Benediktinci, pismenost i zaštitnica kraljevstva

Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 14. veljače 2026.

U početku bijaše kraljevstvo – Izložba u povodu 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 16. listopada 2025. – 15. ožujka 2026., 5. dio

Benediktinci su kao izravna veza i posrednici – kako između dviju jadranskih obala tako i između geografski vrlo udaljenih područja, prenosili i donosili svoj način života pod slavnom parolom „ora et labora“ („moli i radi“) i teološkog naučavanja. Prvi su samostanski red, osnovao ih je sveti Benedikt u 6. stoljeću u Montecassinu. Posebno mjesto zauzimaju beneventana kao primjer kaligrafskog pisma europskoga srednjovjekovlja i monumentalna romanička crkvena arhitektura, odnosno romanički stil u graditeljstvu, a to su čvrste trobrodne bazilike s drvenim stropom. Benediktinskoj ulozi u širenju prvobitno latinske, a potom usporedo glagoljske i ćirilske pismenosti među Hrvatima na hrvatskom, srednjovjekovnom latinskom i staroslavenskom, crkvenoslavenskom, možemo i moramo zahvaliti nastanak i razvoj te i takve kulture na navedena tri jezika i tri pisma u srednjem vijeku. Ta jedinstvenost hrvatske trojezičnosti i tropismenosti, kako je to definirao Eduard Hercigonja, a koju su benediktinci latinaši i glagoljaši u svojemu djelovanju pokazali, nakon njih neće biti ponovljena u radu niti jednoga od kasnijih crkvenih redova. Jedinstvena je u crkvenoj povijesti i uopće u povijesti pisane kulture srednjovjekovne Europe.

Nastavljajući ekspanzionističku politiku svojega prethodnika Ladislava te koristeći neslogu i nered koji je zavladao u Hrvatskom Kraljevstvu nakon Zvonimirove smrti 1089. i kratkotrajne vladavine posljednjeg Trpimirovića Stjepana II. (1089–1091), ugarski kralj Koloman početkom 12. stoljeća s vojskom izbija na Jadransko more te se u Biogradu na Moru 1102. godine kruni za kralja Dalmacije i Hrvatske. Preuzimanjem kontrole nad cijelim prostorom nad kojim su prije vladali hrvatski kraljevi postiže tri godine poslije, 1105., kada njegovu vlast priznaje i Zadar. U spomen na svoju pobjedu u Zadru daje podići monumentalni kameni zvonik uz samostansku crkvu benediktinki, kojima ujedno izdaje i nove povlastice. One su prethodno uživale pokroviteljstvo hrvatskih vladara pa u Kolomanovu činu vidimo politiku kontinuiteta u odnosu na ranije kraljevstvo. Lijep natpis isklesan rimskom kapitalom na zvoniku i dvorana na katu zvonika s kapitelima koji nose Kolomanovo ime potvrda su velikih ambicija novog kraljevstva.

Nestanak narodne dinastije i prvi tuđinac okrunjen krunom hrvatskog vladara povod su za nastanak različitih historiografskih tradicija, zasnovanih na malom krugu sačuvanih izvora, često kontradiktornih, među kojima su najvažniji oni Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća i nešto kasnije proširena verzija anonimnog autora. Jedan ugarski izvor s kraja 13. stoljeća, pak, spominje bitku na planini Gvozd i pogibiju kralja Petra kojega tradicija poistovjećuje s Petrom Svačićem (Sračićem), jednim od banova u pratnji kralja Zvonimira. Otprilike u isto vrijeme, možda u krugu Šubića, prvi je put zabilježena legenda o Zvonimirovoj nasilnoj smrti, odnosno da je ubijen, i kletvi bačenoj na „nevjerne Hrvate“, što će opetovano poslužiti kao objašnjenje za tuđinsku vlast. Potreba za definiranjem političkog statusa hrvatskih zemalja unutar ugarske države zarana utječe na oblikovanje suprotstavljenih povijesnih interpretacija, bilo da su one u službi veće autonomije, ponajprije kroz ulogu velikih plemićkih obitelji koje su nositelji hrvatskog „političkog naroda“, bilo pak snažnije vidljivosti i nedodirljivosti izvršne vlasti ugarske krune.

Napetost između nastojanja dvora za efikasnijom kontrolom prilika u Hrvatskoj te nastojanje lokalnih elita da očuvaju svoj položaj odrazile su se i na nastanak kratkog teksta poznatog kao Pacta conventa, na koji se hrvatska strana opetovano poziva kako bi zadržala status zasebnog kraljevstva. Upornost kojom će hrvatski staleži u nadolazećim stoljećima braniti stečena prava, odupirući se centralizaciji, ukazuje na uvjerljivost ove tradicije i osigurava pravni slijed Hrvatskoga Kraljevstva i nakon nestanka narodne dinastije. Tu je izložena i slavna Bašćanska ploča, starohrvatski spomenik pisan prijelaznim oblikom glagoljice oko 1100. godine. Na njoj je dokumentirano kako je hrvatski kralj Dmitar Zvonimir mjesnom benediktinskom samostanu darovao zemlju. Pronađena je u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške naotoku Krku. Predstavlja značajan izvor za povijest hrvatskog naroda, jezika i razvitak hrvatske glagoljice. Pokazuje suverenitet hrvatskoga kralja Zvonimira kao donatora zemljišnog posjeda na otoku. Uz jezično i književno, ta ploča ima i povijesno značenje jer se prvi put na hrvatskom jeziku spominje ime hrvatskog naroda i ime kralja Zvonimira.

Na izložbi je izloženZagrebački bjelokosni plenarij ili Bjelokosni plenarij koji se čuva u Riznici zagrebačke katedrale. Upravo je autor ove izložbe Dino Milinović doktorirao na njemu. „Čine ga četiri bjelokosne pločice s reljefima pričvršćene u barokni srebrni okvir koji 1630. daje izraditi zagrebački biskup Franjo Ergeljski. Pretpostavlja se da je ga je Zagrebačkoj biskupiji, tj. prvome biskupu Duhu, porijeklom Čehu, darovao njezin utemeljitelj ugarsko-hrvatski kralj Ladislav Arpadović ili kralj Andrija II. Reljefi su podijeljeni vodoravnim utorom u dva ili više prizora: Navještenje, Rođenje, Krštenje, Preobraženje, Pranje nogu učenicima, Posljednja večera, Uhićenje, Raspeće, Uskrsnuće i Uzašašće. U križištu u sredini čuvao se relikvijar s česticom Svetoga Križa (Drvo Gospodnje). Na kutovima okvira četiri su kružna medaljona s pozlaćenim evanđelistima, dok je u sredini s lijeva Krist Svevladar (Pantokrator) sa zlatnom kuglom i križem, a njemu sučelice Marija Zagovornica ruku sklopljenih na molitvu. Na vrhu je Kristov monogram, a pri dnu Marijin, ovjenčani pletenim vijencem. Rad je anonimnog rezbara s kraja 11. stoljeća. Javlja se zanimljiv i rijedak detalj. Na sceni Krštenja javlja se ampula u kljunu golubice Duha Svetoga. Kao recipijent ulja za pomazanje, ampula u sebi sadrži snažnu vladarsku simboliku, pa se izvan scene Kristova krštenja javlja samo u prikazima krštenja kralja (Klodovik) ili cara (Konstantin, Oton III.). I neki drugi motivi na bjelokosnim reljefima zagrebačkog plenarija upućuju na srednjovjekovnu kraljevsku simboliku, ovaj put u svrhu isticanja važnosti Bogorodice, možda kao zaštitnice kraljevstva. U sceni Navještenja to je portik ispod kojega Marija sjedi, obično vezan za prikaze kraljeva, kao i zastor iza Marije, također atribut suverena, poglavito na karolinškim prikazima. U sceni Rođenja, pak, to su papuče uz Marijin krevet, koje su u bizantskim psaltirima obično rezervirane za starozavjetne kraljeve Izraela. Svi ti motivi izuzetno su rijetki u uobičajenoj ikonografiji kristološkog ciklusa toga vremena i upućuju na kraljevsku narudžbu”, stručno objašnjava Dino Milinović.