujete ga od poniznosti koju hinite / Da biste preživjeli.“ Osobna biblioteka pak (prema prozi Jorgea Luisa Borgesa) zrcalo je pisca željna panteističkog doživljaja svijeta, vječno nezadovoljna u pronalaženju sebe sama: „Ja bih htio. Eto sreće. U drugima cijeli svemir živim.“ Jednu od velikih umjetničkih tema – temu djetinjstva, Karuza predstavlja u istoimenoj pjesmi prema romanu Tove Ditlevsen u zrcalu ranjena ili prekinuta odrastanja: „Tako sam otkrila riječi čija sam jedina vlasnica / Krpajući svoje poderano djetinjstvo.“
Nesigurnost i trajna uznemirenost čovjeka „pod nebeskom kapom“ konstanta je koju čitatelj Karuzinih stihova prihvaća kao njegove i svoje: „…sve je upit, odgovora nema.“
Neovisno o tomu što autor „krađom“ indirektno priznaje kako je epskim valovima lakše broditi dok se prenosi čovjekova egzistencija u punini, poetsko iznošenje pak i onog neizrecivog, između Neba i Pakla (i lirski oprimjereno), kreacija je poput autentična bljeska, a poetska riječ upravo ona „sjajna riječ s dugim rukama koje znaju grliti“, ona spona koja pjesništvo slavi i uzdiže do najsvečanijih trenutaka čovjekova postojanja. Karuzin originalan stvaralački koncept primijenjen u ovoj zbirci, neobičan je, pozornosti vrijedan pokušaj sinteze lirskoga mudroslovlja i neposredna, ritmična poetska izričaja. Krađa se čita u jednome dahu, ali s opetovanim zaveslajima pomnijega iščitavanja i naknadnog istraživanja izvora pjesnikova nadahnuća, što je čini raritetnom pojavom u suvremenoj hrvatskoj književnosti.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 31. ožujka 2025.