Piše: Josipa Marenić, 20. listopada 2025.

Ivana Sajko: Zadnji dan mira, Fraktura, 2025.

Prilično je zahtjevno osvrnuti se na najnoviji roman iskusne autorice Ivane Sajko iz više razloga. Zadnji dan mira gotovo je nemoguće iscrpsti jednom analizom i u tome počiva njegova težina. Ivana Sajko je prilično kompleksna osoba na kulturnoj sceni, njezino djelovanje obuhvaća rad u teatru i književnosti. Stvaralaštvo Ivane Sajko kreće se na granici književnog i izvedbenog. Za svoje drame je četiri puta nagrađena Nagradom Marin Držić, dobitnica je Nagrade Ivan Goran Kovačić za prozu, nositeljica je francuskog Ordena viteza za književnost i umjetnost, te prestižne njemačke književne nagrade Haus der Kulturen der Welt koju je primila zajedno s prevoditeljicom Alidom Bremer. Bila je također na poziciji gradskog pisca grada Graza te stipendistica poznatog umjetničkog programa DAAD – Artist – in Residence u Berlinu. U suradnji sa skladateljem Davidom Somonsom izdala je CD Misa za predizbornu šutnju. Za zadnju dramu #jeanne, koju je režirala Anja Suše, osvojila je Grand Prix na kazališnom festivalu BITEF.

Bibliografija Ivane Sajko je prilična, te onome tko autoricu želi samostalno istražiti toplo je preporučam, jer uključuje niz teorijskih tekstova, slikovnicu, opsežan niz dramskih zbirki i romana. Od proznih ostvarenja nezaobilazni su njezini romani: Rio bar, Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon, Ljubavni roman i Male smrti. Ona pišući potiče čitatelja i otvara prostore za promišljanja, te je uronjena u kontekste suvremenih strujanja i društvenih (ne)prilika. Ako kod nje možemo govoriti o društvenom aktivizmu kroz umjetnost, on je prilično mentalan, pozivajući pojedinca na preispitivanje nametnutih uvjetovanosti, koncepata i ideja.

Prilikom jednog intervjua Ivana Sajko otkrila je da polazišnu točku Zadnjeg dana mira pronalazi u snažnom osjećaju nesigurnosti koji se nameće u Berlinu (u kojem autorica živi i radi), te kako je to grad koji je nekako uvijek prvi na udaru sa svim krizama, a krize su prilično nezgodna pojava jer unose tenziju među ljude, počinju se mjeriti beneficije i tražiti krivci. Autorica nadalje smatra da ratovi koji okružuju Europu drugačije se osjećaju u Berlinu zbog njegove političke izloženosti i povijesti. Sajko prilično točno definira širu perspektivu podloge za svoj roman slušajući čovjeka Zapada, kojemu pada imaginarni imunitet uslijed pandemija, klimatskih promjena, konflikata i kriza svih mogućih vrsta. Golema masa pojedinaca suočena je s atmosferom nestabilnosti, nepovjerenja, straha i anksioznosti. 

Roman započinje putovanjem, točnije dolaskom bračnog para s psom i koferima, pred kuću u koju su pobjegli kako bi se sakrili i preživjeli. Kronološki, radnja romana u realnom vremenu obuhvaća svega par dana, ali pred nas prostire bogatstvo unutrašnjih svjetova, minuciozno psihološki razrađene profile i razmatranja. Autorica pažljivo dozira informacije, od početka uzgajajući napetost u tekstu i disciplinirano kontrolira razvoj tijeka radnje koji je strukturiran kroz relacije (supružnika, odnosa prema situaciji u kojoj su se zatekli i kako se s njome nose, prema mjestu u kojem borave). Prisutno je  vraćanje unatrag i naprijed kroz vrijeme protagonista, dok se ono ne dokine. Roman progresivno raste u maniri uspjelog trilera ili distopijskog fantastičnog filma kojeg ne želiš pogledati prije odlaska na počinak, pogotovo ako sutradan moraš ustati rano iz jednostavnog razloga – nećeš moći zaspati. Zadnji dan mira od onih je romana koji će te uznemiriti i progoniti nakon što sklopiš njegove korice i kao što sam na početku spomenula, protrest će čitatelja iz više razloga.

Konkretno uz same likove se isprva ne može vezati, iako se može vrlo lako poistovjetiti s njima. Muž i žena su očigledno u dugogodišnjem partnerstvu u kojem im ne nedostaje ljubavi niti iskrene brige jedan za drugog niti intimnosti, ali njihov brak se isto tako kroz radnju otkriva pun pukotina, kompromisa i distanciranosti. Oni su ljudi kojima je usprkos svim poteškoćama život krenuo u dobrom smjeru te su ostvarili puno toga, sve dok nisu morali pobjeći, spremiti kofere i doći pred zapuštenu kuću prijatelja usred idilične prirode.

Autorica diskretno sugerira sumanutost situacije odabranim toponimom, jer ono što je nekome bila vikendica i kuća za uživanje, njima se umjesto mjesta za život, mjesto razotkriva kao grobnica, i time se pojačava atmosfera ludila i apsurda. Kuća im se opire na različite načine, žena to odmah primjećuje na intuitivnoj i spoznajnoj razini (od dimnjaka, do blata, stolice ili kuhinje). Međutim kuća u prirodi blizu šume njima pruža veću mogućnost da prežive i da na neki način kupe vrijeme, dok čekaju javljanje sina koji je pobjegao pred mobilizacijom, pa pristaju na nju.

Kroz roman se kontinuirano provlači idejna nit inertnosti i pokušavanja proživljavanja novonastale situacije kao da je sve pod kontrolom i kao da je sve normalno. Međutim, ništa nije normalno i to se postupno gradira kroz situacije koje likovi proživljavaju vrlo intimno. Odlazak u trgovinu ili šetnja s psom postaju izazovi uslijed kojih protagonisti nailaze na vlastite zidove nemogućnosti ignoriranja situacije i opasnosti koje ih neprestano vrebaju i stišću krugove, uslijed čega se svatko nosi s težinom, strahom kako to najbolje zna. I dalje pokušavaju ne djelovati i ne sudjelovati u nasilju koje ih okružuje. Prekretnica je smrt psa i definitivni pokušaj invazije na njih u kući, nakon čega oni u svrhu obrane na kraju posežu za akcijom.

U pozadini kroz roman postaje sve jači glas žene koja pokušava shvatiti koji su unutarnji razlozi destrukcije koji u konačnici stvaraju ratove, što nas to u nama pokreće i odvlači u mržnju, zlo i nasilje.

„No zapravo smo zbilja zamišljali da ratovi počinju kao silvestarska slavlja, bučno i blještavo, da se od njih tresu stakla i životinje bježe pod krevet, ali zatim je došao ovaj, nevidljiv i bešuman, i potajno se nastanio unutra. Od tada, svatko nosi po jedan rat u sebi.“

Gotovo poetično i istovremeno nemilosrdno oštro ne izuzimajući nikoga, Sajko rekonstruira neke mehanizme mržnje sada već duboko usidrene u društvu, pa se s punim pravom možemo pitati je li prostor nade realan. Sajko kroz fikciju čitatelja suočava s činjenicama koje uopće nije lijepo vidjeti.

„Opravdali biste se onim što vam zvuči najlakše, to da je svatko odgovoran za vlastitu kožu, da svatko stoji sam za sebe, baš kao bukva. I ostali biste skriveni iza vlastite bukve, baš kao što ste to činili i prije, skrivajući se iza zastora, špijunki i zidova. Zakopali biste se u svoju unutarnju emigraciju te biste glumili da ne vidite ono što vidite i da je slučajno ono što je namjerno i da je normalno ono što je čudovišno… Ustrajali biste u vlastitoj verziji stvarnosti, premda je sasvim svejedno jesu li to bili grana ili puška, čovjek ili bukva, istina ili laž, ili nešto između. Bitno je da niste maknuli prstom. Niste mi dali ni najmanji znak. Pustili ste me da se izgubim i povjerujem u najgore, jer se tako osjećate bolje. Naš udes hrani vašu sigurnost. Naš strah prikriva vaš kukavičluk. Naše rupe i modrice vama su garancija da još niste došli na red iako ste u njemu bili prvi.“

Promišljajući o vlastitim traumama tijekom odrastanja, protagonistica kroz sarkazam shvaća kako je svaki čin nasilja čin potiranja i nije nepovezan s drugima, jer je jednako užasan zato što negira dostojanstvo i humanost i u konačnici rađa mržnju koja u kaosu života postaje plodno tlo za konflikt.

„Najednom je sve povezano te nije moglo završiti nikako drugačije. Bakin vrt i ovo dvorište isti su toksični prostori. Ruke pijanih seljaka koje pipaju tobožnju kravicu jednake su ruci koja davi štence omčom na kraju zategnutog konopca. Netko iz sobe s kaputima jednak je nekome tko puca iz grmlja. Nevidljiva masa iza bukovih stabla jednaka je šutljivoj masi u vlaku. Etruščanski tumuli koji simuliraju kuću jednaki su ovoj kući koja je u biti također grob. Reprodukcije slika koje sam pocijepala nakon ručka fotografije su budućnosti.“

Ivana Sajko poigrava se premisom: što bi bilo kada bi bilo, ali njezin scenarij uopće ne djeluje nemoguć. Ona prati odnos dvoje ljudi, bračnog para i apstrahira kroz njih odnose prema društvu. Kroz njihovu priču evocira samog čitatelja na poistovjećivanje i dijalog asocijacijama koje ponekad proizlaze iz situacije, a ponekad iz likova. Likova koji su već poraženi, samo to još ne znaju. Iako se svim silama trude preživjeti, zadržati duševni mir, ograditi od sraza civilizacije, najveća je tragedija što nisu ni oni otporni protiv paranoje, strahova i ugroze života. I sve njihove akcije su neuspješne i uzaludne. Osim činjenice kako njihovo dijete, sin negdje bježi i luta preko granice i postaje mogućnost kao jedinka za bolju budućnost koju tek treba otkriti i stvoriti, jer oni prije njega nisu to učinili.

Koliko god kraj romana bio usklađen i ciklički zatvara krugove, jer Sajko ipak dolazi iz kazališta, te su nagovještaji Puškinove puške morali opaliti i povezati se, koliko god logičan i bolan kraj romana bio, osobno me prilično ubio u pojam, jer kao čitatelj doista počneš navijati za te ljude i nadaš se kako će sve drugačije završiti, međutim to se ne događa. Sajko ide nemilosrdno do kraja u svojoj namjeri, kako bismo doista mogli doživjeti kao čitatelji tragediju onoga o čemu piše. Ali kako ne bi bila kriva za književni spoiler, prepuštam budućim čitateljima i malo enigme.

Zadnji dan mira u svakom slučaju nije napisan za one koje bježe od stvarnosti, ali je napisan za one koji bi mogli biti potencijalne žrtve, istovremeno nam ukazujući da nitko od nas nije žrtva, jer sve ima svoje uzroke i posljedice.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 20. listopada 2025.