Piše: Katarina Marić, 30. studenoga 2024.

Tamara Bakran: Zagrebačke bajke, Srednja Europa, 2023.

Bajka kao navlastito osobit, sveprisutan i općepoznat te ujedno najpopularniji oblik dječje književnosti, ujedno je najstariji oblik usmenopučkog narodnog stvaralaštva i folklornih konvencija; tvorevina naizgled jednostavne strukture no višedimenzionalih sadržina i bremenite, numinozne simbolike. Za Marie von Franz (1915–1998) ona je „međunarodni jezik čovječanstva svih dobi, rasa i kultura“, za C. G. Junga (1875–1961) praiskonska arhetipska slika odnosno „duhovni oblici kojih se nazočnost ne može objasniti ničim u pojedinčevu životu i za koje se čini da su iskonska, urođena i naslijeđena obličja ljudskog duha“.

U hrvatskom jeziku, riječ bajka dolazi od praslavenskog bajьka (ruski bájka, poljski bajka), od bajati: vračati, gatati, te se katkad naziva i gatka ili skaska (ruski skázka). U engleskom i francuskom jeziku, primjerice, termin je neprecizan: fairy tale / conte de fées (priča o vilama), u njemačkom märchen i španjolskom cuento de hadas, cuento mágico ili cuento maravilloso znači čudesna priča, u talijanskom fiaba (od latinskog fab(ŭ)la)priča itd. Suvremene, moderne bajke mahom rade otklon od onih pučkopredajnih, katkad ih parcijalno – rjeđe smislom i istinskim impaktom a češće putem likova i motiva, integrirajući u vlastito tkivo. U takvom određenju našle su se i bajke Tamare Bakran – hungarologinje, turkologinje i bibliotekarke s doktoratom iz književnosti, pomalo netočnog određenja – radije bi spadale u bajci krovni termin priče, i to s elementima bajki i legendi, fantastičarske pustolovne događajnosti, na tragu kultne Horvatićeve zbirke Grički top ili slikovnice Helene Janežič U naručju dobroga diva, Željka Kocaja Tajne špilje Škav ili Dijane Zalar Vile hrvatskih pisaca.

I dok primjerice Zalar govori o patuljcima Brijuna, Krke ili Mljeta, vilama Istre ili dalmatinskog zaleđa, a Janežič o škofjalokanskom divu, tako i Bakran svoj kripto(zoo-mito)loški imaginarij postavlja u Zagreb i njegovu prirodu: na Bundek, Jarun, Medvednicu, rijeku Savu, Toplanu, nasip, jezera na Savici, Zapruđe, zoološki vrt. Od svih deset priča, u njima se najčešće pojavljuje zmaj (Bundečka pustolovina, Ugrabljena Nora, Kineski zmaj iz Toplane), jednom sirena (Savičanska sirena), Spiderman (Spiderman na Toplani), vile (Vilinski zov) te vještice, (govoreće) životinje ili barem neobjašnjiva čuda i čarolije (Kukuvija u škrinji, Odjednom papirnati brodić, Za kraj još i labud) uz uvodnu vrlo zgodnu i dovitljivu Ono kad… crno-bijelo, no mahom je riječ o crticama postmodernističkog prosedea, s brojnim citatnostima i referencama na svagdašnje brendove (Coca-Colu, bombone Kiki, Nutellu) ali i umjetnine odnosno svjetsko folklorno naslijeđe (primjerice sliku Augusta Malmströma Vilinski ples iz 1866. ili Miyazakijev crtić Avanture male Chihiro iz 2001., odnosno entitet voda irskoga folklora Peg Powler, ovdje iz neznanih razloga nazvan Peggy Sue).

Iako autorica svojim malim, no mahom zaokruženim djelima ne nudi onu duboku bajoslovnu izvanvremenost, estésovsku sućutnu čaroliju ili ljekovito otajstvo sudjelovanja, još uvijek može pridobiti čitatelja proplamsajima ponekih uistinu uspjelih/lijepih dijelova/rečenica: „Nisko, tik uz vodu, skriven jedino za čuda nenaviklom pogledu, letio je zmaj, divan, velik, zelen, bundečki, a na njegovim leđima – djeca. Vjetrić im mrsi kosu, na licima blista osmijeh od uha do uha, u grudima im radosni kliktaj radosnog srca…“ (str.27); „Zmaj se nalaktio na zidine Medvedgrada s vragolastim izrazom na licu, vidno zabavljen visinom svog protivnika. – A tko si ti, mališa? – reče. – Ja sam vitez Domagoj iz OŠ Zapruđe, i ja te se ne bojim jer je moje srce veliko kao kuća!“ (str.34); „Dašenka se danas spotaknula dok je silazila na plažu pa se malo koturala, no nikom  ništa. Djeca lako padaju i lako se dižu, zato su tako lijepa. I Dašenka je lijepa.“ (str.45); „Na jednoj prečki dremucka mala bjelolica sova kukuvija (…) nešto je u njoj čarobno, bajkovito, gotovo ljudski te će taj čas nešto reći, kao kakva mala starica ili čarobnica ili djevojčica.“ (str. 56).

Zbirku priča upotpunjuju razigrane, pomalo stripovske ilustracije Iris Jambrek, za svaku priču po jedna, plus ona na naslovnici.

© Katarina Marić, Kulturauzagrebu.hr, 30. studenoga 2024.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.