Autobiografsko dohvaćanje otisaka minuloga vremena

Piše: Vesna Aralica, 6. listopada 2026.

Maja Strozzi: Bez dijagnoze, Durieux, 2023.

Komunikacijsku privlačnost mnogi diskurzivni književni oblici ponajprije duguju subjektivnome pristupu autora, ali i samu činu njegova pisanja s odmakom, posebice ako je u fokusu autobiografsko dohvaćanje otisaka minuloga vremena.

Takvome stvaralačkome principu pripada i prozni prvijenac Maje Strozzi, ugledne zagrebačke kardiologinje u mirovini, kćeri glasovitih kazališnih umjetnika 20. stoljeća: Tita Strozzija i Elize Gerner. Riječ je poglavito o memoarskoj prozi crtičnoga karaktera, koja međutim ne izvire tek iz autoreferencijalne podloge, nego korespondira sa životnim pričama i drugih aktera u djelu. Ti „drugi“ pripovjedači su građanske svakodnevice druge polovice 20. i prvih dekada 21. stoljeća. Njihovi narativni iskazi dominantno su ogrnuti ruhom pouzdanoga autorskog pripovjedača, a rjeđe Er-formom. O kojem je god fokalizatoru riječ, sve priče Maje Strozzi odlikuju nevjerojatna lakoća naracije, vitalna rečenica i ono najvažnije – emocija koja generira zapitanošću i probuđenošću recipijenta nad iznesenim sadržajem. Autoričina stajališta o pripovijedanome imaju široki dijapazon: kreću se od autentično sentimentalnih do humoristično-satiričnih. Jedna bitna činjenica također lebdi nad iznimnom neposrednošću jezične ekspresije, lišene svake pretencioznosti. Umirovljena je liječnica naime iz jednoga životnog poziva zakoračila u drugi, jednako posvećen i požrtvovan, jer pisanje to uistinu i jest – pustolovina otkrivanja svijeta oko sebe, učenje o samome sebi i drugima, ali bez postavljanja konačnih dijagnoza koje bi možda i sabotirale nezaustavljivost pisanja. U samo tri godine Nakladnička kuća Durieux objavila je čak tri naslova ugledne zagrebačke liječnice, čuvarice uspomena svoje obitelji.

Bez dijagnoze strukturirana je u pet cjelina (poglavlja, kakogod) među kojima zapravo ni nema oštre tematske podijeljenosti: sadašnjost i prošlost uvijek su u živu dijalogu, a mogućnosti iščitavanja poruka višestruke. Antologijskome dijelu intrigantno ispisane (polu)autobiografije, tj. memoarskih crtica, nedvojbeno pripadaju Obiteljske priče, Mjesta koja pamtim i poneka priča iz drugih cjelina, kao što je primjerice Sluškinjina priča (iz ciklusa Politički nekorektno). Prava je šteta što urednik ovoga izdanja nije prepoznao njihovu pripovjednu zaokruženost, samodostatnost i potencijal za zasebnu knjigu u kojoj se oživljavaju sjećanja i uspomene „iz dnevnoga boravka“ stambeno-poslovne trokatnice na glavnome zagrebačkome trgu te epizode koje su obilježile autoričino sazrijevanje i školovanje. Svaka je priča iz ova dva ciklusa i sadržajem i formom dragulj sam za sebe, no kad bi trebalo izdvojiti one koje pobuđuju najviše čitateljskoga žara, svakako bi izbor pao na one koje se sadržajem oslanjaju na obiteljsku genealogiju i osobnu percepciju svijeta oko sebe.

U Europskom putovanju mog djetinjstva autorica izbrušenim stilom i impresionističkom tehnikom opisivanja oživljava očev lik i njihovo zajedničko putovanje u fićeku, kultnom automobilu 60-ih. Sjećanja na tu pustolovinu odišu posebnom neposrednošću: „Kada danas razmišljam o tome, bio je to lud pothvat, potpuno neracionalna odluka, a opet divna. On, starac, sa sedamdeset i pet godina na grbači, ja dijete, komplicirano, u pubertetu koji izlazi na uši…“ Ono što povezuje sve memoarske crtice, naročito putositnice, autoričina je nakana da memorabilijama udahne vječni život, oplemenjen umjetničkom riječju. Iznimnu suptilnost, pomiješanu s osjećajem nostalgije, nalazimo u mnogim pričama: o kućici na Trešnjevci, o empatičnoj autoričinoj sestrični Ajčici, kćeri glasovita skladatelja Borisa Papandopula, polusestri Diani Herstatt, očuhu Milanu Arku, kemičaru i kompozitoru. Kuća na glavnome trgu centripetalno je mjesto sjećanja iz kojeg izviru mikropriče o obitelji, susjedima i zbivanjima koja su ih povezivala.

Jedna druga kuća, na salašu, somborska, otvara drugi prozor autoričina odrastanja, onaj s majčine strane, u kojem ne nedostaje egzotike i djetinjih maštarija. Biografske crtice o ženama Tita Strozzija ispripovijedane su naturalističkim stilom, izrazitom sugestivnošću i gotovo objektivnim pristupom. Ghadames (iz ciklusa Mjesta koja pamtim)čitatelja odvodi do afričkog kontinenta i onih predjela koji pitoresknošću prizivaju filmske prizore kakvima vrve avanturistički nastavci serijala o neustrašivome arheologu Indiani Jonesu: do Leptis Magne, grada pod zaštitom UNESCO-a, stotinjak kilometara udaljena od Tripolija, prepuna rimskih ruševina, i saharske oaze Ghadames na granici s Alžirom, gdje žive berberska plemena. Povratak iz „grada od pijeska“ pun je neizvjesnosti, napetosti i autoričinih rekapitulacija o kulturološkim razlikama i položaju žene u islamskim zemljama.

Elementi kriminalističkog zapleta i obilježja noir-priče mogu se pronaći u Kovčegu, Potresu, Pandemiji i Münchhausenu (ciklus Ljudi i događaji) vrsno ispripovijedanima, no možda bi i najtočnije bilo konstatirati kako je autoričina egzistencija sama po sebi autentični narator, a njezin talent za izgradnju fabule odani sluga. Unutar ovih priča nerijetko se susreću modeli kružnoga pripovijedanja i umetnutih priča, što ih čini dinamičnim i uvijek aktualnim štivom.

U preostala dva ciklusa (Politički nekorektno i O važnom i nevažnom) kronotop se sužava, a ugoda nostalgičnih sjećanja na djetinjstvo i ranu adolescenciju ustupa mjesta ratnim i poratnim zagrebačkim godinama. Prepoznatljivi su upravo po udaljavanju od literarnoga i sve izrazitijem približavanju publicističkome stilu. Subjektivnost je, dakako, zadržana, ali je u službi komentatorsko-kroničarsko-polemična tona koji pokriva široku lepezu refleksija na dnevno-politička zbivanja. Autorica se obračunava s temom korupcije u bolničkome sustavu, društvenom hipokrizijom i politikantstvom, ženskim pitanjem, ali i mnogim drugim životnim pojavama. Ove priče s terena obiluju ironijom i groteskom, neke se svjetonazorski možda i sudaraju s čitateljevim političkim obzorima, no to ne umanjuje njihovu autentičnost jer čisti, nepatvoreni realizam i ljubi toksične sadržaje, sivilo svakodnevice i eroziju društvenih ideala. Na ovome su tragu hrabro ispripovijedane aktualne političke priče u kojima je autorski pripovjedač i svjedok događanja. Spomenimo gotovo amblematski ispisanu Po(mi)liciju, potom Smrt gradonačelnika, visprenu Basnu i Ah, te devedesete.

Recimo i to kako se u svakoj dobroj knjizi ljubav i smrt susreću na nepredvidivim raskrižjima. Bez dijagnoze u svojim završnim akordima pripovijeda o ovozemaljskim, prolaznim ljubavima iz perspektive pouzdanoga objektivnog pripovjedača, dočim o fenomenu smrti autorica piše neposredno i s podvojenim osjećajima: „Susrećući se sa smrću svojih najdražih, kao i u svom profesionalnom životu, shvatila sam da smrt katkad može biti i olakšanje.“ Prozni prvijenac Maje Strozzi strjelovito je pronašao put do svojih čitatelja, željnih živopisna i izravna pripovijedanja u kojemu mogu ići i za vlastitim tragovima u vremeplovu života. Upravo o toj entuzijastičnoj predanosti pisanju, i sama autorica svjedoči u predgovoru svoje knjige, otkrivajući o njoj sljedeće: „Najradije pišem noću. U kući je tišina, mozak ne ometaju zvukovi, sati prolaze brzo i svitanje me obično iznenadi te se žurim završiti još koju rečenicu. Priče najčešće napišem u jednom ili dva daha…“ Ovakva stvaralačka praksa s lakoćom pronalazi čitatelja, i sama željna potvrde svojih stremljenja i neizgovorenih refleksija.