Piše: Josipa Marenić, 5. lipnja 2026.
Dubravka Zima: Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti, Naklada Ljevak, 2025.
Ako ste zaljubljenik u hodanje ili vas intrigiraju dublje spoznaje o naizgled običnim stvarima, tada je ova knjiga izvrsna preporuka za vas. Čak i u slučaju da niste zaljubljenik u hodanje, možda bi je bilo dobro proučiti. Većina ljudi pokreće se na svakodnevnoj bazi od mjesta A do mjesta B, ne razmišljajući koliko nas je hodanje izdvojilo od drugih primata, koliko je imalo utjecaja i pridonijelo evolucijskom razvoju nas kao homo sapiensa. Autorica u svojoj građi ne istražuje hodanje kao puki motorički proces (preciznije biološko-fiziološki), ne potiče na uporabu aplikacije brojača koraka, niti nameće percepciju vezanu uz doživljaj hodanja, nego hodanju pristupa pogledom znanstvenice koja rasvjetljuje kulturni značaj i obilježja vezana uz hodanje, čija je promjenjivost vezana uz okvire vremenskih perioda, socijalno okruženje i različita uvjerenja.
Dubravka Zima u pogovoru nas upućuje da ju je inspirirala potreba artikulirati hrvatski doprinos u kontekstu povijesti hodanja, a na nju osobno su utjecali radovi Josepha A. Amatoa i Rebecce Solonit, te Wernera Herzoga. Također objašnjava kako pojam „hrvatski prostori“ zbog složenosti povijesnih prilika ponekad svjesno žrtvuje historiografsku preciznost u korist tekstualne prohodnosti, te se na opće političke i povijesne procese referira samo ako se tiču hodanja, te s određenim intelektualnim poštenjem čitatelja uvijek upozorava na vlastite granice stvaralačkog procesa. Zbog njezine skromnosti i svijesti autorskog rada koji samo želi pridonijeti, njezin rad zbilja treba itekako valorizirati jer ga je detaljno proučila kroz brojne aspekte.
Prethodno je objavila dva članka vezana uz primarnu istraživačku temu kojoj je posvećena, povijesti u kontekstu djetinjstva, o djevojačkom hodanju gradom i dječjem hodanju, što je ugrađeno u ovo iscrpno djelo. Hodanje je obrađeno i procesuirano kroz uvodnu cjelinu, te cjeline pod nazivima Kako smo hodali u prošlosti, Obredno i religijsko hodanje, Hodanje i grad te Hodanje kao društveni i politički čin. Knjiga svoj inicijalni puls za nastanak duguje autoričinoj ljubavi prema rekreativnom i kontemplativnom hodanju, ali i interesu za literaturu vezanu uz tu banalnu i samorazumljivu radnju. Zimina knjiga nam otkriva kako se ne krećemo samo kroz prostor, nego i kroz vrijeme, te kako je hodanje relevantno za poimanje našeg identiteta i povijesti.
Dubravka Zima rođena je 1972. u Zagrebu, gdje je završila Filozofski fakultet. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost i južnoslavenske filologije. Na istom fakultetu magistrirala je temom o Ivani Brlić – Mažuranić, te doktorirala temom iz hrvatske dječje književnosti. Zaposlena je na Odsjeku za kroatologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu kao izvanredna profesorica, a u znanstvenom radu bavi se dječjom i adolescentskom književnošću, studijima djetinjstva i mladenaštva i sličnim temama. Objavila je velik broj znanstvenih članaka, te knjige: Ivana Brlić- Mažuranić, Kraći ljudi, Praksa svijeta.
Vrijednost njezine knjige počiva uvidom u tematiku koja može poslužiti kao polazište daljnjeg istraživanja. U knjizi nije obradila sve segmente hodanja, ali teško i da je mogla, zato što takva prividno jednostavna stvar sadrži u sebi zapravo brojne odrednice. Nakon čitanja knjige upada u oči kako je oduvijek postojala tendencija da se hodanje kao takvo valorizira i da mu se pripisuje značaj. Nemoguće je ne uočiti duboku provaliju u odnosu rodne nejednakosti koja simptomatično potvrđuje dominaciju muškaraca u odnosu na žene i kako se to reflektiralo na uobičajene stvari poput kretanja i zahtijevalo za današnje pojmove sumanuto održavanja društvenih normi prema ženskom spolu. Iako se Zima ne bavi hodanjem u umjetničkom kontekstu, ne može ga, kao niti filozofski u potpunosti izbjeći, jer hodanje se razotkriva kao nešto što transformira stvarnost, kao nešto što nadilazi puku mobilnost, društvene norme i uvjerenja vezane uz njega, te često biva ono koje propituje misaone strukture. Svako poglavlje obiluje intelektualnim zanimljivostima, može se čitati zasebno u odnosu na cjelokupnu građu ili jedno za drugim.
U uvodnom dijelu, počevši od rječnika i frazema, autorica na jezičnoj osnovi rasvjetljuje pojam hodanja. Neovisno o semantičkim slojevima, upozorava kako ljubav prema hodanju nije rijetka, a niti beznačajna. Pismeno su je fiksirali brojni veliki umovi: poput Jean-Jacquesa Rousseaua, Immanuela Kanta, Sørena Kierkagaarda, Friedricha Nietzschea. Znakovito mjesto zauzima još u antičkoj filozofiji, a filozofija nije jedina kolja valorizira hodanje, jer ono je eksplicitna i implicitna referenca u umjetnosti bez obzira na njezin medij; jednako je važno hodanje u književnosti, stripu, likovnoj, izvedbenoj i filmskoj umjetnosti. Znatiželja Zime želi dobiti odgovore i sliku na pitanja što je hodanje zapravo značilo ljudima kroz povijest, kako su ga doživljavali i na koji način funkcioniraju hodačke prakse.
Poglavlje Kako smo hodali u prošlosti osvrće se na iskustvo hodanja od plemenskih zajednica, antike, srednjeg vijeka, renesanse, prosvjetiteljstva i modernog doba. Dajući globalni okvir obilježja kroz uobičajene povijesne epohe, otkriva nam zanimljivosti vezane uz hrvatske prostore – kako se hodanje, primjerice, koristilo kao mjera. Uspostavom društvenih klasa i korištenjem konja i kočija, hodanje se ustaljuje kao način kretanja onih koji su siromašni, da bi tek kasnije oko 17. stoljeća više klase kreirale pomodnu naviku hodanja, te se propagiraju unutar aristokracije sve više relaksirajući benefiti hodanja i gotovo se romantizira. U 18. i 19. stoljeću dugotrajno su hodali trgovci, a na hrvatskim prostorima utvrđuje se vandrovanje (mladić zbog prakse naukovanja mora provesti određeno vrijeme na putu i prema strogim pravilima pronalaziti naučničko namještenje dok ne usavrši svoj obrt). William i Dorothy Wordsworth ističu se kao osobe koje su donijele preokret u shvaćanju hodanja kojeg su veličali, izlaženjem iz kultiviranog prostora vrta u divljinu i pokreću trend iz Engleske koji se širi svijetom te nepovratno oblikuje smjer imaginarija hodanja.
Hrvatski putnici pješice kreću na put uglavnom iz pragmatičnih razloga. 1837. postoji zapis Mije Krešića, trgovca iz Karlovca, koji je nakon naukovanja s prijateljem realizirao ambiciozne pješačke rute i putovanja pomalo u maniri grand toura. 1842. ostalo nam je putopisno svjedočanstvo Matije Mažuranića, a kao prvu ozbiljnu hodačicu valja istaknuti karlovačku ilirku Dragojlu Jarnević koja također za sobom ostavlja zapise. Kao strastveni hodač ističe se i Antun Gustav Matoš, koji također kroz pismo svjedoči o važnosti hodanja. No, nije sve uvijek toliko idilično, te su u 19. stoljeću mnogi koji su bili prisiljeni hodati, poginuli što zbog loših vremenskih uvjeta ili sukoba. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće hodanje biva popularizirano među sve moćnijom i utjecajnijom građanskom klasom. U tom periodu osobito su popularni među hodačima braća Mirko i Stevo Seljan, koji su svoje pustolovine okrunili hodalačkim pohodom oko svijeta. Velik utjecaj na iskustvo hodanja imala su posredno i neposredno događanja vezana uz svjetske ratove. Usprkos sjajnom početku, hodanje doživljava regresiju ne samo kao čin mobilnosti, nego i kulturne prakse, te gubi popularnost, pobijeđeno bržim načinima kretanja.
Iako je u većini slučajeva naše kretanje povezano s dolaskom na odredište ili zadržavanjem fizičke kondicije, ono može imati nesvakodnevnu i duhovnu funkciju, pa autorica istražuje značenje obrednog hodanja preko slavenskih mitologija ukorijenjenih na ovom prostoru: preko kulta o hodu svetog (zelenog) Jurja, obrazlaganju ophoda, maškara, sve do religijskog hodanja preko procesija i hodočašća ustanovljenih u kršćanskom svjetonazoru.
Najintrigantnija su dva posljednja poglavlja knjige. Jedno se referira na hodanje u gradu, a drugo na hodanje kao aktivistički i politički čin. Vezano uz gradove, donosi svjedočanstvo o oblikovanju urbane kulture koje se iz Pariza, metafore moderniteta i glavnoga grada 19. stoljeća, uz definiciju pojave flâneura (posebnoga gradskog šetača) proširilo na ostale gradove i utjecalo na razvoj hodača i hodačica. Iako hrvatski gradovi ne slijede iste razvojne procese, oni su administrativno i upravno različito podijeljeni, te su pod različitim političkim utjecajima i geografskim pozicijama (ovisno o tome jesu li kontinentalni ili uz obalu), ali i oni se ubrzano mijenjaju i očit je demografski porast i urbanistička proširenja. Usprkos tome, situacija nije idealna za urbanog pješaka, jer mnoge ulice nisu asfaltirane, neravnih su pločnika, puno je prašine i blata, ali to nije najveći problem. Zabilježen je velik broj kradljivaca i džepara, skitnica te razbojnika koji vrebaju hodače. Atmosfera na ulici nije bila sigurna niti ravnopravna, osobito što se tiče hiperregulacije pravila ponašanja na razini spola.
Književna ostvarenja Šenoe uvelike svjedoče o tome kako je žena onog doba bila u slabijem i diskriminatornom položaju. U kontekstu životnog stila elitnog i srednjeg građanstva hodački prostor figurira šetalište ili promenada, te razvoj perivoja i parkova. Osim povlaštenog stanovništva i jačajuće građanske klase, radnici i radnice također provode svoje vrijeme hodajući, obavljajući stvari. Sluge i sluškinje za potrebu kućanstva dopremaju vodu ili odlaze u nabavku. Guvernante prate djevojke, samostalna djevojačka šetnja je isključena. Dječje hodanje gradom regulirano je strogim školskim propisima i pripadnošću socijalnoj klasi. Prijelaz 19/20. stoljeće obilježeno je ipak društvenim porazom jer su mnoga djeca prepuštena skitnji, prosjačenju i samima sebi. Kao najpoznatiji hrvatski flanerista izdvaja se Matoš, a njegov flanerizam ući će u kanone hrvatske književnosti. Za razliku od flâneura, ženski pandan flâneuse uopće nema toliku slobodu, te je teže ili gotovo nikako dostižna sve do prvih desetljeća 20. stoljeća.
Zahvaljujući književnosti i povijesnim zapisima, možemo dobiti uvid u situaciju na ulicama. Prvi svjetski rat uvelike mijenja svakodnevnicu hrvatskih gradova; promenada na Zrinjevcu odvija se i glazba svira, te se želi održati privid normalnosti, no sve više ranjenika, dobrotvorne akcije, siromaštvo narušavaju taj privid i slika se na ulicama gradova itekako mijenja, te je tek uvod u velike promjene: motorizaciju, pa Drugi svjetski rat. Do kraja 20. stoljeća hodanje je postalo samo još jedna u nizu aktivnosti i gurnuta je u potpunosti na egzistencijalnu i misaonu periferiju, koju bi ponekad razbudila praksa psihogeografije ili umjetničke prakse. Iako se hodanje interpretira kao osamljenička, spiritualna ili epistemofilska praksa, autorica nas suočava i upoznaje sa zajedničkim hodanjem koje ima politički karakter i društveni angažman, te se odvija u obliku iskazivanja nezadovoljstva ili pokušaja borbe i afirmacije za razne ciljeve putem javnog protesta, mimohoda ili marševa, te daje zanimljivu kronologiju onog kroz našu povijest od velikog značaja iz različitih razloga.
Knjiga Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti ukazuje na velik trud istraživačice i pristupačan prikaz teme, te može imati trajno povoljan utjecaj na popularizaciju znanosti i razvijanja svijesti koliko povijest i kultura oblikuju stvari naše svakodnevice bez previše mistificiranja. Područje povijesti i kulture ne mora uvijek uvjetno rečeno biti veliko da bi utjecalo na čitav niz stvari. Na primjeru hodanja, zahvaljujući zalaganju Dubravke Zime, to postaje očiglednim. Potaknuta osobnim preferencama vezanima uz iskustvo hodanja, artikulira iscrpan uvid u temu, te se o hodanju kroz ovu knjigu mogu ne samo utvrditi poznate činjenice, nego i naučiti pregršt novih o hodačkim pothvatima kroz koherentan pokušaj da se ona sistematiziraju. Ljubitelji hodanja i povijesni hodači su itekako zaslužili svoju refleksiju. Nadam se da će knjiga dobiti i nastavak u kojem će autorica detaljno istražiti i povezanost hodanja i umjetnosti.
© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 5. lipnja 2026.