Piše: Vesna Aralica, 11. rujna 2025.
Drago Glamuzina: Noćni portir, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2024.
11.9.2025. – Dnevnička autoreferencijalnost kao oblik literarne komunikacije u proznom diskursu popularna je praksa još od romantičarske ere i nikada nije prestala biti primamljiva čitateljevu duhu. Dočim je prva književna rečenica ispisana u Ich-formi, autor jasno daje do znanja kako je spreman na sve autofikcionalne pojmljivosti i ogoljenost pred recipijentom svoga djela. Sa svim ovim zasigurno je računao i Drago Glamuzina, nagrađivani hrvatski književnik i urednik, pišući svojega pitkog Noćnog portira, roman koji izrasta iz autobiografska bilježenja svakodnevice, ali koji uvijek koketira s metatekstualnim u namjeri razotkrivanja stvaralačka principa u književnosti. I kao što se Marcel Proust, rodonačelnik moderne proze, proslavio svojim čuvenim romanom-rijekom U potrazi za izgubljenim vremenom, proizišlim iz šalice lipova čaja, htjevši oživjeti sjećanja na djetinjstvo, tako se i Glamuzima batrga sa sadašnjošću u kojoj uvijek ima naplavina svakojakih memorabilija.
Autorov se literarni program, koji je ujedno i eksperiment, razotkriva s jedne dnevničke stranice upoznavanja čitatelja s osobom pisca koji je ponajprije strastveni čitatelj – željan mira, nesretan kad ga salijeću distrakcije u obliku zvukova, vizualnih ili kognitivnih podražaja, no ipak ustrajan u namjeri da svoju Noćnu knjigu zaokruži do kraja. Kaže ovako (prepričavajući razgovor s bliskim prijateljem): „Razgovaramo o provodnoj narativnoj niti koja bi se protezala kroz cijeli rukopis i o koju bi se kačili ostali fragmenti, nešto nalik na priču koju bi čitatelji pratili kroz tekst koji ima formu dnevnika, pa u jednom trenutku kažem kako imam neka rješenja, ali da ne želim ovom knjigom nikoga povrijediti.“
Pisanju dakle i sam autor daje magičnu moć, gledajući na njega kao na svojevrsnu avanturu nikad posve sigurnu ni za njega samoga, stoga i aluzivan naslov ovoga romana, Noćni portir, implicira svijest koja propušta dopušteno i prihvatljivo, a brani ulazak kontroverznom, teškom ili opterećujućem. Istina je kako je Glamuzina ispisao prohodno i duhovito štivo, nevjerojatnom lakoćom priopćavanja stanja u kojima se može zateći svaki onaj koji živi od pisanja i za pisanje. Riječ kao logos i kao moralna vertikala ima snagu podjarmljivanja svega materijalnoga i prolaznoga. No, teško je umaći unutarnjem zovu propitivanja vlastitih granica u socijalnim i inim interakcijama.
I dok su počeci ove proze obilježeni nekom neodređenošću (znamo da je protagonist rastavljen i da živi s nekom ženom) i diskretnim razotkrivanjem, dubljim poniranjem u prostore vlastite duše autor kao da na kakvu zdencu uzima sve više vode kojom oplakuje i bistri sva predmnijevanja, pomisli i mnoge ideje. Nokturnalna atmosfera i potreba da se noći i tišini prepusti ruka vodilja, znak je posvećena i požrtvovna čina, ne do kraja lišena i mazahostičko-opsesivna prizvuka zbog svjesna narušavanja bioritma koji se, u konačnici, svodi na nedostupnost drugima. Postupno na stranicama iskrsavaju i drugi akteri, sada već i imenovani: partnerica Iva, kći Lucija i sin Goran.
Da i crtice iz obične svakodnevice, kao što je opis ispijanja jutarnje kave u obližnjem kafiću, prijepori sa ženom oko neugodnih mirisa u kupaonici ili nenadano suočavanje s usmrđenim namirnicama u pokvarenu hladnjaku, mogu biti maestralna odskočna daska u pripovijedanju i zavođenju čitatelja da ne ispušta knjige iz ruku, na prvu se čini nemogućom misijom, no Glamuzina se, prepuštajući se iskrenoj matici direktna obraćanja, i ovdje očitovao kako zna s riječima: gospodariti im, ali i spremno robovati kad odluči prekinuti šutnju.
Autorov govor o sebi i drugima može se doživjeti dvojako: ljekovito, ali i otrovno – iznad uhodane svakodnevice teško se ukazuje nebo transcedencije koje jedino preobražava. Petarpanovsko zadržavanje nezrelosti kao garda pred vanjskim svijetom, na trenutke može i iritirajuće djelovati na čitatelja koji traga za rješenjima, kako u životu, tako i u knjizi. S druge strane, pohvalno je priznanje gubitka nadzora nad vlastitim slabostima koje vode donžuanstvu i flertu – vječnim pratiteljima zaigrana čovjeka, nespremna nakon rastave braka na potpunu predanost drugoj osobi. Pitanje lika kao protagonista koji se i sam nameće kao antijunak svakodnevice vrlo je intrigantna literarna perspektiva o koju se spotiče i sam čitatelj vlastitim iskustvom. Kritičarski zov biva ušutkan uvođenjem ostalih likova – stvarnih osoba, mentalitetom bliskih i samome autoru, ponajviše po želji da dišu punim plućima. Izbliza se naziru portreti književnika: Zorana Ferića, Branislava Glumca, Igora Mandića, Mirka Kovača, Bekima Sejranovića i ostalih.
Poriv za introspekcijom upotpunjen je mnogobrojnim refleksijama o solipsističkoj literaturi (Singerove Sjene nad Hudsunom), ugođajnoj glazbi Eleni Karaindrou i razmišljanjima o košmarnim snovima. Autor čitatelja ne zavodi na krivi put iluzionističkim obmanjivanjem o stvarnosti; dapače je svoje svakodnevne borbe (u kojima je vječito u cajtnotu s gomilom obveza) ili druženja s kćeri i sinom na putovanjima, izletima ili u običnim životnim situacijama „pofudrao fotkama“. S fotografijama, primjerice razrušenoga Brestovca pod Sljemenom ili slike Prazno srce Seana Scullyja s izložbe u MSU-u, čitatelj ulazi u dublju interakciju sa suvremenom kulturom i društvenim pitanjima, upravo potaknut autorovom besjedom, što ovome djelu daje izrazitu vrijednost. Istraživanje života i svijeta kao da se nastavlja u svijesti onoga koji je prihvatio autorovu igru. A piščevu kartu svakako vrijedi prihvatiti – jer je to put prihvaćanja života kao stalna izazova u kojem je sva mudrost nadići toksične osjećaje krivnje i malodušnosti u svijetu užurbanih odluka i rastuće samoće. Stoga se i fotofrafija galeba s balkona koji ne može poletjeti bez potpore i hladnjaka koji treba očistiti od svakojake gamadi nameću i kao kontekstualni simboli unutar dnevničke ispovijesti noćnoga portira.
© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 11. rujna 2025.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija