Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 1. studenoga 2026.

Danko Friščić: postojani i uporni istraživač novoga tipa slike i slikarskih mogućnosti

Danko Friščić rođen je 30. svibnja 1970. godine u Zagrebu. Sin je poznatoga i cijenjenog hrvatskog slikara i dugogodišnjega profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Ive Friščića. Godine 1997. Danko Friščić diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Đure Sedera. Od 2006. godine zaposlen je na ALU na Slikarskom odsjeku, trenutačno kao redoviti profesor. Od 2018. do 2022. obavljao je dužnost prodekana za međunarodnu i međusveučilišnu suradnju.

Izlagao je na 80-tak samostalnih i preko 150 skupnih izložbi u Hrvatskoj (Labin, Zagreb, Rovinj, Pula, Rijeka, Bjelovar, Varaždin, Sisak, Osijek, Split, Šibenik, Jelsa, Dubrovnik…) i u inozemstvu (Rim, Firenza, Torino, Beč, Prag, Pariz, Bratislava, Budimpešta, Ljubljana, Amsterdam, Berlin, Krakov, Bruxselles, Olsztyn, Gdanjsk, Braunschweig, Skopje, Sarajevo, Ankara, Istanbul, Iowa City i Port-Au-Princ). Radovi mu se nalaze u mnogim privatnim i javnim zbirkama. Dobitnik je više nagrada za svoj rad: Praha Graphic ’97, Godišnja Nagrada HDLU-a za najbolju izložbu u Gradu Zagrebu 2014. (Brod Luđaka s Davorom Mezakom), 1. otkupna nagrada Muzeja Grada Rovinja, nagrada 7. Bijenala slikarstva, nagrada Grada Labina (Gradska Galerija Labin). Studijski je boravio na Praškoj Akademiji likovnih umjetnosti i u Cité internationale des arts u Parizu. Autor je i kustos nekoliko originalnih umjetničkih projekata i izložbi: Žeravica (1, 2, 3, 4), Slikomon, Iz-U: Amputacija Bezidentitetizma i drugih.

U sklopu rada na ALU koordinator je mnogih studentskih izložbenih projekata u suradnji sa sveučilišnim i drugim javnim i privatnim partnerima (smotre Sveučilišta, suradnje s hrvatskim likovnim akademijama, ali i inozemnim ustanovama kao što su Lalit Kala Akademi, New Delhi, College of Fine Arts, Seul, Accademia di belle arti Venezia, te drugim ustanovama: Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, KBC Rebro, Klaićeva bolnica, Erasmus + projekt Empovering Dance 2 u suradnji s partnerima iz Hamburga i Pariza, Bassano della Grappa, Rotterdama, Londona – KD Vatroslav Lisinski i dr.). Danko Friščić kroz svoj rad, izložbe i društvene angažmane kontinuirano istražuje i bavi se povezivanjem te hibridiziranjem različitih likovnih, umjetničkih iskustava, praksi i identiteta. Suradnjom i preklapanjem slikarstva i multimedije, fotografije i videa, grafike, instalacija, društvenih medija itd., te raznoraznih javnih intervencija, on stvara prostore „otvorenih povezanosti“.

Tako kroz svoje projekte, a ponekad i u suradnji s kolegama (slikar i video umjetnik Davor Mezak, slikari Frane Rogić, Hrvoje Mitrov, Dinko Domaćinović, Krešimir Nikšić, kipar Alem Korkut i drugi, s kojima je surađivao na projektima i zajednički izlagao), realizira više zapaženih multimedijalnih radova koji propituju, povezuju i jukstaponiraju naše lokalne, domaće umjetničke prakse i društvene situacije/pozicije u odnosu s najreprezentativnijim međunarodnim, a posebno europskim umjetničkim, široko prepoznatljivim momentima.

Tako, primjerice, povezavši kroz zapaženu seriju multimedijalnih radova (realiziranih u suradnji s MSU-om u Zagrebu, Umjetničkim paviljonom u Zagrebu i drugim galerijskim ili javnim prostorima) reminiscira, komunicira i odaje omaž remek-djelima hrvatske i europske povijesti umjetnosti, a to su: Vlaho Bukovac Gundulićev san, Oton Iveković Dolazak Hrvata, Théodore Géricault Splav Meduse, El Greco Pogreb grofa Orgaza i posebno Rembrandt van Rijn Sat anatomije dr. Tulpa, u kojima progovara o novim prostorima te ih otvara suvremenim iščitavanjima zajedničkih europsko-hrvatskih kulturnih prostora. Član je HDLU-a.

Danko Friščić godinama se ističe kao jedan od najtalentiranijih i najboljih hrvatskih umjetnika danas već srednje generacije. Izlaže još za studentskih dana. Zarana je potvrdio znanje, talent, vještinu, ali i idejnu zrelost, koja se u sljedećim godinama, do danas, potvrđivala upravo frenetičnim radom iznimne kakvoće, što je rezultiralo da je vjerojatno umjetnik koji je najviše od svoje generacije izlagao u zemlji i inozemstvu, pobirući isključivo afirmativne strane i domaće kritike. Friščić se za studija na Akademiji potvrđivao kao iznimno talentiran crtač, vješte ruke i razvijene percepcije. Odlično je primjećivao detalje i pokazao široki spektar crtačkih mogućnosti, od gotovo hiperrealističkog mimesisa do gestualne nervature na tragu ekspresionističkih postulata. Potom, polazeći od temeljitoga crteža, počeo je istraživati i najrazličitije slikarske mogućnosti: od realizma prirode do apstraktnih kolorističkih eksperimenata, da bi brzo našao svoj vlastiti stilski idiom.

Danko Friščić postaje svojevrsnim prototipom i manifestatorom slikarske koncepcije što potvrđuje suvremena stajališta da je ideja o umjetnosti kao imitatorici prirode napušten ideal, što ne znači izbjegavanje klasičnih estetskih ideala nego njihovo osuvremenjeno upotpunjavanje. Dapače, Friščićeva je umjetnost uvijek bila građena na zasadima prirode te ustoličavala transcendetalnu misao o bivstvu slikarskih prizora na razmeđi razumskog i ekstremno imaginarnog i imaginativnog, što će reći dobrim dijelom i iracionalnog. No, kolorističke su mu dionice na tragu osmislotvorenja proklamacije da u slici može i mora nevidljivo biti pretvoreno u vidljivo, nepoznato u poznato, nezamislivo u zamislivo. Dakle svaka njegova živa, sočna, bogata i prskovita oslikana površina, uobličena u maštovite polirane kolorističke eksplozije, predstavlja analogiju u kojoj nevidljivo, nesvakodnevno i prirodno/stvarnosno nepostojeće, oplođuje ideju o kopernikanskom obratu, gdje sve postaje logično, vidljivo i umjetnički stvarnosno. Friščić, naime, kreira novu prirodu slike po sebi. Dakako, autor je koji nominalno ne pripada niti jednoj struji u suvremenome hrvatskom slikarstvu, pa tako niti postpopartističkoj struji, što bi se moglo naslutiti barem po upravo opsesivnoj i jedinoj mu tematici oblikotvorenja mitova današnjice, tipičnih za postpopartističko slikarstvo, poput stripa, filmova, fotografije, televizije i literature. Njegovo je slikarstvo složenije.

Postmodernim tretmanom slike i slikarstva potvrđuje poziciju progresivnog postavangardnog umjetnika, koji iznalazi izvorište sadržaja isključivo u svijetu same umjetnosti; a takva umjetnost ne opisuje, nego istražuje prirodu samoga slikarstva. Želja za iskakanjem iz čiste slike, našega će umjetnika odvesti u proces aplikacije ponekog CD-a ili fotografije na platno, uz nemalu dozu reljefnosti površine. Intonirana fabula i pripadajuća joj narativnost uklopljena je u informaciju o semantičkim konotacijama kreiranja forme. Naprotiv, zna da je kozmos u čovjeku, a čovjek u kozmosu. Stoga je i njegovo slikarstvo profinjena skala visokokvalitetnog univerzalizma.

Friščićeva prepoznatljiva osobina brisanje je granica između različitih medija, odnosno slikarstva, fotografije, videa i instalacija, koji se u svakom ostvarenju isprepliću i konfrontiraju. Stoga bismo ovu umjetnost mogli označiti terminom multimedijalni intimizam. Spomenute odlike prisutne su i u najnovijim radovima, nastalima u posljednjih nekoliko godina, građenima od slikarskih, grafičkih i video-komponenti. Kao idejno polazište autor uzima svoja ranije nastala djela; naime, kod njega ne možemo pratiti linearan razvoj umjetničke misli, nego ova umjetnost evoluira na ranijim zasadama, a razvoj uključuje i osvrtanje unatrag, promišljanje već promišljenog, temeljenog na slikarskim efektima, na likovno visoko razvijenoj pismenosti, izoštrenoj percepciji, kultiviranosti rukopisa i idejno-sadržajnoj složenosti i dubini.

Umjetnik reciklira svoja starija slikarska ostvarenja, te proučava kako se kroz filter vremena i kroz tehničke zadanosti drugih medija, ona mijenjaju u formalno-vizualnome i značenjskom smislu. Friščić je autentični autor koji u procesu rada postavlja pitanje u kojoj mjeri umjetničko djelo egzistira u kontekstu svojega vremena, a da ne odmiče izvan svojega vlastitoga unutarnjega svijeta. Važe i mjeri strukturalno-kompozicijske elemente, a zatim teži djelu koje će u konačnici moći komunicirati unutar galerijske javne prezentacije ne bi li uspostavilo što direktniju komunikaciju s promatračem. Novonastaloj slici Friščić ironički pridodaje salonski ugođaj u obliku šarolikog okvira dekoriranog raznovrsnim aplikacijama, dok dokumentaristički snimak jedne od faza prerade originalnog djela postaje statični video-uradak. Slika izložena na nekoj davnoj izložbi sada kroz izmjenu strukture i kroz novi medij, ponovo komunicira.

Također, u novije vrijeme možemo promatrati kako umjetnik stvara svojevrsnu vizualnu iluziju koja briše granice slikarstva i grafike. Visoko kvalitetan kompjuterski print velikih dimenzija nalijepljen je na neobrađeno platno, te simulira teksturu i izgled apstraktne slikarske kompozicije. Klasična gradiva slike, poput boja i preparacije zamijenila su svoju tradicionalnu ulogu: naime, ono što je uvriježeno iza naslikanoga – preparacija platna, ovaj put ima ulogu slikarskoga materijala nanesenoga na površinu printa, dok je boji, u prvome redu slikarskoj materiji, namijenjena uloga ljepila kojim je print pričvršćen za platnenu podlogu.

Premda nekoliko puta u povijesti proglašeno umornim, pa i mrtvim, slikarstvo se nikada nije dalo, nikada nije umrlo; katkad je bilo samo možda malo umorno. Bilo je kriznih trenutaka, kao što se događa u svemu, kao što se događa svakome, kako već biva u životu. Ali slikarstvo se ne da. Mogu svi trubiti o gomili novih medija, kao da je ono bolje od slikarstva, jer je ulje ili akril na platnu tobože zastario medij. Da se razumijemo, nemam ništa protiv novih medija, naprotiv, pratim ih, poznajem, čak sam ih predavao na veliko i široko na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu na svojemu kolegiju Suvremena umjetnost za studente četvrte godine studija. No protivnik sam ideološke podjele na pobornike isključivo samo novih medija (video, performans, instalacija pa i fotografija koju neki podvode pod nove medije, premda je stoljeće i pol ravnopravan umjetnički medij), kao što sam protivnik i isključivih slikara koji rogobore protiv novih medija, ne razumijevajući ih, bojeći ih se, jer su konkurentni. To su već ideologije u suvremenoj umjetnosti, a svaka ideologija ostavlja bljutav okus. Za i protiv ove i one umjetnosti? Gluposti! Nije važan medij, važno je da se umjetnost uvijek, u ovom i onom obliku, javlja i postoji. Ako postoji kreativna energija (namjerno neću reći potrošenu riječ talent), svi su mediji umjetničkog izražavanja jednakopravni, jednako vrijedni i mogu imati uzbudljive i zanimljive sadržaje. Ako je ideja dobra. Zato je i slikarstvo i dalje uzbudljivo i zanimljivo, i to svuda u svijetu.

U slikarstvu se samo događaju reciklaže, ono organski raste, što predočava i potvrđuje Danko Friščić u svojemu slikarstvu. Painting never dies naziv je jednoga ciklusa i izložbi Danka Friščića. Slikarstvo doista nikada nije umrlo, pa čak i kada ga je takvim proglasio jedan od najvećih mislilaca svih vremena, njemački klasični filozof Georg Wilhelm Friedrich Hegel, ali početkom 19. stoljeća, nakon romantizma i realizma, koji su po njemu vrhunac slikarstva, i dalje više i bolje ne može. U njegovoj je filozofiji u središtu apsolutni duh, a romantizam i realizam dosegli su taj vrhovni postulat – apsolutni duh. Kako se prevario. Tek tada se slikarstvo rasplamsalo u stotinama pravaca i smjerova. Slikarstvo nikada nije umrlo, nije mrtvo, i nikada neće biti. Poput dijamanata, i slikarstvo je vječno!

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 1. studenoga 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija