Piše: Josipa Marenić, 1. studenoga 2026.

Zvonimir Grozdić: Antikvarijat, Beletra, 2026.

Nedavno mi je pozornost privukao prvi objavljeni roman Zvonimira Grozdića, izdan za Beletru. Čitajući Grozdićev Antikvarijat nisam se mogla oteti dojmu da ovo prozno ostvarenje zaslužuje preporuku i svakako, detaljniju analizu.

Zvonimir Grozdić, rođen 1972. u Zagrebu, književni je autor s adresom u Lovranu, gdje radi i piše. Član je Društva hrvatskih književnika, Matice Hrvatske, Jutra poezije, te uredništva časopisa za kulturu Alternator i glavni urednik književnog portala booke.hr. Njegovo spisateljsko djelovanje dosad je bilo primarno pridržano za pjesničku formu, a okušao se i u stvaranju kratkih priča. Osim u relevantnim književnim časopisima i međunarodnim zbornicima, objavio je nekoliko zbirki poezije: Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya, