Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 8. listopada 2026.

Marin Marinić: kipar duhovitih, ironičnih i ciničnih skulptura kao kritičkih komentara na život i svakodnevnicu, 2. dio

Najveći i najzamamniji Marinićev realiziran i izlagan ciklus skulptura je Mi Hrvati. Kao odavno dugi niz godina artikulirano formiran kipar, vrhunac svoje životne umjetničke priče kojom razgovjetno priča o temama koje ga osobno okupiraju, a radi se o analizi hrvatskog mentaliteta, dostiže i postiže ciklusom Mi Hrvati. S jedne strane slavi nepokolebljivu srčanost, hrabrost i neustrašivost Hrvata koji su u obrani domovine od velikosrpske agresije izvojevali pobjedu. A obojica smo bili ratnici u našem obrambenom ratu, i kipar Marinić, i autor ovoga teksta o njemu i njegovoj umjetnosti. S druge pak strane, kipovima priča priče i o drugoj strani medalje, o stvarima koje ga u hrvatskom mentalitetu smetaju. Idu mu na živce. Dozlogrdilo mu je gledati nepravde, laži, licemjerje i prijetvornost mnogih ljudi. On skulpturom reagira na mentalne devijacije nekih pripadnika svojega vlastitog naroda. Iskustvo i znanje Marinićevo, kipara srednje generacije, na vrhuncu  stvaralačke i životne moći dopušta mu da se skulpturom bavi kao određenom formom politički angažirane umjetnosti, s filozofijsko–sociološko–psihološkim diskursom. Kao što je književniku dana moć riječi da opisuje svijet kako ga vidi, kako to slikar može činiti bojom, a glazbenik notama. Marinić to čini onime što najbolje zna i umije: kiparskom formom. Drugim riječima, kiparske forme mu postaju ono ubojito oružje za komentar, polemiku, diskusiju i, naprosto, za formiranje vrlo konkretnih narativa svojih kiparskih djela i čitavih ciklusa.

Kiparsku je morfologiju pretvorio u sintaksu, kojom dojmljivim kipovima priča svoju kritički angažiranu priču o problemima vremena u kojem živimo (Globalizacija Atlasa), te poglavito o hrvatskom mentalitetu, o sklonosti nekih pojedinaca (najčešće iz vrhuške političke moći) da izdaju neke druge važne i vrijedne, sada već povijesno relevantne pojedince hrvatskog društva. To čini realističkom formom svojih skulptura. Nije tu pitanje je li rasna, čista, jezgrovita figuracija Marinićevih kipova sama sebi svrhom. Nije. To je jasno. Figurativna umjetnost danas ponovo dominira svjetskom umjetničkom scenom, i to nije sporno. U tom je kontekstu Marinić  posve suvremen kipar, i k tome, vrlo kvalitetan. U ciklusu Mi Hrvati, izlaganom 2013. godine u Domu HDLU-a, popularnoj Džamiji, po cijelom prostoru pa i na krovu, izveo je u poliesteru niz skulptura.

Globalizacija Atlasa i Leteći odred

Globalizacija je u svijetu štetna i opasna za stotine milijuna ljudi. Vladaju i bogate se goleme kompanije i korporacije, prije svega telekomunikacijske, banke, osiguravajuća društva i slično. Samo jedan posto ljudi na svijetu bogati se i vlada nevidljivom silom ostatkom čovječanstva. Posjeduju kapital, a time i ekonomsku moć. Uz ekonomsku moć, dakako, ide i politička moć i utjecaj. Siromašni su još siromašniji, a bogati još bogatiji. Novi liberalni kapitalizam i tzv. kasni kapitalizam (Frederic Jameson) ne mare previše za humanost, socijalnu i inu pravednost. Zakon kapitala jedini je zakon. Novac je Bog. Oni nemaju vjere, klanjaju se Zlatnom teletu. Nema tu pravde. Marinić stvara impozantnu figuru Atlasa, zgodnu dosjetku, jer Atlas u mitologiji drži na leđima kuglu zemaljsku. Modelira Atlasa kako drži globus u visoko podignutoj desnoj ruci. U lijevoj drži neku divlju zvijer, neukrotivog zmaja, alegoriju globalizacijske nemani. Marinićeve skulpture, pa tako i Globalizacija Atlasa, posjeduju nešto od istinske monumentalnosti. Uokolo alegorijske figure globalizacije Atlasa lebde trojica anđeoskih policajaca, zaštitnika globalizacije, demokracije i novog svjetskog poretka.

Provokativan u otvaranju mnogih pitanja koja se tiču srži i biti egzistencije Hrvata, ne daje odgovore nego konstatira činjenice koje ga osobno iritiraju, te su i Tarare došle u obzir za promišljanje hrvatskog pitanja.

