Piše: Josipa Marenić, 27. prosinca 2025. 

Daniel Kehlmann: Kao na filmu (Lichtspiel), prijevod Latica Bilopavlović Vuković, Fraktura, 2025.

Svima je znana izreka po kojoj je knjiga uvijek bolja nego film. Iako mi knjige jesu prva ljubav, filmovi kod mene ne zaostaju. Ova izreka je solidna startna točka za ozbiljnu raspravu, ne samo u mom osobnom slučaju. Ne mogu odabrati što mi je draže i svjesna sam da su oba prostora stvaralaštva – i književnost i film, iako imaju dodirnih točaka, vrlo različiti kao mediji i grane ljudske kulturne djelatnosti. I obje, tako različite umjetnosti imaju vrijednost u sebi. Nedavno sam naišla na izdanje u Frakturi koje me zainteresiralo grafičkim dizajnom korica, a potom sam pročitala naslov Kao na filmu Daniela Kehlmanna.

Čitajući ovaj roman iskusila sam odbijanje druženja s prijateljima, prolongiranje odlazaka u kino, sve ostale knjige ostale su sklopljenih korica na noćnom ormariću, nisam palila televizor, općenito odbijala sam sve živo izuzev čitanja Kehlmannove knjige koju sam svukuda nosila sa sobom, a ponekad sjedeći u udobnosti svoje fotelje pomislila sam da mi još samo nedostaju kokice koliko je napeta knjiga. Ovaj briljantni roman ne bi trebali čitati samo filmofili nego baš svi.

Kehlman portretira doduše lik stvarnog redatelja i uživljava nas u delikatno povijesno razdoblje, te govori o stvarima koje su i danas aktualne s obzirom na luda vremena u kojima živimo. Kao na filmu govori uvelike o umjetnosti, ali govori o i preživljavanju, o životu u režimu, o liniji manjeg otpora, iluziji da je inertnost bezopasna, o strahu, o pasivnom sudioništvu, o moći propagande, o lomljivosti ljudske psihe i egzistencijalnoj fragilnosti pojedinca nasuprot povijesnim previranjima.

Daniel Kehlmann je poznati njemački dramatičar i pisac. Naslova sada već ima prilično, stoga ću ih nabrojati nekolicinu, ako netko poželi čitati još njegovih djela: Tyli: A Novel, Slava: roman u devet priča, Mahlerovo vrijeme, F, Ja i Kaminski, Izmišljeni dvorci. U Njemačkoj njegovi naslovi redovito zauzimaju vrhove književnih top ljestvica, a njegov roman Mjerenje svijeta je najprodavaniji bestseler uz Parfem Patricka Süskinda. Rodio se u obitelji umjetnika, pohađao je isusovački kolegij u Beču, te je studirao filozofiju i komparativnu književnost. Kao književnik je debitirao Magičnim životom Arthura Beerholma. Dobitnik je mnogih književnih priznanja i nagrada za svoje romane prevedene na više od četrdeset jezika i gostujući je predavač na više njemačkih sveučilišta te u New Yorku. Kao na filmu privlači i obara s nogu zahvaljujući intrigantnom sižeu koji se razvija u jakim slikama kroz poglavlja baš kao neki film, te me ne bi čudilo kad bi ovaj roman danas-sutra doživio ekranizaciju.

Pred vrata sanatorija Večernji smiraj dolazi limuzina po jednog od štićenika, Franza Wilzeka, kako bi ga odvela na snimanje popularne televizijske emisije u funkciji svjedoka koji je nekada davno radio kao asistent s poznatim redateljem Wilhemom Pabstom. Snimanje, koje ide uživo, polazi u lošem smjeru jer mentalno oboljeli i nestabilni Franz bude suočen s diskutabilnim snimanjem filma koji je nestao. Potom se vraćamo kao čitatelji kroz vrijeme i upoznajemo Pabsta koji se kao politički i kulturni migrant nalazi u nezahvalnoj poziciji u kojoj gubi redateljsko pravo na neovisnost i stvaralačku slobodu te je uhvaćen u klopku drugačije vrste, koja uključuje američku produkciju. Kroz situacije i pokušaj da preživi fijasko, upoznajemo njega, njegov bliski krug ljudi i obitelj. Američki film je podbacio, njegovi suradnici mu odbijaju pomoći, špijunska vrbovanja nisu uspjela, odbija ga ljubavnica i nakon silnih neuspjeha, odlučuje se vratiti u Europu, u Francusku, tamo gdje ga još uvijek cijene i barem znaju točno nabrojati nazive njegovih filmova. Međutim na brodu prima dvije grozne vijesti koje će preokrenuti njegov život naglavačke, samo što toga još nije svjestan. Prva je informacija da mu se neće moći financirati snimanje željenog filma, a druga vijest je uznemirujuća da mu je majka bolesna i u jako lošem stanju. Usprkos Trude i Jakobu, ženi i sinu, Pabst se odlučuje vratiti u rodnu Austriju, iako se situacija tamo zaoštrila i političke tenzije rastu. Inicijalno ima želju posjetiti i pobrinuti se za majku te što prije pobjeći, ali stvari će se zakomplicirati, a nezgoda i pad u bolesnički krevet doći u najgore moguće vrijeme. Naime, pri službenom početku Drugog svjetskog rata Pabst, Trude i Jakob zaglavili su u nacističkoj domovini, gdje im prijetnju predstavljaju dojučerašnji kućepazitelji njihovog dvorca. Uskoro svi Pabstovi problemi magično nestaju, nakon što je odlučio snimati filmove odobrene od režima, ali se gomilaju prijetnje i mučni pritisci. Iako on uvjetno rečeno može raditi što hoće, Trude se distancira od njega, a sin mu završava u Hitlerovoj mladeži. Kulminacija radnje događa se kada počinje snimati film pred kraj rata, film koji je njegova stvaralačka potraga za Moby Dickom ili Svetim gralom, film u koji će uliti sav talent, energiju i znanje, film koji će na kraju u ratnoj zbrci nestati a Pabst će započeti svoje gašenje vjerujući da je film nestao, sve dok nam Franz iz sanatorija Večernji smiraj ne ispripovijeda ključni dio slagalice i ne zapečati zadnji kadar.

