Piše: Vesna Aralica, 29. listopada 2024.
Magdalena Mrčela: Zlatarova kletva, Alfa, Zagreb, 2024.
Magdalena Mrčela višestruko je nagrađivana hrvatska književnica (rođ. 1992. u Splitu), gimnazijska profesorica i novinarka. Na proznim književnim natječajima (od 2010. do 2015.) opetovano sudjeluje primijećenim pričama karakterističnoga stila i intrigantne tematike, dok paralelno intenzivno piše i poeziju (zbirke: Džepni oblak, 2015., Kvadratna jednadžba, 2020.). Najveći interes javnosti pobudila je romanima za djecu i mlade koji sintetiziraju značajke suvremenoga psihološkog bildungsromana, obiteljskoga romana, ali i oštre satire društvene stvarnosti, te zbirkom priča Parazit (2022.) u kojoj aktualno progovara o egzistencijalnim problemima mladih. Društveno angažirani romani Između (2020.) i Osvetnici (2021.) plod su, između ostaloga, autoričina bogata prosvjetnog i novinarskog iskustva kojima je snažno pobudila interes svekolike javnosti, naročito mlađe čitateljske publike, demistificirajući svojim snažnim perom tvrdokorne društvene stereotipe i tabu-teme (primjerice suicid).
Zadnjim romanom Zlatarova kletva, objavljenim u rujnu 2024., Magdalena Mrčela još jednom je potvrdila izgrađeni status književnice čija djela imaju izrazitu društvenu vrijednost.
Riječ je o djelu koje raznovrsnim pristupima tematici predstavlja sintezu autoričina dosadašnjega proznog stvaralaštva: kombinirajući žanr proze u trapericama s elementima kriminalističkoga romana, skladno je povezala odjeke recentnoga zagrebačkog potresa s onim razornim 19-stoljetnim, kad je zagrebačkim senatorom bio August Šenoa, magnus parens hrvatske književnosti: autor prvog estetski relevantnoga hrvatskog romana Zlatarovo zlato (1881.), odgajatelj hrvatske čitalačke publike, čuvalac hrvatske povijesti i kodifikator urbane štokavštine, ugledni građanin grada Zagreba i, naposljetku, požrtvovni obiteljski čovjek čiji se život prerano ugasio u 43. ljetu, neposredno nakon katastrofalnoga potresa koji je zadesio Zagreb i okolicu 1880. godine. Intertekstualnim okvirom rastvara se čaška historijskoga cvijeta koji sav miriše po Šenoinu dobu, dok istovremeno iz njegove stapke, nekom matematičkom preciznošću, nakon točno 140 godina, niču mladice koje po mnogočemu podsjećaju na međašne i već viđene povijesne trenutke hrvatskoga naroda.
I kao što je Šenoa bio svjedokom kriznih trenutaka u potpuno razrušenom Zagrebu dok je istodobno njegov profesionalni rad jednom nogom bio čvrsto ukopan u romantičarskom kanonu a drugi je već dobrano gazio prema realističkom oblikovanju, sličnim nam se otkriva i glavni (anti)junak romana: naime mladić Lovre Čolaković, apsolvent antropologije i komparativne književnosti, mučenik je svoga odrastanja (nomen est omen), razapet između želje da sredi financijsku situaciju nakon dramatičnih zbivanja u vezi s potresom zbog kojeg se u jednom trenutku našao na ulici, i potrebe da sačuva cijelo srce u sigurnoj luci u koju je uplovio zahvaljujući Dorinu milosrđu (i ovdje je karakterizacija lika ostvarena imenom, po uzoru na Šenou, dakako). Omaž Šenoinim likovima, neovisno o tome jesu li karakterizirani crno-bijelom tehnikom prikazivanja (kao što su svijetao i nesebičan Dorin lik, gotovo anđeoska pojava, ili lik Magde Paprenjarke, odane Dorine kume – oba iz Zlatarova zlata) ili su socijalno motivirani (kao kompleksno predstavljen lik ambicioznoga mladića Lovre iz pripovijesti Prijan Lovro), autorica ostvaruje asocijativnim pripovijedanjem, primjenjujući dijegezu, ustupajući na taj način narativni govor iz prvog lica trima pripovjedačima koji su ujedno i likovi u romanu (Lovre, Dora, Laura). Mrčelina poetika kao da slijedi i Šenoinu, želeći u pozadini apostrofirati njegov način pisanja kao vrlo uspješan model privlačenja čitatelja.