Tarare i haka

Marinić modelira osam figura Tarara kako plešu i viču haku. Crne, gotovo zastrašujuće figure Tarara imaju za cilj uliti strahopoštovanje. Moćne su to ljudeskare i u stvarnosti. Početkom 19. stoljeća Hrvati su naselili sjeverne obale Novog Zelanda kako bi kopali kaučuk iz kojega se dobiva kauri guma. Zbližili su se s lokalnim domorocima Maorima. Oženili su Maorke. Maori su Hrvate prozvali Tararama zbog brzoga govora i česte upotrebe slova r. Na Novom Zelandu imamo dakle i Hrvate Tarare, mješance s Maorima. 15. ožujka svake godine održava se Dan Tarara, kada se slavi zajedništvo Hrvata i Maora. Tradicionalni ratni poklič i ples novozelandskih Maora zove se haka. Izvodi se u grupi vrlo energičnim i odrešitim pokretima, stupanjem raširenim nogama o tlo i udaranjem rukama o butine i naizmjence, u prsa. Ratnu haku izvodili su ratnici prije bitke, naglašavajući svoju snagu i hrabrost kako bi zastrašili protivnika. Ima nekoliko vrsta haka, a najpoznatija je Ka mate haka, posvećena maorskom ratnom vođi Te Rauparahu. Viču pri pokretima ratni poklič: „Pripremi se!’“, „Ruke na bedra, klekni u stav!“, a nakon uvoda središnji urlici zastrašivanja su: Ka mate! Ka mate! Ka ora! Ka ora! – „Umrijet ću! Umrijet ću!, Živjet ću! Živjet ću!“ Haka završava riječju hi (zora) u kojoj ratnici ispuštaju dah. Dok izvode te pokrete i viču, rade grimase i plaze jezik. Sve su to elementi koreografiranog rituala koji treba zastrašiti neprijatelja, ali i potvrditi  jedinstvo u odlučnosti Maora. Haku je u cijelome svijetu popularizirala ragbi reprezentacija Novog Zelanda, višestruki svjetski prvaci, u kojoj igraju i mnogi kao od brda odvaljeni Maori. Ne bi me čudilo da je među igračima poneki mješanac Hrvata i Maorke, poneki Tarara.

Zagreb – Minken

Pedesetak su godina Hrvati, kao i pripadnici ostalih naroda bivše SFRJ, odlazili kao gastarbajteri u Njemačku. Odlazili su u mnoge njemačke gradove, ali München je ostao simboličkim mitskim mjestom odlazaka trbuhom za kruhom. Ukazao se kao obećana zemlja pa su Hrvati išli na bauštelu ne bi li zaradili za kuću na rodnoj grudi, na koju će se vratiti u „M’rcedesu“, simbolu uspjeha, blagostanja i statusa. Marinićeva skulpturalna skupina pokazuje šest likova koji sjede i spavaju u autobusu na relaciji Zagreb–München, tj. kako ga oni izgovaraju „Minken“ ili „Miken“, a obično se radi o ljudima iz Dalmatinske zagore i Hercegovine.

Svetac i Ratnik

Svetac je dakako kardinal bl. Alojzije Stepinac. Blaženik kojega pape ne žele kanonizirati u sveca, a za nas Hrvate jest svetac. Optužen je za suradnju s fašističkom, ustaškom NDH, bez obzira na to što je pokušavao spasiti što je više mogao ljudi od progona, tamnice, koncentracijskih logora i pogubljenja. Zatočen je i suđen od strane komunističkih vlasti u montiranome sudskom procesu zbog kolaboracije s NDH, i umro u zatočeništvu u svome rodnom Krašiću. Ratnik je general Ante Gotovina. Po dva metra visoke skulpture prikaz su dvojice paradigmatičnih Hrvata sredine i druge polovice 20. stoljeća. I junak Domovinskoga rata, general Gotovina poslije rata je proganjan („locirati, pratiti i uhititi“, Vladimir Šeks) i uhićen u Španjolskoj da bude izručen Haškom sudu za ratne zločine. Svi koji smo sudjelovali kao branitelji u Domovinskom ratu znamo da je general častan čovjek, sjajan profesionalac i da nikada nije izdao zapovijed da se maltretiraju i ubijaju ratni zarobljenici, a pogotovo civili. Svjedočim iz prve ruke, jer mi je bio vrhovni zapovjednik u ratu. No, Europa i svijet htjeli su ga suditi i optužiti, bio je u zatvoru, ali je u ponovnom procesu, proživjevši ni kriv ni dužan svoju Golgotu, oslobođen i pušten na slobodu. General je robijom platio težnju za slobodom svojega naroda, a nije zapovijedao nepotrebne egzekucije. Naprotiv, uvijek je dolazila zapovijed poštedjeti stanovništvo, srpske civile. Isto je stiglo i drugoga vrhovnog vojnog zapovjednika, generala Janka Bobetka. Bobetko se smrću oslobodio velike i teške ljage kada mu je, moralnoj i stručnoj vertikali, uručena optužnica. Kipar Marinić izrađuje figure kardinala Stepinca i generala Gotovine ne bi li ukazao na izdaju. Njih su dvojica prototipovi značajnih ljudi koji su postali žrtvama jedne ili druge, podle i pokvarene, licemjerne politike, koja gleda samo svoje partikularne interese i korist, a najmanje sluša vox populi.

Spomenik velebitskim divljim konjima

Marinićev Spomenik velebitskim divljim konjima izravno je vezan za Domovinski rat, u kojemu je Republika Hrvatska izvojevala pobjedui potvrdila svoju slobodu, samostalnost, neovisnost i integritet kao država i kao narod.  I danas na Velebitu luta oko stotinu prekrasnih konja u nekoliko krda. Tu su ostali i razmnožili se nakon Domovinskog rata. Godine 1991. dovedeno ih je nekoliko da donose braniteljima streljivo i hranu na obrambene položaje. Danas su turistička atrakcija. Žive kao slobodni i divlji konji. I oni su jedni od heroja Domovinskog rata. Na svoj su način pridonijeli ratu. Mogu se smatrati amblematskim simbolima slobode, toga najuzvišenijeg ideala svakog živog bića. Marinić je kao zaslužan junak Domovinskoga rata ujedno i hrvatski branitelj, hrabri junak obrane domovine. Iz tijela konja uzdiže se tijelo ratnika, viteza, i pretvara se u kentaura. Kentaur kao mitološko biće snažan je, neustrašiv i praktički nepobjediv protivnik.

Mitološke Kentauromahije (borbe Kentaura) stari su Grci klesali na frizovima Partenona, jer im demokracija – gdje su svi pojedinci podjednako važni, a samo je vrhovni strateg, primjerice Perikle, „jednakiji među jednakima“, nije dopuštala da ikoga istaknu. Kentauromahije, gigantomahije i amazonomahije bile su u formi skulpturalnoga reljefa alegorije stvarnih bitaka Grka s Perzijancima. Marinićeva skulptura također je alegorijska. Velebitski divlji konj izrasta u kentaura, a ljudski dio tijela, tijelo je hrvatskoga neustrašivog ratnika – viteza. U desnoj mu je ruci štit sa šahovnicom, a u lijevoj mač koji upravo zabada u tijelo neprijatelja, prikazanoga u formi divlje zvijeri s krilima. Mitološkim alegorijama kipar ističe mitski karakter hrvatske borbe protiv neprijatelja koji mu je htio okupirati zemlju, a koji je u konačnici poražen do nogu. Pobjeda u zalog slobode ovdje je kiparu velika tema, tema koja nadahnjuje. Konj se propeo na stražnje noge dok se prednjima rita naprijed i brani od nasrtaja nemani koja ga napada. Izrazito je dinamičan u snažnoj evokaciji pokreta, i svakako pripada neobaroknoj obitelji suvremene postavangardne umjetnosti. Ovaj kip djeluje poput Fernkornova Sveti Juraj ubija zmaja u Zagrebu. Radi se u biti o uzvišenom idealu stalne borbe između Dobra i Zla, gdje pobjeđuje Dobro.

Skulpturalna skupina tjelesa Mi Hrvati rječita je alegorija licemjerja, podlosti, nepoštenja, nemorala i lukavosti nekih pripadnika hrvatskoga naroda. Ta skupina tjelesa poznaje samo argument šake, ne bi li izborila silom pravo na svoje stanovište, koliko god ono bilo krivo. Samo budale i primitivci misle da su uvijek u pravu i da o svemu sve najbolje znaju. Skulptura se sastoji od mnogobrojnih isprepletenih tijela s grčevitim i dinamičnim, borbenim pokretima kako se tuku, šakaju, grizu, ne birajući sredstva da gorljivom strašću objasne svoje argumente.

Zašto sebe?

Vidimo drastično naturalistički prizor hrvatskog samoubojice. Da je Hrvat znamo po četiri hrvatska grba/šahovnice na četiri strane postamenta.

Kipar je u ovom zamamnom ciklusu Mi Hrvati izradio skulpture Buđenje Hrvatske, tri stola za obdukciju i tri muška lika na njima. Ne možemo se ne nasmijati iznimno duhovitoj, drastično ciničnoj i crnohumornoj ideji i shodno tome, modelaciji. Dvojica leže mrtvi, tijela su im prekrivena plahtama, dok se treći budi iz mrtvila, iz kome ili dubokog sna. Lijeno se rasteže i zijeva. To je alegorija buđenja Hrvatske. Tu je i neizostavno Raspelo kao simbol tradicionalnoga pripadanja kršćanstvu od stoljeća devetoga, jer su pokršteni oko 800-e godine u Višeslavovoj krstionici. 97 % Hrvata deklarira se kao katolički vjernici. Modelirano je poput gotičkih Raspela, s ekspresijom i patosom boli i patnje na Isusovom licu.

Anđeli čuvari

U grupi stoji pet anđela čuvara. Oni čuvaju autora od svih zala ovoga svijeta. Njegova su moralna i svaka druga podrška protiv nesreća, zla, svih licemjerja, podmetanja, lukavština, podlosti i gadosti, koji na svakom koraku u životu prijete. Dakako, Marinić ih radi u parodijskom tonu. To su visoki, bijeli, bezlični brkati ljudi, više nalik stereotipnom viđenju običnih činovnika, nego pravi tjelohranitelji, nabildani junaci ili ramboidni ratni veterani koji ulijevaju povjerenje i strah u kosti. Imaju na leđima svoja anđeoska krila, a izgledaju prije kao svatko ili bilo tko, samo ne kao anđeli kako ih tradicionalno zamišljamo. Ti su ljudi bez svojstava, poput likova pobjeglih iz Letećeg cirkusa Monty Pythona ili iz Muppet Showa.

Križni put

Standardnih četrnaest postaja Križnoga puta (Via Crucis) Marinić oblikuje iz više razloga. Jedan je taj što je metafora hrvatskih patnji i stradanja (Hrvati su prošli svoj križni put na Bleiburgu, a i još nekoliko puta u povijesti), a drugi što je izazovna stara umjetnička tema i inspiracija koja može poslužiti umjetniku za razvijanje imaginacije i promišljanje forme. Tema je česta u slikarstvu. U skulpturi se obično radi u reljefima, a Marinić je rijedak među kiparima koji je svih 14 postaja izveo složeno u nekoliko postavljenih i(li) isprepletenih likova. 1. postaja: Poncije Pilat pere ruke 2. postaja: Isus prima na sebe križ 3. postaja: Isus pada prvi put pod križem 4. postaja: Isus susreće svoju svetu majku 5. postaja: Šimun Cirenac, doduše pod prisilom, pomaže Isusu nositi križ 6. postaja: Veronika briše Isusu lice, ostaje joj sveti otisak na rupcu 7. postaja: Isus pada drugi put pod križem 8. postaja: Isus tješi jeruzalemske žene 9. postaja: Isus treći put pada pod križem, ali ovdje u Marinićevoj humornoj interpretaciji, neki mu je mangup podmetnuo nogu 10. postaja: Isusa svlače i napijaju octom (kako stoji u nekim molitvenicima) 11. postaja: Isusa pribijaju na križ 12. postaja: Isus umire na križu. Modelira ga kako s patosom boli i patnje na licu umire na križu, a trojica svećenika u turističkoj posjeti Jeruzalemu uz njega se fotografiraju. 13. postaja: Isusa skidaju s križa i 14. postaja: Pietá. Ovdje umjesto polaganja Isusa u grob, što je inače posljednja 14. postaja, Marinić poentira u crescendu finale. Njegova Pietá kao posljednja, 14. postaja, u kojoj mu je kao uzor poslužio najveći od svih – Michelangelova savršena izvedba klasične Pietá iz bazilike Svetoga Petra u Rimu. Prizor promatra grupa ljudi. Oni su paparazzi, škljocaju fotoaparatima, snimaju kamerama. Isusova smrt je prvorazredna medijska vijest. Kipar čini transpoziciju biblijske teme u suvremeno nam doba i društvo, razmatrajući što bi se dogodilo da se oplakivanje Marijino umrtvljenoga sina zbiva danas. Patnja i smrt, eto, nije ništa drugo doli medijska vijest. Sve mora biti spektakl, prvorazredna medijska bomba. Svijet se time hrani. Hijene i strvinari snimaju uplakanu majku s izrazom boli na licu i naslađuju se.

Unatoč ovozemaljskom ludilu, kipar vjeruje u postojanje božanske strukture logosa i kozmosa, i istinitost njegove „ljudske metafore“. Kritičkom je oštricom samo dokazao svoje hrvatsko rodoljublje i vjeru (i sam je bio hrvatski branitelj u Domovinskom ratu), te potvrdio svoj umjetnički i ljudski identitet i kredibilitet.

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 8. listopada 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija