Piše: Vesna Aralica, 24. srpnja 2024.

Ivan Aralica: Narukvica, Školska knjiga, Zagreb, 2023.

Književnik i akademik Ivan Aralica (rođ. 1930.) u pola stoljeća svoga djelovanja hrvatskoj je književnosti podario respektabilan umjetnički opus koji svojom tematskom raznovrsnošću kontinuirano izaziva veliki interes kod čitateljske publike i književne kritike. Cjelokupno Araličino pripovjedno djelo, višestruko nagrađivano od 70-ih godina prošloga stoljeća naovamo (Nagrada grada Zadra, dvije Goranove nagrade, Nagrada Miroslav Krleža, Nagrada Petar Zrinski, Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo), moglo bi se podijeliti u dvije skupine. Jedna oživotvorenost pronalazi u suvremenoj tematici, garniranoj problematizacijom odnosa čovjeka i totalitarnoga oblika društvenoga uređenja, dok se druga referira na složene povijesne teme iz hrvatske prošlosti, uglavnom od 17. do 19. stoljeća. Punu književnu afirmaciju postigao je krajem 70-ih godina prošloga stoljeća zapaženim povijesnim romanima, odreda remek-djelima, među kojima se ističe ekranizirani Konjanik (1971.), nagrađeni Psi u trgovištu (1979.), Put bez sna (1982.), Duše robova (1984.), Graditelj svratišta (1986.), ekranizirani Okvir za mržnju (1987.) te potresni Četverored iz 1997. o bleiburškoj tragediji.

Kao romansijer pisac je tradicionalnoga realističkog rukopisa, vješt i minuciozan narator nesklon formalnim inovacijama, no realističku tehniku pripovijedanja godinama je nadograđivao očuđavanjem prošlosti, idući prema nekoj vrsti magičnoga realizma (Svetišni blud, 2000.) pa i simbolizma (Runolist, 2008.). Takozvani romani s ključem (Ambra, 2001., Fukara, 2002., Svetinka, 2003., Puž, 2004.) podijelili su književnu kritiku na „ikonoklaste“ i „ikonodule“ Araličina satirična diskursa, jednako kao i njegova esejistička proza u kojoj polemizira s postkomunističkim reliktima u suvremenom poslijeratnom hrvatskom vremenu (Zadah ocvalog imperija, 1991., Mentalni komunist, 2012. itd.). Kao i svi veliki dugovječni pisci Aralica se latio i jedne od najljepših književnih tema – teme djetinjstva, koju je nadahnuto i metaforički obradio u divno ispripovijedanom romanu Sunce, objavljenom 2006. godine.  Aralica novelist izbrusio se u pripovjedača komentatora zbilje, ali i kao narativna instanca koja svojim likovima prepušta pričanje priča s kojima uvijek dolazi neka didaktična nota ili patriotski poučak (Grmovi divljih ruža, 2019.). Bardima književne proze, koji za pisanje i od pisanja žive u duhovnom smislu, u jeseni života nerijetko se događa potreba za interferencijom fikcije i autobiografije. Iz takva su rakursa primjerice nastali romani: Farell, 2017., Mačke i macani, 2021. i zadnje romaneskno djelo u šest knjiga – Narukvica, objavljeno 2023. godine.

Narukvica je po svemu epohalno djelo: po tematskom rasponu i pripovjedačkoj dinamici. Kao što i sam autor najavljuje na početku svoga opsežnog istraživanja vlastita života, „svaka od šest knjiga… poput karijatida što podupiru svod antičkoga hrama… može se čitati i doživljavati kao zasebna cjelina“, dok ih svih šest u jedinstvenu cjelinu povezuje narukvica u obliku kobre sa smaragdnim očima. I dok je Prva knjiga Narukvice izrasla iz piščeva pomalo ironizirana sjećanja na burne godine hrvatskoga proljeća i na susrete s uniformiranim partijskim komesarima na obrazovnom terenu (a koje je silno zanosilo istražiti zašto mladi ne žele upisivati nakon srednjoškolskog obrazovanja vojnu akademiju) za vrijeme njegova ravnateljevanja u zadarskoj gimnaziji, što će otvoriti vrata i zasebnoj pripovijesti, humorno i neposredno ispričanoj, o autorovu služenju vojnoga roka u zlatiborskoj artiljeriji, Druga je knjiga romaneskni triptih o sudbinama triju žena dinarskoga podneblja čije se sudbine na zanimljiv način isprepleću s jednim dijelom piščeva života. Kod Aralice pripovjedača fascinantna je upravo ta lakoća vezivanja biografskog i autobiografskog u jednu diskursnu nit koja prerasta i sam život knjige.

