Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 27. travnja 2026.

Petra Farac: analitički osvrt na opus akademske slikarice Petre Farac koja kroz preciznost crteža i bogatstvo kolorita redefinira suvremeni realizam kao prostor apsolutne slobode

Petra Farac rođena je u Dubrovniku 19. kolovoza 1980. Nakon srednje Umjetničke škole u rodnom gradu, upisuje studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 2002. godine u klasi akademika Igora Rončevića. Bila je najtalentiranija kandidatkinja na prijemnom ispitu ikada. S nepunih 18 godina došla je u Zagreb na prijemni ispit, nakon tek završenoga trećeg razreda Umjetničke škole Luka Sorkočević, i bez prethodne pripreme, instrukcija crteža kakav se na Akademiji traži, a koje su drugi kandidati pohađali po godinu dana kod stručnjaka za crtež akta i portreta olovkom i ugljenom Igora Modrića, Mile Vučića ili Ivana Branka Imrovića, profesora crtanja na zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, odakle su većinom maturirani učenici išli na prijemni ispit na Akademiju likovnih umjetnosti. Petra Farac je bez ikakve prethodne takve pripreme i prije završenog četvrtoga razreda s lakoćom prošla težak i zahtjevan praktički crtački i teorijski pisani test na prijemnom ispitu, bila prva na listi i upisala studij slikarstva 1998. godine. Samo ona i pokojna slikarica Izabela Šimunović u povijesti Akademije, osnovane 1907. godine, uspjele su upisati Akademiju nakon završenoga tek trećeg razreda srednje škole.

Petra Farac, mlada blondina iz Dubrovnika, bila je izvrsna studentica, znatiželjna, ljubopitljiva, silno agilna, vrijedna i marljiva. I ja je se sjećam kako je redovito dolazila na sva moja predavanja, na prvoj godini na kolegij Uvod u likovne umjetnosti, a na drugoj na kolegije Stari vijek i Srednji vijek, pitala što joj nije bilo sasvim jasno, simpatična, uvijek vesela, optimistična, razdragana, rasplesana i nasmijana, s lakoćom je pisala izvanredne seminare i na ispitu tresla sve iz rukava, jasno dokazujući da je temeljito i s razumijevanjem pročitala i naučila svu obaveznu i preporučenu ispitnu literaturu. Članica je HDLU-a (Hrvatskog društva likovnih umjetnika). Izlagala je na više samostalnih i skupnih izložbi.

Iako životni i profesionalni put Petre Farac pulsira na relaciji između njezina rodnog Dubrovnika i akademskog Zagreba, njezino slikarstvo odbija biti svedeno na geografsku odrednicu. U njezinu svijetu, lokacija je samo kulisa, dok je platno jedina stvarna domovina. Petra priča univerzalnim jezikom – onim koji ne treba prevoditelja, jer se obraća izravno ljudskom oku i duši. Njezina pozicija na suvremenoj sceni jest pozicija umjetničkog nomada koji, bez obzira na fizička ograničenja ili mjesto boravka, svojim kistom osvaja prostore apsolutne kreativne slobode. Svoj je likovni identitet počela graditi već od ranog djetinjstva, a na studiju na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu svrstala se među najtalentiranije studente svoje generacije. Dobila je priznanje i nagradu kao jedna od najboljih studentica. Dobila je i prestižnu nagradu Zagrebačke banke za najbolji diplomski rad. Zagrebačka je banka godinama podupirala različite segmente razvoja društva, a posebice umjetnost i kulturu. Nagrada koju daje Zagrebačka banka  na ALU postala je simbolom prestiža, odnosno podrške uistinu najkvalitetnijim studentima.

Petri Farac otvorila su se vrata propitivanju svijeta koji nije samo predmet ironije i svojevrsne mladalačke reakcije na društvene nepravde, ukazujući na razlike između bogatih i siromašnih, privilegiranih i onih koji to nisu, nego su joj se otvorila vrata i stvaranju vlastite autentične, vlastite stilske prepoznatljivosti u ikoničkom bogatstvu, konstruktivne jasnoće, konceptualne i misaone gibljivosti. Za nju se tada, kao nagrađenu predstavnicu Slikarskog odsjeka Akademije, i nekoliko drugih nagrađenih diplomanata s drugih Akademijinih odsjeka (Hana Lukas s Kiparskog i Petra Grozaj s Nastavničkog odsjeka) nije trebalo brinuti. Oni su bili u svojim vlastitim rukama, i odlično su stupili na trnovit put umjetničke karijere.

Nove gromovite i gromoglasne mogućnosti i umjetnost kao kozmopolitski duh

Na prvoj izložbi mladih tek diplomiranih umjetnika nagrađenih nagradom Zagrebačke banke, Petra Farac i još dvoje talentiranih mladih umjetnika stvorili su vedru izložbu. Ta vedrina izvirala je iz ozbiljnosti njihovih htijenja, iz njihove ljudske slojevitosti i umjetničke sposobnosti da se znanjem zanemari znanje, a da se jezikom kojim se dobro govori pošalje u svijet uvjerljivi znak vlastite prisutnosti. Ti su prvi diplomski nagrađeni radovi podrazumijevali civilizacijske i kulturološke transfere, i s puno invencije i odgovornosti ispleli svijet koji je sačuvao sposobnost unutarnjega obnavljanja, istodobno svojim antropofagijskim apetitom obećavali nove gromovite i gromoglasne mogućnosti. Dakle, za budućnost ovih umjetničkih sudbina, i one Petre Farac, nije trebalo brinuti. Petrina je umjetnička snaga u tim diplomskim slikama – a radi se o Onassissovim brodovima i avionima različitih poznatih aviokompanija, utemeljena u poštivanju simbola svijeta koji signaliziraju i sukobe i ljubavi unutar globalizacijske ikonike i simbolike, ali ne unutar ideologijskog nego likovnog koncepta jake konstruktivne volje, tankoćutnih prepleta oblikovnih i letrističkih, geometrijskih i koloristički suzdržanih elemenata, pokatkada ironijski upregnutih sa znacima manipulativne marketinške osnovice.   Svoju stručnost i preciznost godinama je primjenjivala u Hrvatskom restauratorskom zavodu, radeći na očuvanju nacionalne kulturne baštine. Danas djeluje kao slobodna umjetnica, posvećena isključivo osobnom stvaralaštvu u kojem pronalazi potpunu slobodu izražavanja.

Prvu samostalnu izložbu imala je u zagrebačkoj Galeriji Kristofor Stanković u Starogradskoj vijećnici u Ćirilometodskoj ulici, koja je tih kasnih devedesetih godina 20. stoljeća imala program izlaganja radova studenata viših i završne godine studija na Akademiji. Tamo je u razdoblju od 10. do 20. listopada 2002. godine izlagala slike iz ciklusa Onassis–Lauda, jasno se referirajući na brodove Aristotela Onassisa i avione privatne aviokompanije slavnoga vozača Formule 1 Nikija Laude. Onda je naslikala i avione Croatia Airlinesa, Air Francea, Lufthanse, i druge moćne kompanije s njihovim logotipovima izražavajući kontrast između bogatih kompanija i običnih ljudi koji ih konzumiraju. Naslikala je Onassissove putničke brodove Olimpic i Maritime. Bili su to portreti apsurda globalizacijske svemoći. Ove slike Petre Farac dojmljivi su portreti kontroverzija i apsurda aktualnog svijeta. Nazvani dihotomnim zajedničkim imenom Onassis-Lauda (oba imena iskorištena su u smislu simbola/ikona bogatog i glamuroznog svijeta), njezini radovi, ponavljanjem kontrasta i intenziviranjem (naglašavanjem) oprečnosti, komentiraju besmislenost situacija u koje nas je dovela aktualna civilizacijska buka i upiru prstom u sve veći nesklad i neizvjesnost što ih proizvode i namiču slava i bogatstvo – komponente društvenog statusa, toliko poželjne i toliko zavodljive da smo gotovo svi poradi njih spremni zaroniti u pustolovine i faustovskih dimenzija.

U osnovi riječ je o konceptualnim radovima, jer proces slikanja i postupnost gradnje planova slike u slikarstvu Farčeve, interaktivni je medij prenošenja poruke. Kako drukčije protumačiti sraz neutralnog jednobojnog fonda slike s tvrdim linijama prolijevanja pikturalne tvari, njihovo (slučajno) razlijevanje po gravitacijskim silnicama i (namjerno) zaokretanje platna tako da boja poteče u drugom (željenom) pravcu (smjeru)? Ili, kako drukčije pojasniti sraz sirove i tvrde substrukture slike s letrističkim aglomeracijama ili (besmisleno spojenim) vrlo precizno i kontrastnim bojama naslikanima konstruktivnim elementima – oblicima koje čine repovi zrakoplova ili krme brodova na čijim su repnim vertikalama ili na dimnjacima vjerno naslikani logotipi poznatih svjetskih prijevozničkih firmi? I jedno i drugo (i podloga i slikani dijelovi – oblici) paradoksalno je aktivirano srazom gravitacijskih sila suprotna predznaka, pa niti potoci pikturalne tvari do kraja teku prirodno logičkim tijekom, niti brodovi plove, niti zrakoplovi lete zamišljenim morima ili nebesima, jer njihove su krme ili repni dijelovi u paru spojeni sa sebi identičnim, samo nešto manjim (ili većim, ovisno kako se čita) krmama ili repnim dijelovima, čineći konstrukcije apsurda koje pravdaju svoje postojanje i žive samo u mašti autorice.

U formalnom smislu, na razini preuzimanja i naglašavanja logotipa pojedinih firmi kao slika-ikona-simbola globalizacijske moći (simbola s kojima se, i ne primjećujući ih u njihovoj istinskoj, stvarnoj dimenziji, gotovo svakodnevno susrećemo) i njihovo učestalo ponavljanje, citiranje i inkorporiranje u strukturu slika, radovi Farčeve pripadaju stanovitom popartističkom kontekstu, ali na razini sveukupnog očitovanja i slikarske izvedbe riječ je prije o svojevrsnoj neomanirističkoj sintezi (situaciji) u kojoj se umjetnica igra različitim perspektivama i proporcijama, izmjenama slikanoga i neslikanog, slučajnoga i namjernog, tvrdoga i rafiniranog, i sl., koji iznjedrene amalgame odijevaju u ruho života, čineći ih živim slikama. Slike NO, ONLY CONCEPT; POP ART; YOUTH BAROQUE ili IMPESIONIZAM naslovi su upisani u polje slike, s jasnim govorom o čemu umjetnica misli i daje svoje omaž povijesnoumjetničkim stilovima i razdobljima.

Naglašavajući pak poetiku usporedbe i kontrasta i učvršćujući njezinu funkciju anaforama tj. ponavljanjem istih ili sličnih oblika i slikarskih tekstura (onih konstruktivnih i onih primarnih), Farčeva imaginativnu potku slike i intenzitet njezine poruke dopunjuje i traži u snažnim vizualnim efektima kojima istovremeno reafirmira procesualnost i hedonizam slikanja, a u vremenu umjetnosti bez slika i objekata, u vremenu umjetnosti u kojoj smisao, riječ, iskričava dosjetka ili ponašanje umjetnika gotovo potpuno potiskuju tradicijske oblike likovnog istraživanja, to postaje sve veća dragocjenost – dragocjenost koju treba sačuvati.

Velika radost: vidjeti golubove, utažiti žeđ na fontani, zaplesati s Linđom

Petra Farac naslikala je i izvanredan ciklus slika nazvan Lakši od zraka koji su kao iznimno kvalitetan prepoznale i izabrale za izlaganje u prestižnoj Galeriji Nova’ u Teslinoj ulici četiri likovne kritičarke, teoretičarke i kustosice  ujedinjene u grupu WHW (Who How What, ili hrvatski Što? Tko? I za koga?): Nataša Ilić, Ana Dević, Sabina Sabolović i Ivet Ćurlin. Galerija Nova je neprofitna gradska galerija koju su 1975. godine osnovali neoavangardni umjetnici Ljerka Šibenik i Mladen Galić. U 1970-ima, galerija je provodila radikalan program izložbi, izlažući cijeli niz avangardnih modernističkih umjetnika kao što su Aleksandar Srnec, Jo Klek i Exat ’51, zajedno sa scenom koja je tada bila u nastajanju, a obuhvaćala je umjetnike kao što su Goran Trbuljak, Braco Dimitrijević, Grupa šestorice autora, Mladen Stilinović itd. Kada su povjesničarke umjetnosti iz grupe WHW preuzele vođenje galerije, nastavile su s izložbama onih umjetnika koje su smatrale najzanimljivijima i najintrigantnijima u trenutku nastajanja, dakle umjetnika formiranih krajem devedesetih i s početka novoga stoljeća i tisućljeća. Treba reći i da su članice grupe WHW jedine iz Hrvatske postigle veliki profesionalni uspjeh, jer su jedine hrvatske kustosice koje su postigle međunarodnu prepoznatljivost i ugled – dobile na organiziranje i vođenje prestižne međunarodne izložbe kao što je Biennale u Istanbulu. Prepoznale su vrhunski talent i slikarsku figurativnu vrsnost Petre Farac.

Na petnaestak slika većega formata slikanih akrilom na platnu ciklusa Lakši od zraka naslikala je avione, cepeline i leteće balone, što je i idejno i sadržajno originalno, a i autorica je uspostavila autentičan rukopis, ono što se nekoć zvalo osobnim stilom. Naslikala je veliki balon i iza njega manji u bojama koje su savršeno usklađene s apstraktnom pozadinom prostora zraka visoko prema nebu, s curcima. Ako su veliki i mali balon obojani u plavoj, bijeloj i crvenoj traci, pozadina je u plohama, u žutoj, narančastoj i crvenoj boji, i to onako kako su to radili apstraktni ekspresionisti Njujorške škole, mene pritom asocirajući na najvećega slikara Slikarstva Obojanog Polja (Colour Field Painting) Marka Rothka. Drugi balon je pak suprotno naslikan: baloni su u žutim i narančastim trakama, a pozadina u plavoj, ljubičastoj i indigo boji. Naslikala je i Good Year balone, veliki kako lebdi i mali kako mu visi s repa. Zeleni su sa žutom bojom ispisanim slovima GOOD YEAR. Očito da je svaki pojedinačno promišljen i realiziran drukčije od drugih, nema ponavljanja i šablone. K tome, ritam obojanih traka i pozadine je besprijekoran, teče prirodno i logično.

Potom je izlagala u Hrvatskoj Kostajnici s kolegicom iz slikarske klase akademika Igora Rončevića Anom Barbić Katičić, koja je prije upisa Akademije diplomirala na Pravnom fakultetu i bila vrlo ambiciozna. Uz obitelj, supruga i dijete, Ana Barbić Katičić također je dobro i uspješno krenula u umjetničku karijeru. Tema je bila let. Katičićka je izlagala slike iz ciklusa Ikarov let, a Petra Farac svoje avione iz ciklusa Onassis/Lauda. Farčeva je još u toj ranoj fazi karijere, još kao studentica sudjelovala na izložbama: plodne i uspješne 2001. godine u Muzeju Mimara na izložbi Pasionska baština te u Galeriji SC, na izložbi studenata ALU.

Vratila se u Dubrovnik, živjela i radila na relaciji Zagreb – Dubrovnik. Zagreb smatra svojim drugim domom. No, po povratku u Dubrovnik, radila je s Đivom Dražićem, privatnim restauratorom, specijalistom za kamen (specijalizirao u Veneciji) na oltarima u dubrovačkim crkvama te na Mauzoleju Račić u Cavtatu, arhitektonskom remek-djelu Ivana Meštrovića. Potom se zaposlila u dubrovačkom Restauratorskom zavodu, specijalizirala se za restauraciju polikromne skulpture te položila stručne ispite u Ministarstvu kulture u Zagrebu. Ipak, slikarstvo je njezin medij, njezina ljubav, pa je, premda radila na restauraciji polikromne skulpture u Restauratorskom zavodu Dubrovnik, slikala. Naslikala je zanimljivu i izvrsnu seriju slika svoga Dubrovnika i izlagala pod nazivom Kantuni od Grada u Galeriji Artur u svibnju mjesecu 2006. godine. Ovdje se ne radi o kantunima na koje bi odmah pomislili (na uglove ulica i trgova u gradu) nego o onome što susrećemo iza tih kantuna prolazeći Dubrovnikom. Naravno, nezaobilazan je Sv. Vlaho kad prolazimo Gradom, tu je i Orlando, Sponza i mnogobrojni golubovi, a zatim velika je radost vidjeti žene u tradicionalnim nošnjama kao što su Konavoke, ljude na Placi, utažiti žeđ na fontani, zaplesati s Linđom, ili se pak diviti pogledu na Gradski porat. Sve su to, rekli bismo, tipični prizori Grada (simboli). Prizori koji su rado zabilježeni fotografskim aparatom.

Baš tu započinje ova slikarska priča. Autorica ih zove „filtriranim fotografijama“, fotografijama koje su prošle kroz više medija, više filtera. Digitalna fotografija obrađuje se u kompjutoru, zatim se printa više puta. Međutim, prolazeći kroz te filtere prvotna fotografija gubi svoje kvalitete, svoju boju, i svoje konture. Sve dok ne dođe u onaj završni medij – slikarski medij koji je pomoću boje i crteža ponovno oživljava. Tad prizor postaje dio slike, on se pretvara u sliku. Crtež ugljenom naglašava crnobijelu gamu boja na slici koju se suprotstavlja naglašenom koloritu pozadine. To su boje ljeta, sunca, mora, rascvjetanih biljaka, ali i žamora ljudi u sezoni, jer je Dubrovnik ipak najljepši ljeti. Isto tako, kao što su ove fotografije prošle kroz više filtera koji su ih istrošili, izblijedili, tako su i ovi tipični prizori Grada (na razglednicama, ilustracijama i brošurama) uhvaćeni često iza istog kantuna, već istrošeni. Ali to je ipak ikonografija grada u kojemu njegovi građani žive, i prizori koji ga čine tako posebnim. A slikarstvo je sredstvo različitih interpretacija tih prizora, slika unutar slike. Jer nikad ne znate na što ćete naići iza Kantuna od Grada. I kasnije je u karijeri Petra naslikala cijele serije Dubrovnika, iz različitih vizura, s različitih očišta, a posebno je dojmljiv prizor Dubrovnika s mačkama na zidiću i pticama.

Tehnika u službi nadahnuća

Analizirati Petru kao autoricu nemoguće je bez spomena njezine životne odiseje. Kao samohrana majka troje djece koja stvara sa stopostotnim invaliditetom nakon teških životnih iskušenja, ona je živi dokaz da je kreativnost najjači lijek. Njezin invaliditet u njezinu radu ne izaziva tugu nego divljenje. On je filter koji je pročistio njezin vidik, ostavljajući samo ono što je bitno: ljepotu, svjetlost i poruku. Životni put Petre Farac obilježen je teškim iskušenjima, tragičnim događajima o kojima su izvještavali brojni mediji – od teškog pada sa skele s visine 15 metara tijekom restauratorskih radova na konsolidaciji grednjaka na Biskupskoj palači 14. ožujka 2007., koji je čudom i božjom voljom preživjela, sva polomljena, puno puta operirana u splitskoj bolnici Firule, pa potom i u Dubrovniku, dugo i puno puta boravila je po bolnicama i rehabilitacijskim toplicama do 2011. godine, pa do kasnijih borbi s teškim bolestima, uključujući i tumor na malom mozgu, a na operaciji u dubrovačkoj bolnici u siječnju 2020. kirurginja joj je zarezala živac i doživjela je moždani udar na operacijskom stolu te postala stopostotni invalid. Unatoč tim nepremostivim činjenicama, ona je za mnoge postala simbolom inspiracije.

Svojim djelovanjem i javnim istupima šalje snažnu poruku da je život, usprkos svim nedaćama, lijep i inspirativan. Kroz svoje radove i tekstove – a Petra Farac svaku svoju sliku poprati tekstom objašnjavajući što predstavlja, da bi se njezin spisateljski i literarni talent iskazao i u činjenici da danas piše knjigu, svoj Manifest Slow Arta,neprestano naglašava pozitivnu stranu postojanja, uživajući u svakom novom danu, uživajući u životu koji nam je samo jedan dan, i u kreativnom izazovu kao obliku pobjede života nad boli. Petra Farac danas stvara s užitkom, koristeći svoj talent kako bi svijetu prenijela energiju, nadu i dokaz da je kreativnost najmoćnije sredstvo za nadvladavanje svih životnih ograničenja. Njezino slikarstvo nije samo estetski čin, nego i egzistencijalni kredo. Petra Farac vjeruje da umjetnost ima moć iscjeljenja – kako za autora, tako i za promatrača. Izbor vedrih, snažnih kolorita i fokusa na motive uzleta i pobjede (poput serije Lakše od zraka) svjesna je odluka usmjerena protiv težine proživljenih iskušenja. Njezin opus služi kao vizualni manifest optimizma, poručujući da ljepota nije samo ukras nego nužna snaga koja nas pokreće naprijed. Upravo taj autentični spoj proživljene boli i nepokolebljive kreativne radosti čini njezina djela prepoznatljivima i duboko dirljivima na suvremenoj sceni.

U temelju svakog Petrinog djela leži besprijekoran crtež. On za nju nije samo skica, nego anatomija same slike, njezina nosiva konstrukcija. Petra sliku ne počinje na platnu; ona je počinje u tišini vlastitog uma. Svaka tema, svaka kompozicija i svaka poruka unaprijed su prostudirane u njezinoj glavi. Taj intelektualni pristup rezultira slikama koje su kompozicijski savršene i lišene lutanja. Izgrađujući sliku kroz preciznu anatomiju crteža, ona postiže čvrstoću forme koja je rijetka u suvremenom slikarstvu. Bilo da se radi o ljudskom licu, tijelu životinje ili hladnom kamenu, podloga je uvijek jasna, definirana i nepokolebljiva.

Njezina svestranost očituje se u suverenom vladanju svim tehnikama. Petra Farac ne dopušta materijalu da diktira uvjete; ona medij prilagođava svojoj viziji. O kojoj god se slikarskoj tehnici radilo, ona je koristi za postizanje dubine i teksture, stvarajući djela koja su ugodna oku ali koja istodobno nose težinu klasičnog majstorstva. U tehnici akvarela pokazuje svoju nježniju stranu, dopuštajući bjelini papira i transparentnosti boje da ispričaju priču o prolaznosti i svjetlosti. Njezino iskustvo u restauraciji donosi onaj x-faktor – sposobnost da uoči i materijalizira najsitniji detalj, čineći ga ključnim dijelom cjeline.

Petrin likovni rukopis karakterizira rijedak balans između strogosti crteža i slobode nanosa. Gledajući njezine radove, uočavamo da ona ne slika samo površinu, nego gradi volumen iznutra prema van, koristeći anatomiju kao nevidljivi ali nepokolebljivi potporanj. Promatrajući njezine radove, uočavamo nevjerojatnu širinu. Slika lava fascinantan je primjer njezinog rukopisa, jer u njoj spaja sirovu snagu životinjskog carstva s gotovo ljudskom psihološkom dubinom. Lav ovdje nije samo predator; on je portretiran kao mudar, dostojanstven i suveren lik. Jasno se vidi njena fascinacija anatomijom crteža. Kompozicija je centrirana i stabilna, a svaki potez kistom djeluje namjerno. Njen restauratorski dodir vidi se u preciznosti detalja njuške i očiju, dok njena slikarska sloboda dominira u interpretaciji grive. Taj lav nije samo životinja; on je manifestacija snage i dostojanstva, naslikana rukom koja vlada zanatom i srcem koje razumije emociju. Kasnije je naslikala divan portret svojega plavookog lava, jer su oboje horoskopski lavovi te lavlji par – lavicu i lava. Isto vrijedi i za fascinantnog tigra. On, kao i
portret mačke, otkriva njezinu sposobnost da naslika teksturu krzna i dubinu životinjskog pogleda s istom ozbiljnošću kojom pristupa ljudskom portretu.  

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 27. travnja 2026.