Ljubavnim trokutom rastvara se razgranata fabula koja u prvi plan stavlja glavnog aktanta cijele priče: studenta Lovru koji se, tijekom spašavanja psa Luckyja (i ovdje je nomen omen) iz polurazrušene zgrade u srcu Zagreba, slučajno zatekao u blizini trošnoga zida koji je u svojoj unutrašnjosti krio svekoliko blago: nekoliko Šenoinih autografa, među kojima je zablistao uvezeni rukopis Zlatarove kletve, svojevrsni nastavak Šenoina Zlatarova zlata. Fikcionalni spoj oživljavanja pomalo mrtvog Šenoe u 21. st., s realističkim uvidom u odrastanje suvremene hrvatske mladeži u izazovnom vremenu posvemašnje digitalizacije i krize uvjetovane koronavirusom i učestalim potresima, stvara posljedično višeslojni diskurs kojim čitatelj kroči glatko, zahvaljujući odmjerenoj količini introspekcije, tj. unutarnjega monologa iz kojeg izrasta i svijest likova, i dinamičnih dijaloških struktura – nositeljica dramatskoga ozračja. I dok se ambicija Šenoina Lovre Mahniča iz istoimene pripovijesti sudara s 19-stoljetnom društvenom diskriminacijom i siromaštvom kao egzistencijalnom obilježenošću, autoričin po svemu i tipični (anti)junak Lovre Čolaković biva razapet povijesnim trenutkom, sveprisutnim noliferstvom koje rađa mentalnom neravnotežom, društvenom neprilagođenošću, toksičnim otuđenjem od vršnjaka i obitelji, a u konačnici i zaraznim demonom pohlepe: „’Kletvu’ moram unovčiti i umnožiti“.
Kontrastna pojava dekadentne knjižničarke Laure (čije ime ironijski podcrtava tobožnju fatalnost) antipod je skrušenoj Dori, ali i odskočna daska Lovrinu liku kojem prijeti opasnost da se surva u provaliju negativaca iz koje povratka nema. Lovrin lik tako biva pred čitateljem spašen što mu omogućuje dug narativni život: pod naletom brojnih iskušenja otvara se vizura Lovrine istinske metanoje i obnove života. Tim stilskim postupkom nastavak pripovijesti kao da gladno i žuđeno čeka vještu ruku novoga pripovjedača, upravo onako kako je i sam Šenoa nastojao privući čitatelja hrvatskoj književnoj riječi. Zlatarova kletva stoga i jest primjerom postmoderne proze koja ne zaboravlja svoja šenoinska ishodišta: teške okolnosti, u obliku narodnih križeva, ali i na razini obitelji i čovjeka kao jedinke, iz kojih može izrasti katarzična pobjeda nad sveopćim zlom. U skladu s idejnom premisom romana, koja u fokus stavlja potrebu za karitativnim djelovanjem u izazovnim vremenima, i sama autorica progovara na usta pouzdanoga pripovjedača epilogom čije riječi upravo šenoinski odzvanjaju: „Evo ti je, štioče, milostivo je primi. Kad u tvoje ruke stigne, ja ću se imati rastati od ovoga svijeta. Nu pazi, kako ćeš da s njom postupaš! Nomen est omen, nije joj zaludu naslov ‘Zlatarova kletva’! Ako ti je duša čista, u njoj nacrtat će se velebne slike novog života. Rđava li ti duša bude, i kraj će ti takav biti“. Ma koliko povijest šepucala, stidljivo noseći barjake pobjede na udovima društvenih i političkih krhotina, umjetnička istina, pak, natkriljuje sve nesavršenosti životom koji vječno titra. Jednom takvom luči i Zlatarova kletva gori novim srcem tražeći svoga čitatelja.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 29. listopada 2024.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.