Piše: Vesna Aralica, 26. siječnja 2026.
Ivica Prtenjača: Odeon, V. B. Z., 2025.
Ivica Prtenjača pripada onim književnicima koji su vokacijom pjesnici i onda kad iskoračuju u prozne vode. Od kraja 90-ih prošloga stoljeća nanizao je respektabilan broj objavljenih i nagrađivanih pjesničkih zbirki (Okrutnost, Nitko ne govori hrvatski, Uzimaj sve što te smiruje najbolje su prošle i kod publike i kod kritike), no i dva su njegova romana, Brdo (2014.) i Sine, idemo kući (2021.) svojevremeno ovjenčana nagradama (prvi Nagradom Booktiga iNagradom V. B. Z., a drugi Nagradom Vladimir Nazor). Nakon što se svojim lirskim glasom smjestio u sam vrh suvremene hrvatske poezije, napisao je roman Dobro je, lijepo je (2006.) u kojem je iskazao i jezično umijeće i lakoću pripovijedanja, ali i neizostavnu poetičnost u opisima ljepote samovanja i sazrijevanja.
Svojim zadnjim objavljenim romanom Odeon Prtenjača je spojio nadahnuće biografijom Antuna Gustava Matoša, jednoga od najvećih književnih boema, i autoreferencijalne refleksije u monološkoj formi pripovijedanja koja, dakako, intenzivnije povezuje autora sa subjektivnim naratorom. I dok se Matošev flanerizam tek usputno spominje, iskusnom čitatelju ne može promaknuti analogija s Danijelom i njegovim pariškim tumaranjem tijekom održavanja festivala Marché de la Poésie. Ono što Prtenjaču povezuje s Pjesnikovom impresionističkom tehnikom pripovijedanja, vidljivo je u lirskome načinu izražavanja: „Rekoh, mnogo nade polažem u svoje pisanje, u tu cotavu lisicu, u slijepu svoju pticu, u ranjenu ribu, vidio sam ovog ljeta jednu kako postrance luđački pliva po dnu, repom podiže pijesak i kovitla oblake vlastite smrti, tako i ja po svemu činim dok pišem, krećem se po ranjenoj anatomiji, letim po unutrašnjoj opni tame i šepam uz one koji su potrčali i otrčali u vječnost sve s grčem između nekoliko reduciranih osmijeha, u jednom jedinom životu, jesu li trebali učiniti više.“
Suvremeno lutanje pjesnika pariškim arondismanima, autor odijeva u ruho unutarnjega monologa, sanjarenja i reminiscencija. I kao što Matoševa Solusa u Cvijetu s raskršća u jednome trenutku budi dodir čedne Izabele, tako i Prtenjačina pjesnika namjernika budi glasnimalo ugodan: „Prenuo me skoro strog ženski glas koji sam začuo za leđima sad već smirenog, poraženog gospodina Ibrahima. Bila je to mlada žena u preširokoj i duboko raskopčanoj svijetlo plavoj košulji… Imala je dugačku, crnu kosu, tamne obrve i velike noćne oči.“ Matoševski pripovjedni prosedei, natopljeni emocijom, osobnim i doživljajnim (uz obilje sinestezija), svojstveni su i Prtenjači koji u prvome dijelu romana ponajviše pušta Danijelov glas. Dok iščekuje poziv organizatorice Camille na pjesnička druženja u sklopu festivala, pogled iz hotelske sobe na okolne zgrade, blizina Odeona i susret sa živopisnim likovima koji rade u hotelu (Alexom, kuharom Marcelom i Adele), prilika su za mnogobrojne pjesnikove refleksije i prisjećanja na neke davno protekle festivale (dane vina i poezije), loše honorare, financijsku neizvjesnost, ali i ovisničku potrebu za lutalačkim načinom života.
Autorovo umijeće pripovijedanja leži u činjenici što i u nedostatku dijaloških forma i unatoč vidljivoj defabularizaciji uspijeva zadržati čitateljevu pozornost, a koji konstantno nailazi na vrlo efektne metafore i stilogene bljeskove u opisima: „Rastali smo se pred Fleurom, zavukao sam ruke u džepove, ali nisam mogao pronaći ključeve. Sjekira panike ošinula me ravno posred prsa.“ Susret s nekim starim znancima s pjesničkih manifestacija (Enesom, Vadimom) suočava Danijela s prošlošću. I dok pokušava rekapitulirati svoja iskustva, sadašnji trenutak nameće se kao dominanta koja ga tjera i na neke ishitrene odluke. Vođen humanizmom i znatiželjom, upušta se u pustolovinu hotelskoga kuhara i u druženje s osebujnim Alexom koji kani zarađivati od prodaje fazana. Danijelova uspješna promocija na pariškom festivalu u nesuglasju je s egzistencijalnom nesigurnošću i potrebom za neplanskim življenjem. Taj bijeg od stvarnosti i svjesna neprilagođenost ekonomskom mainstreamu čine od njega tipična antijunaka, izgubljena u koordinatama svakidašnjice s kojom dolaze i previdi, tjeskobe i nostalgija za domovinom. Jedna od najaluzivnijih scena, pomalo i simbolično autoironijski intonirana, zbiva se u drugom dijelu romana u kojem autor otvara i neke dijaloške prozore. Tulum u Psihosomaticu sa svim sudionicima festivala dionizijsko je otpuštanje svih napetosti, predrasuda i društveno uvjetovanih kočnica. Dinamičnost u opuštenu pripovijedanju Prtenjača će začiniti i jednim akcijskim suspensom: otmicom Ibrahima i uličnom potragom.
Romani Ivice Prtenjače nikad ne završavaju onako kako čitatelj pretpostavlja; tako ni Daniel, usprkos činjenici što mu je Pariz ušao u krvotok, i dalje ostaje promatračem vlastita života: „Osjetio sam kako s mene spada teret odluke, ali i kako na mene netko stavlja mokri teret tuge i izgubljenosti… Postoje nezamjenjive stvari, onih dvadesetak koraka po pločastoj stijeni, ulazak u more u uvali kod gostionice barba Lenka, grmljavina pučine i potom tišina plutanja, kao u majčinoj utrobi, zaštićen i svet pred svima i pred svakim.“ Ta matoševski iskazana osviještenost o posljedicama otrgnutosti od rodne grude i kod Ivice Prtenjače znakom je premišljanja suvremenoga umjetnika, neprilagođena konvencionalnome ritmu gradskoga života, ekonomskim podvizima koji od čovjeka stvaraju roba, ali zato magnetično i sudbonosno privučena sitnicama koje život znače: onim krhotinama stvarnosti u kojima se ljepota života susreće kao besmrtna božica.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 26. siječnja 2026.