Piše: Vesna Aralica, 6. lipnja 2025.

Hana Konsa: Obična žena, Beletra, Zagreb, 2022.

Povijest hrvatske književnosti 20. st. bilježi mnoga prozna izvorišta budućih dramskih ostvarenja – valja se prisjetiti, primjerice, Krležine proze o Glembajevima ili velebna Begovićeva romana o Gigi Barićevoj. Među recentnim postmodernističkim strujanjima ističu se prepoznate i nagrađivane realističke drame književnice Hane Konsa: Ostanak, treća Nagrada Marin Držić za 2022. i Devet dana, četvrta od 160 prijavljenih dramskih tekstova na regionalnom natječaju Heartefact. Autorica je hrvatskoj javnosti poznata kao novinarka i etablirana spisateljica ljubavnih romana koje objavljuje u ženskim časopisima (dosad je objavila 22 takva uratka).

Gotova sva tematska usmjerenost Konsinih dramskih uspješnica izvire iz njezina književnog prvijenca Obična žena. Riječ je o zbirci pripovijedaka koje u fokus stavljaju položaj žene u obiteljskom i društvenom okružju. Društveno-politički okvir, iako nije nevažan u narativnom sklopu, podređen je ženskoj dobi kao glavnoj niti vodilji u fabularnom raščlanjivanju tipičnih situacija u kojima se zatječu glavni ženski likovi po kojima je sedam pripovijetki i naslovljeno uz dobnu pripadnost (Nadica, Klara, Marta, Višnja, Marijeta, Klarisa, Marija). Bilo da je riječ o ranim 20-ima, zrelim 40-ima ili trećoj životnoj dobi protagonistica, realistički pogled iznutra na žensku egzistenciju uvijek uključuje dva obrasca koja oponašaju temeljne zakone preživljavanja: ili borbu, tj. feminističku osviještenost, ili uzmicanje pred dominantnim obrascem ukorijenjena patrijarhalna svjetonazora, nerijetko inficirana otrovnim stereotipima u vezi sa ženskom ulogom u braku i obitelji.

Za autentično zrcaljenje ženske povijesti na prostorima nekadašnje Jugoslavije, Hana Konsa bira jednostavno i izravno pripovijedanje, lišeno suvišnih opisa što glavne aktere približava čitateljevoj svijesti i njegovu iskustvu („I otac i kći imali su snažnu umjetničku crtu koja ih je povezivala…“). Za dinamično vođenu fabulu najzaslužniji je slobodni neupravni govor kao najistaknutija pripovjedna tehnika, koji u kombinaciji s objektivnim pripovjedačem u trećem licu sve (anti)junakinje gura u prvi plan. Autorica ih portretira socijalno-psihološki, dajući njihovu literarnu oživljavanju potpunost u slikovitim opisima njihove vanjštine. Nerijetko je kruna takvih karakterizacija čista biološka motivacija nekih ženskih likova (u pričama o Klarisi, Višnji i Mariji).

Tko su žene o kojima se pripovijeda? Tek obične žene iz susjedstva ili heroine svoga vremena? Hana Konsa svjesno bira kolokvijalnu sintagmu obična žena u namjeri da otvori prozore čitateljskog poistovjećivanja s kojima narativni životi protagonistica počinju isplivavati  poput dokumentarističke građe nastale na temelju izravna uvida u njihove živote. U pozadini takve ekspresivne autoreferencijalnosti, predstavljene solilokvijem ili vitalnim dijalozima između glavnih ženskih likova i, primjerice, članova obitelji, krije se dakako i poneko iskustvo same autorice, vrlo vješte u sugestivnu prenošenju mnogobrojnih životnih situacija u književni medij. Njezine su rečenice ponegdje novinarski britke i ubojite,  misli junakinja zasićene elementarnom boli i čistom emocijom („Kći se ukopala zatečena majčinim suzama. Bilo joj je neugodno, ali ne i žao. Nije znala što učiniti. Željela je nestati iz te situacije, da je sad nekako nema na ovom balkonu s ovom uplakanom osobom…“). Moglo bi se reći kako je upravo individualna patnja ženskih protagonista spiritus movens njihova djelovanja i osvajanja životnoga prostora. Neke su djelovanjem bliskih članova obitelji već gurnute u neizvjesnu budućnost (Klarisa), dočim neke tek žude za smislenijom budućnosti nakon izučene lekcije o sinergiji s narcisoidnim ljudima (Klara, Višnja).

Telegrafsko-kolumnistički stil pripovijedanja, kojim se mimetički oslikava svakodnevica žene u različitim životnim dobima, upotpunjen je ponegdje elementima tipičnima za trivijalni žanr kojim se lakoćom ostvaruje uvijek dobrodošla društvena angažiranost, osobito kad je riječ o gorućim temama: emocionalnom zlostavljanju u obitelji ili u odgojno-obrazovnim ustanovama (Klarina, Martina i Klarisina priča), traumi abortusa, brakolomstva itd. I premda je narativna matrica linearno ukotvljena, retrospektivno kopanje po obiteljskim i bračnim uspomenama  uzvisuje kategoriju prošlog vremena na instancu psihološkog, a s kojim mnogobrojni ženski likovi izlaze „na megdan“ (Klarisa, Marijina kći, Nadica…); stoga i perspektive njihovih životnih priča i dalje djeluju otvorenim poljem na kojem su mogući svakakvi scenariji: oni ljekoviti, obraćenički ili pak oni autodestruktivni.

Obična žena djelo je koje uznemiruje potkopavanjem temeljnih životnih očekivanja: da se tamo gdje se očekuje ljubav, potpora i razumijevanje (obiteljski i bračni kontekst) događa disfunkcionalni oblik komuniciranja prožet nepoštovanjem i autoritarnošću spram čovjeka kao jedinke. Silnice neempatije prate liniju odnosa: otac – kći, majka – kći, muž – žena, majka – sin; partnerski odnos; učitelj – učenik itd. Budući da su kategorije povijesnog vremena i prostora dane tek u bitnim naznakama, bez šireg upliva u narativnu matricu, može se reći kako je centripetalna uloga žene, o kojoj Hana Konsa pripovijeda istinito i bez zadrške, u svim društvima civilizacijski potvrđena kao kulturološka univerzalija, pa je samim time i položaj žene uvijek na vjetrometini raznovrsnih iskušenja.

Idejna premisa svih priča gradi se iz opažanja ženskog karaktera unutar okružja iz kojeg nesvjesno usvaja određene modele ponašanja, i pokušaja nadilaženja ranjivijih dijelova osobnosti, što zbirku pripovijedaka Obična žena čini primamljivim suvremenim štivom u kojem se mnoge kćeri, majke i supruge mogu prepoznati u odjecima psihoanalize ili hrabrim životnim podvizima ušutkanima bolešću ili okrutnošću svakodnevice (Marijina priča).

„Klarisa je odlučila potražiti pomoć. Nakon posjeta službama za socijalni rad, shvatila je da nema nade. Proces dokazivanja da majka muči osobu s invaliditetom bio bi predug. Uostalom, bila bi to njezina riječ protiv majčine. Klarisa je bila sigurna da bi ona tvrdila jedno, a majka drugo“, rečenice su koje dokumentarističkim stilom ilustriraju negativistički obojene životne labirinte iz kojih se teško izlazi. No autorica jasno komunicira i s onom iskustvenom da život vraća samo ono što se drugima pruža(lo), stoga je i moralna pobjeda na strani onih karaktera koji odustaju od osvete i grozomorna ponašanja.

Običnom ženom Hana Konsa ravnopravno se svrstava uz bok mnogim suvremenim spisateljicama (Julijani Matanović, Rosie Kugli, Marini Vujčić) kojima je omiljena tema kapitalizacija vlastite nesreće na putu do savršena ženskog mira.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 6. lipnja 2025.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija.