Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 2. studenoga 2026.

Danko Friščić: postojani i uporni istraživač novoga tipa slike i slikarskih mogućnosti, 2. dio

Danko Friščić je u prvom redu slikar, ali jedan od onih kojima ni drugi mediji izražavanja poput videa, nisu strani. Dapače. S gore spomenutim prijateljima umjetnicima – dodajmo još tu i pokojnog sisačkog umjetnika Marijana Crtalića, izvodio je zajedničke performanse i video-projekte. Dakle, jedan opći, totalni art, ili starijim rječnikom rečeno – gesamtkunstwerk. Friščićeva je prepoznatljiva osobina upravo brisanje granica između različitih medija, odnosno slikarstva, fotografije, videa i instalacija, koji se u svakom  ostvarenju isprepliću i konfrontiraju. Stoga bismo ovu umjetnost mogli označiti terminom multimedijalni intimizam. Jedan je od rijetkih koji imaju antidogmatsku svijest i koji ne pripada nijednom gore kritiziranom ideološkom klanu. Umjetnik je široka duha, vrlo  inteligentan, lucidan, i podjednako vrlo znatiželjan, a u središtu cijele priče je obilje ideja i nepresušni kreativni potencijal.

Danko Friščić plodnom i neumornom energijom permanentno dokazuje kako je umjetnost bez obzira na medij izražavanja, pa tako i sâmo slikarstvo, izvorište nepresušne invencije. Gradi neobičan, izmaštan, upravo fantazmagoričan umjetnički svijet. Slikarstvo mu se odlikuje bogatstvom otvorenih boja, pretežno apstraktnog diskursa punoga vitalnog dinamizma, koji iza koprene stvarnosti vidi snovitu fantazmu. Uvijek je na rubu, u traženju ravnoteže, između trenutka i tre­nutka, između prirodnoga i konstruiranog, kaotičnoga i uređenog. Znak njegovoga umjetničkog ži­vljenja prašnjave su noge skitnice, u permanentnoj potrazi za fenomenima mikrostruktura, stvarnosnih ili izmaštanih, svejedno. On traga za onim što je Fernand Braudel nazivao gustim mjestima. U Friščićevim je aktivnostima uvijek prisutna čežnja za otkrivanjem smisla, reda, logosa iza pojava, a koja jasno preplavlju­je i vizualnu gradbu fotografije/slike. Ona je pak teme­ljena na čistim rubovima, pretvarajući se u prozirni veo stvarnosti, iskazujući autora svjesnoga  naslade zagledanja iza zastora naizgled stvarnoga, što se u času preobrće u snovitu fantazmu. To ne znači ujedno da je Friščić neka vrsta i novoga nadrealiste, što bi se pre­ma tematskim i formalnim metamorfozama moglo ovlaš za­ključiti. Njegovi su radovi okrenuti principima demistifikacije. Za Friščića fotografija, slika, instalacija, ili kakav god drugi medij izražavanja, nije uspomena, te eo ipso; ni za gledate­lja ne biva tek puko izvješće ili neka egzotična razglednica iz daleke zemlje. Ono što caruje u Friščićevim radovima jest životna, duhovna, izvanvremenska vitalnost, iz koje i proistječe bliskost prizora. Friščićeve su slike uvijek Eros, nikad Thanatos. Jer ih ne rađa žudnja zaleđivanjem prolaznog trenutka, nego želja za iskazom vrhunca najdubljega smisla života, koji se odvija pred nama. Nije stoga čudno što Friščić od svoje rane mladosti svoju eruptivnu kreativnu moć i istančanu intuiciju iskazuje ne samo kroz tehničku, medijsku i umjetničku zrelost, nego kroz znatnu količinu filozofijskog diskursa.

Antologijski su mu u opusu ciklusi Duh kobre, Metagalaktik I. i II. te Specijalni efekti. U Duhu kobre začinje i kreira novu prirodu slike po sebi. Oplođuje ideju o kopernikanskom obratu, gdje sve postaje logično, vidljivo i umjetnički stvarnosno. Ova ideja proistječe iz čitanja vrlo popularne filozofijsko-teorijske knjige Kopernikanski obrat i ptolomejsko razoružanje njemačkog filozofa Petera Sloterdijka. Dakako, potpuno svoj, slobodan i neovisan, Friščić je autor koji ne pripada nominalno niti jednoj struji u suvremenom hrvatskom slikarstvu, pa tako ni postpopartističkoj struji, što bi se moglo zaključiti ili naslutiti barem po upravo opsesivnoj mu tematici oblikotvorenja mitova današnjice. Postmodernim tretmanom slike potvrđuje poziciju progresivnoga postavangardnog umjetnika, koji iznalazi izvorište sadržaja isključivo u svijetu same umjetnosti. Takva umjetnost ne opisuje nego istražuje. Stoga je njegova umjetnost profinjena skala visoko kvalitetnoga univerzalizma.