Tema požrtvovnih žena vrlo je popularna među istaknutim piscima, domaćim i inozemnim, stoga je i sam autor slobodno i predano prionuo što minucioznijem portretiranju dviju čistačica, Kaje i Jurke, koje su, premda gazile po blatu, iz nevolje dakako, u duši nosile svjetlost i čistoću, kao što i sam autor najavljuje na početku pozamašna ženskog omnibusa. Autorovo je pripovijedanje o snalažljivim i emotivnim ženama, koje pamti s prigradskih bunkera, a kasnije iz škole u kojoj je i sam bio djelatnikom, usklađeno s njegovim emocionalno obojenim stajalištem i sjećanjima utvrđenoj interakciji in flagranti. Za umjetnika valjda nema veće radosti i blagoslova nego kad prošlost poput rijeke ponornice navre u prostore duše i ispusti slapove nadahnutih riječi o ženama koje su teško započinjale svoje živote, bile često u milosti i nemilosti pripadnika muškoga spola, bivale prevarenima, izgaženima i ucviljenima, ali nikada dezorijentiranima, već morlački stamenima, izdržljivijima i od patnje same. I neobično privlačnima, čednima i fatalnima, u skladu sa životnim rukavcima koji ih nose. I u sjeni ove ode upućene jednoj baki, Kaji, kćeri Jurki i unuci Jelki, titra fantom sablasnog i uniformiranog komunizma predstavljenoga grotesknim likom Vase Vasiljevića koji će se drznuti zagovarati progon ravnatelja jer je dao upisati u gimnaziju dijete tobožnjeg ustaše. Je li sreća ili najveća tuga što tri generacije žena neće dočekati slom hrvatskoga proljeća i hrvatsku šutnju pitanje je koje si i sam autor postavlja nakon toliko godina. Moglo bi se reći kako čitatelj ima priliku od sama pisca učiti i spoznavati povijesnu istinu kroz umjetničko ruho samim životom izazvana pripovjedača. A da se životni tijek u svojoj punini može preobličiti i u svoje simbole. izravno predočavaju Optužnica i Dar (Treća i Četvrta knjiga). Prva raskriljuje vrata jednoumlja i svih apsurda koji je vjerno prate: lik Vase Vasiljevića, nužno ocrtan crnom tehnikom prikazivanja, u Jurkinim je guslama, darovanima u znak zahvalnosti ravnatelju koji joj je omogućio da živi i prehranjuje svoju Jelku, ugledao hrvatski grb, a to je bilo dovoljno da ga revni partijac proglasi hrvatskim nacionalistom. Dočim će Dar uzvisiti nevino srce Vasine kćeri Aleksandre u obliku karakterna antipoda i briljantne učenice koja će svoju ogorčenost očevim postupcima, uz iskazivanje ljubavi i poštovanja prema Jurkinoj kćeri, utkati u jednu školsku zadaću upravo na dan kad se autoru ovih redaka i gimnazijskom profesoru radilo o glavi. Narukvica u obliku kobre, koja nikada spletom okolnosti neće završiti na Jelkinoj ruci, izrasta tako od razredna dara do nemila simbola ljudskoga zla i prijetvornosti od koje stradavaju ponajviše oni spremni pomoći drugome u nevolji.

Savijeni oblik zmije zorno asocira gušenje individualizma u kulturi jednoobraznosti, slično onim situacijama koje Ivo Andrić opisuje u svojoj kultnoj pripovijesti Prokleta avlija. Tema politike i odnosa društvene vlasti prema intelektualcu neizostavna je u velikih pisaca, stoga je i stvaralački impuls pisca neminovno protkan grotesknošću likova i satiričnim oblikovanjem životnih priča. Svjesnost o tomu pisac otvoreno dijeli sa svojim čitateljima: „Ako pišeš ovakvu autobiografsku priču, priču u kojoj si i sam jedan od likova i u kojoj se karakterne osobine likova isprepleću s njihovim političkim opredjeljenjima ili nacionalnom, rasnom, vjerskom i svakom drugom pripadnošću, koja u sebi sadrži apriorno političko opredjeljenje, izložen si dvjema vrstama iskušenja…“.Naime, pristranošću i ksenofobijom. Vremena jednoumlja nepovratno stvaraju i svoje čitatelje, stoga je dugovječnim piscima, koji za pisanje žive, jedna od temeljnih zadaća pronalaziti i primjere ljudske humanosti koja ne pozna granica.

Peta knjiga, naslovljena Zrin, rastvara se kao čaška narodnog pamćenja o uništenju naselja Zrina u kojemu je stradalo početkom Drugog svjetskog rata 400 nedužnih žitelja. O tom bjesomučnom partizanskom razaranju poviješću bogatoga bribirskog lokaliteta, svjedoči Vaso Vukmirović, nekadašnji oficir a kasnije i profesor povijesti u zadarskoj gimnaziji, autorov kolega: primjer dobra i nepristrana čovjeka kojemu ideologija nije zaslijepila pogled na borbena pretjerivanja oslobodilačkoga pokreta. Aralica je pripovjedač sklon minucioznom oživljavanju uspomena, vlastitih i narodnih, izvrstan kroničar i predstavljač šarolikih ljudskih sudbina i jasan separator dobra u čovjeku od zla u čovjeku, neovisno o ideološkoj obojenosti vlasti, stoga je i Vaso Vukmirović u priči primjer lika koji je sušta suprotnost Vasi Vasiljeviću, čovjek koji nipošto nije htio sudjelovati u nečasnu detroniziranju profesora hrvatskoga jezika zbog tobožnjih nacionalističkih pobuda. Da u svakom zlu čuči i neko dobro, posvjedočit će i sam autor nakon izgona iz Partije pravdajući svoj status činjenicom umnažanja slobodnoga vremena za književnu dokolicu, tj. stvaralaštvo, i profesorsko zvanje koje u sebi nosi predivnu pastirsku notu, humanost i miroljubivost prije svega, kojima je ostao vjeran cijeli život. U tom je smislu i posljednja knjiga Narukvice, U oku kobre, sukus piščeve životne misije: potrebe za jasnijim i istinoljubivim otvaranjem povijesnih vrata vlastitoga naroda, a sve u želji kako bi budući naraštaji bili objektivno informirani o vremenima i aktualnim politikama. Pripovjedač Araličina formata vjeruje u životom osvjedočeno dobro koje jedino može pokretati kotač povijesti u pravom smjeru, stoga će se i dvije odlične učenice zadarske gimnazije, Jelka Kardum i Aleksandra Vasiljević, ma koliko god u bivšoj Jugoslaviji po društvenom i obiteljskom statusu pripadale apartnim miljeima, u slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj, nakon zasebnih životnih odiseja, umjesto u razredu, sresti iznova pred svojim profesorom u sasvim drugačijim okolnostima i biti nagrađene za svoju dobrotu i plemenitost dvjema narukvicama, čuvanima za trenutak pomirbe i svijesti o zajedništvu.

Svako je vrijeme, ako je osluhnuti Aralicu kao čovjeka i profesionalnoga pisca, okvir koji čovjeka kao jedinku stavlja pred različite kušnje, razgovor sa samim sobom i Stvoriteljem, a savjest jedina kategorija permisivnosti što ljudskom oprostu može podariti krila oslobođenja. I dok spomenici duha ostaju baštinicima, dozivajući uvijek iznova u polje svjesnosti martirij, osobni i narodni, svako je čovjekovo trajanje pomalo nedokučivi božanski plan, ravnoteža radosti i patnje iza kojih i ostaje onaj trag u beskraju. Posljednja rečenica ove nadasve čudesno izvezene romaneskne građe, sklopljene od vlastita života i pomno razrađenih tuđih biografija, u kojima je  prepoznato ono što je univerzalna vrednota (pa i onda kad je grešne provenijencije u borbi za egzistenciju kod maloga čovjeka) završava signifikantnom rečenicom, rečenicom tipičnom za dugi životni vijek, praćen olujama i utihama društvenih i povijesnih previranja: „…teško je bilo sve ovo živjeti i preživjeti, a ništa lakše nije bilo ni sve ovo napisati. Zato sam umoran i treba mi dug odmor. Makar me ni taj dugi odmor, od svega toga odmoriti neće“.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 24. srpnja 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.