Piše: Vesna Aralica, 1. lipnja 2026.

Glorija Lujanović: Škola, OceanMore, 2025.

Godina 2023. za Gloriju Lujanović, mladu književnicu i novinarku rodom iz BiH, nadasve je bila plodonosna. Objavivši poemu Otac i žanrovski hibridno Srce zemlje u istoj godini, brzo je privukla pozornost domaće kulturne javnosti izravnim i smionim pisanjem, što joj je uskoro donijelo vrijednu nagradu Fra Martin Nedić (za najbolju knjigu na hrvatskome jeziku u 2024.) i nominaciju za književnu nagradu Predrag Matvejević,koja odražava vrijednosti uključivosti, otvorenoga društva, ravnopravnosti i istinske slobode govora.

Poema Škola, objavljena 2025., jednako je tako uzburkala svekoliku književnu scenu i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Izrasla na temeljima osobnoga iskustva, tj. autoreferencijalnoj fikciji, Škola kao knjiga izaziva nelagodu već samim dizajnom korica u bezlično sivo-zemljanoj boji. U dobroj poeziji očekivano je da su sadržaj i forma u skladu, da se prate i zrcalno odražavaju, no ono što je najvažnije, a to posebno vrijedi od utemeljenja moderne lirike, njezina je estetska samodostatnost i onda kad utilitarno odražava neke društvene procese i pojave. Epska podloga Škole duboko je uronjena u objektivnu stvarnost, bez obzira na to što autorica odabire prvo lice jednine lirskome subjektu: poopćeni je to glas svih onih koji su tijekom školovanja, na ovaj ili onaj način, pretrpjeli ponižavanje, odbačenost i dugotrajne deprivirajuće osjećaje anksioznosti. Lirski odgovor takvome teškome sadržaju, krik je žrtve koja se utječe bujici riječi nesputano; stoga autorica i poseže za formom slobodnoga besjedovnog stiha, ispresijecana mnogobrojnim anaforama, paralelizmima, ogoljenim metaforama i izražajnim hiperbolama.

Pokretač je Lujanovićkine poezije čovjekova patnja, individualna ili narodna; specifikum je ove poeme, koja zapravo ima i razvidnu strukturu klasične pjesničke zbirke, što progovara o osjećajima najugroženije društvene skupine: djeci u odgojno-obrazovnom sustavu. Škola se ne bavi onim što bi takva institucija u modernim društvima, prema nekim zamišljenim idealima, trebala biti; naprotiv, autoričini stihovi ubojito zrcale što sve škola nije i što nikada ne bi smjela biti. A ne bi smjela biti diktatura, mjesto stratišta dječje duše koja „umire što nije dio ekipe“ jer je „pičkica“. Temi vršnjačkog zlostavljanja Glorija Lujanović pristupa kompleksno, s duhovne i psihološke strane, a valja je iščitavati, dakako, jedino u ključu individualnoga iskustva. Naime, samo tako čitatelj može „opravdati“ potpuni mrak zlostavljanoga jer u njegovoj perspektivi nema solidarnosti i podrške ni na jednoj školskoj instanci. „Nije bilo šanse da me zavole… Koža pamti… Ja ću ih svojom šutnjom štititi“, bolni su iskazi ranjene dječje psihe koja ne pronalazi utočište ni u razrednici, ni u pedagoginji, ni u razrednoj rulji koja navija gledajući tuđu patnju.

Smiono ispisujući „svakidašnju jadikovku“ jedne empatične djevojčice, autorica ekspresionistički ponire u svu složenost školskoga bullyinga, koji karakterizira toksično i opetovano vrijeđanje jedinke, nesposobne oduprijeti se „otrovnim strjelicama“ u svojoj okolini. Početak poeme stoga je i intoniran kao kakav proglas, odnosno lirski prolog ispisan telegrafskim stilom kao „Ustav / U ime svih školskih zatočenika diljem svijeta…“. Sami naslovi pojedinih pjevanja (tenk; rođendan; prijateljstvo; prihvaćanje; pedagoginja; nitko i ništa; vrijeme otkupljenja; roditelji; mišlju, riječju, djelom i propustom, posebno propustom; ispovijed; svaka slučajnost sa stvarnim likovima i događajima iz ovog teksta namjerna je itd.) zorno i senzitivno odražavaju žrtvinu unutarnju borbu koja započinje nemirima, a kulminira suicidalnim mislima. Pjesnikinjin glas ne prepušta stoga priliku kriknuti psovačkim nervom, što metonimijski odražava „umor od postojanja“, on želi šokirati enormnom količinom vulgarizama, koji su, dakako, stilogeno uporabljeni kao „glas vapijućeg“, ali koji tragično zrcale i onu najbolniju stranu zlostavljanja: pojavu agresivnih misli i kod same žrtve.

No bez obzira na to što autorica školu kao instituciju udaljava od koncepta radionice humanosti, a više je približava negativističkom obrascu („školski je sustav golootočki sustav / ni u koga se nije moglo uperiti prstom i reći / da je prvi počeo…“), lirski subjekt ipak uspijeva nadići osobnu patnju nalazeći utjehu u roditeljskoj ljubavi i unutarnjem potencijalu: „draga braćo i sestre / postojim samo ja // ja koja sam vas preživjela / ja koja sam pobijedila / ja koja sam vas / u samoj sebi pobijedila / i postoji ova knjiga / kao dokaz / nedokučivih / Božjih planova“.Završni dio poeme donosi preokret u vremenu koje razotkriva licemjerje nekažnjenih počinitelja, među kojima ima i svećeničkih lica, uglednih političara i uspješnih biznismena. Emanirajući ispovjednim lirskim glasom potresne slike odrastanja koje pamti sustavno ignoriranje, Glorija Lujanović snažno i čitatelja dovodi u žarište problema koji se iščitava i kao pojedinačna muka nedužnoga djeteta, ali i kao alarmantni simptom sveukupno nezdrava društva, izrasla na poslijeratnim traumama.

„Svaka škola čovjeka nečemu nauči / najviše ona / koja te nauči da šutiš / ona koja te nauči / pokornosti i / poslušnosti // svaka škola čovjeka nečemu nauči / najviše ona koja se nikad i ne završi“, opominjuće su riječi pjesnikinje koja u svojemu životnome iskustvu i sama baštini dio ovih gotovo prometejskih zapisa, pa u konačnici i ne čudi što katarzično i autentično odjekuju lirskim glasom trajno uronjenim, šimićevski rečeno, u čuđenje i nemire svijeta.

© Vesna Aralica, Kulturauzagrebu.hr, 1. lipnja 2026.