
Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 12. studenoga 2026.

Zdenko Bužek Čarli: samozatajni genij: slikar, grafičar, prozni pisac, majstor grafita
Zdenko Bužek, zvani Čarli, rođen je 7. ožujka 1957. u Helsinkiju, Finska. Upisao je grafiku na Fakultetu likovnih umjetnosti u Skopju 1980. godine u klasi profesora Dragutina Avramovskog. Godine 1984. diplomirao je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Ante Kuduza. Član je multimedijalne grupe Udarna grupa Poskokiz bivše Jugoslavije i skopske grupe umjetnica i umjetnika Krug. Od 1983. izlaže samostalno i grupno u zemlji i inozemstvu: Italiji, Njemačkoj, Makedoniji, Nizozemskoj, Švedskoj, Turskoj, Australiji, Češkoj i Austriji. Prozni je pisac. Pripada hrvatskoj minimalističkoj prozi osamdesetih. Objavio je devet knjiga te preveo s engleskog na hrvatski jezik više od 60 knjiga tradicionalne duhovne literature.
Bužek tijekom svog višegodišnjega likovnog stvaralaštva služio se izrazito širokim spektrom najrazličitijih disciplina i izričaja, pa ga bez pretjerivanja možemo smatrati svojevrsnim medijskim nomadom. Slikao je, naime, apstraktno i figurativno, rabeći pritom razne slikarske tehnike. Znao bi posegnuti za digitalno obrađivanom fotografijom, a nisu mu strani niti postupci bliski konceptualizmu, land-artu, pa čak i hepeningu. Svemu tome, dakako, valja pribrojiti i njegov nipošto zanemariv literarni rad. Pa ipak, Bužek nije eklektik. Odnosno, možda i jest, ali samo u mjeri u kojoj on to svjesno i iz promišljenih autorskih pobuda želi biti. Nedavno je, između ostaloga, zapisao: „Tradicija, ukoliko nije lažna, čuva vezu s univerzalnim“. Ova na prvi pogled jednostavna misao, međutim, za sobom povlači niz pitanja: ponajprije, što u današnjem vremenu pojmovi tradicija ili univerzalno uopće predstavljaju. Zasigurno ne ono isto što su predstavljali prije stotinjak ili više godina. Protokom vremena tradicija kontinuirano zadobiva nove slojeve, obogaćujući se i postajući sve složenijom. Tradicija, dakle, nipošto nije statična. Da bi, primjerice, neki običaj ili umjetnički pravac postali dijelom tradicije, oni najprije moraju nastati i predstavljati nešto novo, a samim time biti posve netradicionalno, pa čak i antitradicionalno usmjereni. Slično je i s univerzalnim. O tom pojmu filozofiralo se u prošlosti, a činit će se to i ubuduće. Različite historijske epohe ili kulture doživljavale su ga svaka na svoj način i u skladu s vlastitim znanjima i običajima, ali uvijek je bilo neusporedivo lakše složiti se oko toga što univerzalno nije nego ponuditi neko pozitivno određenje pojma.

Svojevrsno propitivanje tradicije ostvareno je zanimljivom sintezom klasičnih i najsuvremenijih likovnih postupaka: radovi su mu akrilici na platnu, uz prethodnu obilatu pomoć računala, ali također i nekih univerzalnih poruka što bi ih umjetnost kao takva uvijek trebala iskazivati. Bužek u svojem osebujnom poimanju likovnosti u remek–djelima Picassa, Matissea, Magrittea, Kleea, Hockneya ili Lichensteina i dalje vidi nedvojbene uzlete kreativnosti, duha i vještine, ali istodobno upozorava kako su njihove slike – baš kao i ilustracija nastala u svrhu reklamiranja kave ili pak pomalo trivijalni ali efektno zamišljeni likovi iz stripova, računalnih igrica odnosno filmova poput Supermana, Snjeguljice i Lare Croft u svojoj osnovi tek vizualne činjenice kojima prijeti da se utope u moru bezbrojnih drugih vizualnih činjenica što nas svakodnevno okružuju i agresivno salijeću.
Razlomljena zrcala današnjice
Slučaj pisca i slikara Zdenka Bužeka na neki je čudan način sasvim specifičan u kontekstu podzemnih struja suvremene umjetničke hrvatske scene. Svaka njegova izložba bila je novi kopernikanski obrat, novi ciklus pun neočekivanih iznenađenja. Jednom je slikao i izlagao oštrobridne, jako linijske figurativne erotsko-pornografske teme, drugi je put naslikao i izlagao apstraktne kolorističke slike. Ove potonje predstavljale su zamagljene puteve čudnovatih futurističkih putovanja. Čvrsto su vezane: među njima ne vlada samo stilska homogenost i dosljedna povezanost ekspresivnih modusa, nego i situacijska kontinuiranost, koja svakom planu pribavlja bombastičnu narativnost izrazito širokih mogućnosti interpretacije. One i jesu fikcijska putovanja između stvarnoga i mogućeg, zaleđena začuđenost vizualne radosti, vidljivi daleki horizonti neonskih velegradskih beskraja.

Pričanje moderne bajke, rođene na izvorištima stripova i ekrana video-igara, amalgamiraju transformacije medija u medij, a putovanje se nastavlja iz kadra u kadar, uzgred dijalogizirajući i/ili polemizirajući s tekovinama povijesnih avangardi, gdje zasebno, izdvojeno mjesto Bužeku uvijek zauzima Piet Mondrian, kojemu vazda izražava omaž. Krunski argument će mu ipak biti uosjećajenost ili napeto unutarnje duševno stanje. Slika će uvijek biti slika, i kada govori o erotici, i o politici, i kada je refleks dobre volje i raspoloženja. Slika je razgovor kojim se može izraziti mišljenje. Ono je rijetko ironično, premda u potkožnom tkivu nosi ožiljke i biljeg mukotrpnih prolaza kroz rešeto određene nježne melankolije.
U kolorističkoj zgusnutosti i kvadratičnoj zasićenosti kadra ostadoše odškrinuta vrata za sfinge koje obitavaju u rezervatima onkraj metafizičkog. Dubina misli preporuča izmišljene slike, prizore nastale u umu i umom, ne bi li se potopili u vječnoj egzistenciji duha. Na tragovima prošlosti, svjedočeći sadašnjost, utemeljuju se trijumfalističke žudnje i ufanja u budućnost. Emotivna napetost dubi brazde sjećanja, a grafizam iskazuje imaginativni nemir, dapače erupciju, crpljenu na graničnim sferama svjesnog (viđenoga i prerađenog) i nesvjesnog (zamagljenoga i željenog), utiskujući znakovlje koje postaje dijalektikom pritajenog užitka fluidne svakodnevnice. Tako umjetnik pobjeđuje svoju prošlost i sadašnjost, osvajajući prostor svojega sutra. Ovo povjerenje pokriće nalazi u određenom racionalnom postupanju – simetričnom fragmentiranju kompozicije, potom snažno iluminiranom s naznakama tehnološko-scijentističkog neoromantičarskog vizionarstva, u kojemu se esteticizam razvija intuitivno, da ne kažem često nenamjerno i gotovo slučajno.
Prethistorijat Zdenka Bužeka bliži je mješavini američkog pop-artizma i japanske tradicionalne arhitektonike, nego direktnoj europskoj citatnoj likovnoj retorici avangardističkih stremljenja i usmjerenja. Kompozicije su usitnjene složene strukture (o)duhovljenih prostora odisejskog proklizavanja izrazitim čistim kolorističkim vatrometima, s posljedicom pomalo dekorativnih hedonističkih vrijednosti. Dominacija materije ustuknula je pred apsolutnom odsutnošću trodimenzionalnoga: treća dimenzija se zagubila, jedino su joj naznake ostale posredstvom tonskih vrijednosti plošnoga geometrijskog nizanja boje. Kontrapunkt im čine crno/bijelo/sive kombinatorike, poput onih koje su nekoć istraživali B. van der Leck, V. Huszár, G. Rietveld, J. Wils i drugi, a u djelo je ugrađen zahtjev za percepcijskim jedinstvom i time izjednačenjem totaliteta planova i pozadine, ili bolje, stari načini stvaranja planova i pozadine ukinuti su.

Bužekovo djelo karakterizira težnja da jedinstvo slike uklopi, asimilira sa središnjom idejom koja napadnu sceničnost poistovjećuje s univerzalnim harmonijom kolorističkih međuodnosa, koji se neće ograničavati estetskim spekulacijama. Svaki rad pokreće upravo ovaj kriterij, dajući prostora umjetnosti da bude i dalje u dodiru sa životom. Bužekov filozofijski i ideološki misaoni aksiom leži u činjenici vjere u mogućnost spasa izlaskom u svijet nehinjenih želja, u svijet s manje otrova i nasilja u ljudskom srcima, koji će postati temeljem vizualne kulture u cjelini. Život današnjega čovjeka ne može više iznaći red, sklad i ljubav. Ljudska subjektivnost (i mnogih umjetnika!) i arbitrirajući individualizam priječe ostvarenje harmonije, narušavajući čistoću života, te udaljuju čovjeka od istinskog cilja življenja. Slikarskom evolucijom, Bužek je svojim umjetničkim istraživanjima kodificirao plastičke simbole koji bi htjeli prostorno i vremenski ukazati, ali i ispravljati greške bližnjih, i ostati trajnim signalima korektivnog placeba i zalog za boljitak nečijeg i našeg sutra.
Umjetnost svakog razdoblja ljudske povijesti pokazivala je interes za mitologiju. Mitologija se danas shvaća u najširem mogućem kontekstu: kao klasično utemeljenje religijsko-filozofijskog svjetonazora, bilo politeističko/poganskog, bilo monoteističkog, te kao sveopća fetišizacija banalnih, lako potrošivih ikona masovne kulture, koje su postale i postaju mitom. Vizualni svijet kojim smo bombardirani s TV-a, reklama, časopisa, stvara mješavinu vizualnosti suvremenoga svijeta, koji nužno djeluje utjecajima iskazanima u raznorodnim granama stvaralaštva. Taj utjecaj nije mimoišao niti slikara i pisca Zdenka Bužeka, čovjeka sa zagrebačkog kvarta Srednjaka, po ocu Hrvata, a po majci Makedonca, izrazito samozatajnoga, široj publici nepoznatog ili slabo poznatog genijalca. Bužekov je osnovni interes stvaranje vlastite individualne mitologije, kroz fetišizirane ikon(ic)e opće novosvjetske mitologije. Svjesno radi slike na osnovi već postojeće slike, jer je u vrijeme istrošene postmoderne postupak slikara da radi nešto što je već netko radio, ali na svoj način, postupak prirodan, legitiman, regularan i umjetnički relevantan. Gdje je granica preuzimanja? U sadržaju, motivu? Tražeći granicu, Bužek je shvatio da je nema. Forma mu je mreža u koju ugrađuje svijet vlastitih duševnih i mentalnih preokupacijȃ. Mondrianova mreža gdje je boja sadržaj, a linije forma.

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 12. studenoga 2026.
Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