Pabst je stvarna persona, čije se filmsko stvaralaštvo odvijalo na prijelazu s nijemog na zvučni film. Njegovi filmovi su cijenjeni po jakim ženskim ulogama, prikazuju duboke konflikte na razini kulture i pojedinca, zadržavaju artističko obilježje ekspresionizma i često koriste duboke psihološke uvide. Teško je znati kako bi se on odnosio prema Kehlmmanovoj knjizi. Kao glavi lik, nije prikazan crnobijelo; lik mu se progresivno razvija kroz roman i razotkriva se kao začudan ali ne teško razumljiv pojedinac i umjetnik. Iako nije imao obiteljsku podršku, ipak je krenuo u umjetničkom smjeru, ni ne znajući kamo će ga vlastita realizacija i rad dovesti. Kehlmman računa na čitateljsku empatiju i pokušaj razumijevanja prilika odnosno neprilika koje će zadesiti protagonista.

Suočava nas s neugodnom temom tišine odnosno prešutnim pristankom, s pitanjem povlaštenog statusa za vrijeme Drugog svjetskog rata, pitanjem koliko je povlašteni status bio povlašteni status, pozadinom terora i nijansama režima koji je izbrisao granice između privatnog i javnog, onemogućavao svaku ekspresiju i izraz humanosti koja nije bila blagoslovljena od režima. Roman kroz sporedan lik Trude, Pabstove žene, najbolje govori o gušenju izbora i individualnosti. Autor o svemu govori s distance. Izvrsno manipulira emocijama čitatelja, znajući iz koje perspektive treba otkriti dijelove radnje. Tako iz perspektive dječaka Jakoba, Pabstova sina, otkrivamo jezovito stanje nacističke Austrije. Ili pak od velike Grete otkrivamo nemilosrdnu i okrutnu stranu filmskog šoubiznisa koja nema veze s umjetnošću. Ili od Pabsta otkrijemo što znači razgovor s ministrom kulture koji ti uz osmijeh nudi izbor koncentracijskog logora ili idiličan život uz uvjet da priznaš koliko si pogriješio i pristaneš surađivati s vladom. Možemo registrirati ludilo koje je vladalo tim svijetom u formi fikcijski kreiranih i interpretiranih činjenica, ali i emocija koje Kelhmman iskusno evocira.

Ravnopravnu pažnju Kehlmann polaže izgradnji karaktera i izvrsnoj strukturi koja vodi prema kulminaciji i raspletu radnje. Rasplet je u isto vrijeme očekivan i neočekivan. Pisac ipak čitatelju konstantno daje tragove. U pozadini romana, koji obuzima s lakoćom, priča o svemu onome što smo nažalost sposobni učiniti kako bi preživjeli i do kojih razina nas mogu odvesti prešućivanja i laganja. Ova književna slagalica ostavit će nas uznemirene. Iako će rušiti klišeje o umjetnosti i stvaralaštvu, na različite načine ovaj roman će dostaviti pred nas jako puno književne i  filmske ljepote uz prilične doze nepredvidljivosti. U koricama Kehlmannove proze ujedinilo se dosta područja koja osobno najviše preferiram, ali čak i kad umjetnost i razdoblje Drugog svjetskog rata nisu zona interesa čitatelja, roman je svejedno zanimljiv izbor: zbog uživljenosti autora, intrigantne pustolovine koju nudi, brojnih poanti koje autor pozadinski uspješno komunicira s čitateljem usprkos minucioznom  pozicioniranju svojih likova kroz prostor i vrijeme. Tematizira pitanje odgovornosti i moralnog kompasa, zbog čega roman zadržava puno univerzalnosti i poteže teme koje bi i danas trebale biti pod svjetlima reflektora.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 27. prosinca 2025.