U ciklusima Metagalaktik slikar tematizira SF (science fiction, znanstvenu fantastiku). Slika klonomutante, vertikalne toplinske dekoncentratore i magične gljive. Magična gljiva je izvanzemaljska inteligencija koja je sporama stigla iz vanjskog svemira. Psilocibin i magična gljiva su zapravo bića više inteligencije koja su u sporama stigla na ovu planetu da bi ostvarila simbiotičku zajednicu s ljudskom vrstom. Spomenuta teorija uklapa se u teoriju panspermije Francisa Cricka koji tvrdi da je sav život na Zemlji prenesen sporama iz svjetova viših inteligencija. Koliko razumijem teoriju panspermije, koju poštujem ali u nju nisam baš uvjeren, ona govori o tome kako je život rasprostranjen kozmosom. Naprotiv, psilocibinska teorija govori o inteligenciji koja je sporama došla na zemlju i formirala se u obliku psilocibinskih biljaka. Mi živimo u nekoj vrsti informatičke simbioze sa superiornom inteligencijom s kojom ne želimo stupiti u vezu zbog vlastitih ograničenja. NLO postoji, ali u drugim dimenzijama, a mi raspravljamo o NLO-u koji je samo mehanizam za alarmiranje i koji za nas kreira božji posrednik, naša kolektivna svijest, nadmoćna inteligencija koja spoznaje da je vrijeme alarmiranja ljudske vrste koja kreće krivim putevima u budućnost. Ovdje Friščić govori da je ideja o umjetnosti kao imitatorici prirode gotovo fatalan nesporazum, kriva predodžba. Dapače, ideja je da se umjetnost uvijek opirala prirodi i operirala je protiv prirode – ponovo na liniji Hegelove filozofije da je umjetnost iznad prirode, jer je produkt apsolutnoga duha, dok je priroda sama po sebi – i ustoličavala transcendentalnu misao o bivstvu slika na razmeđi razumskog, i ekstremno imaginarnoga i imaginativnog, što će reći dobrim dijelom i iracionalnog. Friščić je na tragu osmislotvorenja proklamacije da u slici može i mora nevidljivo biti pretvoreno u vidljivo, nepoznato u poznato, nezamislivo u zamislivo. U subjektivnoj predodžbi unutarnjeg, on utjelovljuje izvanjske znakove strasti uskomešanim ekscesima boje, formirajući i formulirajući jaku materijalnost slike, s aspektima sadržaja preuzetih iz sveprožimajuće moći masovnih medija, koja je promijenila položaj čovjeka u svijetu, pa i sȃm svijet.

Kao dijete svojega vremena, duboko usidren u njemu, Friščić medije doživljava kao sudbinu koja se ne da mimoići, doživljavajući realnost ne izravno, nego putem insceniranih odraza, i na taj način posredujući novu slikarsku, vizualnu stvarnost – pseudofigurativnu i pseudoapstraktnu u isti mah. Otvorenim interesom za subkulturnim iskorakom u tajnovito i bajkovito insinuiranje o postojanju i viđenju izvanzemaljaca i svemiraca, a time i određenom sklonošću za fikcionalnim i ležerno trivijalnim, u pseudoznanstvenosti kojom se zapravo uopće ne opterećuje previše nego se urnebesno zabavlja, poput dječaka igra se sa slikarstvom. Friščić podjednako ulančava staro retoričko razlikovanje forme i sadržaja, s idejom slikarstva u akciji (ne akcijskog slikarstva, action-paintinga Jacksona Pollocka), u svjetlu pretpostavke antinaturalizma, koji realno tijelo rastvara, apstrahira i prekriva patinastom maglovitošću, proisteklom iz jake magme otvorenih, sučeljenih i sukobljenih, te u sklad asimiliranih boja. Friščićeva je osobna stilska konstanta dinamike i pretakanja, prelijevanja uslojenih planova boje prisutna u svim slikama. Povećani kadrovi neutraliziranih planova iskazuju metodičnost umnažanja elemenata u slaganju dominantne teme iluzornoga energetskog prostorno-vremenskog raspašoja, u kojemu ta dominantna tema (pseudoznanstveni, SF-ovski motivi Aliena i Dänikenovog transa) filmičnošću kadra postiže ubrzanje ritma slike. Nizovi izvanrednih dionica pretapanja boja sugeriraju omekšavanje konstrukcije i ojačavaju gustoću strukture, a razbijenom konstrukcijom viziju čine nestvarnijom. Rezultat je pulsiranje tkiva slike, dojam pokrenutosti forme, koji cjelinu prizora čini bestežinskom i lebdećom.

Čitav je Friščićev izoštreni imaginarij suočen u dijalektici suprotnosti: krajnje vizure su u srazu i prožimanju oštroga i mekog, čvrstoga i rasplinutog. No, kolikogod bili dinamični i raznovrsni, svi su obojani elementi podređeni unutarnjem redu i podignuti na razinu plemenite, iskrene, djetinje i bezazlene razigranosti optimističke i humorne vizije. Friščić zato nikada nije odustao od osobnih fantazmi, dapače, sinkronizirao ih je s duhom vremena. Možemo govoriti nadalje i o višeslojnom, simultanom opažanju oblika suživljenih s multipliciranim plošnim eskapadama koje stvaraju svijet anamorfoza, preoblikovanja iz realiteta boje u osvrhovljenu novu slikarsku pojavnost, bubreći u umnoženom spektaklu velikih ekrana. Kako je i sama tema izvanzemaljaca neobjektivna, tako je i u Friščićevom slikarstvu od početka prisutna deobjektivizacija ukorijenjena u subjektivnost vizualiziranog objekta, katkada nedisciplinirano preuzeta s fotografije. Na neke je slike stavljao pur pjenu, kada je htio stvoriti dojam svojih ljiga, koketirajući s estetikom ružnog, a ruku na srce, tako ukrašene i garnirane slikarske površine bile su malo predekorativne. Intonirana fabula i pripadajuća joj narativnost uklopljena je u informaciju o semantičkim konotacijama kreiranja forme. Premda Danko Friščić radi svemirske, marsijanske, stripovsko-filmske teme (Spielberg, Lucas, Batman…), nimalo nije opijen kozmičkim pretenzijama.

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 2. studenoga 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija