Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 19. siječnja 2026.

Stjepan Šandrk, slikar, 2. dio

Hiperrealizam je radikalno zaoštravanje prema novoj ideji slike. Zamjera mu se da je previše lišen emocija i osjećaja, da je puko preslikavanje prikazanog na fotografiji. Doista, upravo je posvećenost materijalnom ustroju djela kao posvećenost formi a ne sadržaju bila osnovom polemike za ili protiv fotorealizma. Oslobođena forma u svojoj krajnjoj hiperrealističkoj reprodukciji stvarnosti vjerojatno je temelj vremena u kojemu živimo. Neki smatraju kako povratak znači zagušenje oslobađanjem umjetnosti i da negira bilo kakav ideal kojemu treba težiti, jer distinkcija između slika koje vidimo u hiperrealističkoj slici, koliko god ona jasna i razgovijetna bila, pretendira samo na praznu formu bez kreativnosti i poruke. U tom kontekstu mnogi smatraju da je danas najveći problem u umjetnosti što je umjetnost mrtva. Pobornicima slike s druge strane to je vrlo čudno, jer smatraju da umjetnost nikada nije umrla nego je tek sada u potpunosti oslobođena. To implicira da je umjetnost kroz povijest zapravo bila tzv. zamrznuta oslobođenost, nešto što je projiciralo svoj ideal u nekom budućem svijetu u kojem umjetnost može biti ama baš sve i gdje nema granica koje nalažu kako bi se umjetnik trebao izraziti. Svaki umjetnički pravac kroz povijest svojevrsna je faza tog oslobađanja. To je vrijeme rušenja granica izraza, oslobađaju se deseci pravaca i bezbroj načina izražavanja. Trijumf umjetnosti kao slobode, a istodobno, paradoksalno, i njezina je smrtonosna zamka u toj opsesiji  oslobađanjem. Time je došlo do inflacije umjetnosti.

Više nema stilova jer ih je bezbroj, umjetnička djela i umjetnici se gomilaju, sve je više pseudoumjetničkih besmislica, a kritičari bezglavo vrludaju tom gustom šumom u kojoj ne razabiru drveta. Inflacija umjetnosti danas sve više upućuje na sve primjetniji nedostatak pravih, istinskih umjetničkih osobnosti. Kvaliteta biva zamijenjena kvantitetom. Mnogi smatraju da je Warhol zadnje što je značilo za svijet, sve ostalo je stvar aritmetičke progresije, koja kao da je na proizvodnoj traci i ništa nije značila osim instant-senzacije. Pojava hiperprodukcije u umjetnosti, kao uostalom hiperprodukcije svega, poglavito informacija, okosnica je postmoderne kritičke misli svijeta. Ovaj efekt prisutan je u umjetnosti jednako kao i u ostalim aspektima kulture i civilizacije, jer – kao što još od Hegela znamo: umjetnost je refleksija duha vremena. Drugim riječima, umjetnost je tako nadišla svoj ideal i našla se u praznom hodu, stalno je i sve više ima, ali kao da je bez težine. Taj se fenomen prema filozofu Lyotardu naziva hiperrealnost, kraj povijesti i kraj umjetnosti, jer više nije riječ o pozivanju na ideale jer su oni već odavno dosegnuti. Hiperrealnost je rezultat ili efekt procesa simulacije, a to znači simulacrum koji ne potječe iz osjetilne realnosti, ali je naizgled realniji ili prirodniji od te realnosti. Realnost se povlači u korist imaginarnog, koje je realnije od realnog. Realnije od realnog je hiperrealno, ono stvoreno slikama, simboličkim posredovanjima, kompjuterskim simulacijama ili sustavom prikazivanja bez referenci u svijetu. Prikaz koji nastaje je produkt  artificijelnoga i arbitrarnoga medijskog svijeta. Hiperrealnost je realnost subjekta kulture koji je postao objekt. U hiperrealnosti postmoderne kulture ne postoji realnost, ali ni iluzija, nego beskrajna proizvodnja arbitrarnih značenja i imaginarnih prikaza (Miško Šovaković, Pojmovnik postmoderne umjetnosti, Horetzky, Zagreb, 2005., str. 263.). Do napretka je već odavno došlo, kao i do oslobađanja, posebice oslobađanja umjetnosti.

I upravo stoga je zadnji stil koji ilustrira ovo vrijeme – hiperrealizam. Ispod besprijekorne materijalnosti prikaza krije se smisao ponovnog povratka gromko prepoznatljive projekcije vidljivog svijeta, koji doduše ne uspostavlja kôdove i poruke nego je posvećen isključivo svojoj materijalizaciji. Hiperrealizam je pokret koji kao da prkosi avangardi koja kontemplira samu sebe, pa ga se na taj način može tumačiti kao bijeg od suštine ili njezinu negaciju. Distinkcija između slike koju vidimo i značenja koje iščitavamo sada je još jasnija, jer u hiperrealnom djelu više nema poruke nego ostaje samo savršeno izvedena slika. Drugim riječima, ona prikazuje očevidnost stvarnosti negirajući lukavo skriveno značenje iza nje. Stoga paradoksalno, hiperrealizam, koji po nekima ilustrira smrt umjetnosti, i sam pokazuje kako ona nije mrtva jer ipak nosi poruku. A ovoga puta poruka se ne nalazi u sadržaju djela nego u njegovoj formi. Sjetimo se samo Marshalla McLuhana i njegove krilatice „Medij jest poruka“, što znači da čitavo značenje proizlazi iz same forme izraza a ne iz sadržaja koji nosi u sebi. Jean Baudrillard smatra kako se istinski hiperrealizam zapravo nalazi u apstrakciji i znači istinsku smrt poruke i umjetnosti općenito. „Slikar slika činjenicu da slika“, kaže on, jer se posvećuje isključivo svojoj tehnici, svojemu mediju, onome što čini upravo taj izraz, ne izražavajući ništa osim svoje metode.

Stjepan Šandrk svojim se slikama u zadnjih nekoliko godina, i desetljeće i pol već, prometnuo u najdosljednijeg i najboljeg fotorealističkog slikara u Hrvatskoj, a u stopu ga prate, ili su ga pratili Stipan Tadić koji je slikao uvećane hiperrealističke portrete svojega oca i brata, onako više u stilu Chucka Closea, a danas živi i slika u New Yorku, nakon što je prošao obrazovnu nadogradnju na Columbia University. Tu je i slikar Mato Granić, ali nitko nije tako uporno i temeljito proveo hiperrealistički stil i metodu kao što je to činio Stjepan Šandrk. Jedini hrvatski slikari koji su slikali na sličan fotorealistički način prije njega, prije nekih trideset i četrdeset godina, bili su Jadranka Fatur i Vlado Jakelić, a danas je najbolji i najistaknutiji hrvatski suvremeni hiperrealist Zoran Homen iz Križevaca, akademski slikar i dugogodišnji umirovljeni ravnatelj križevačkog Muzeja.

Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 19. siječnja 2026.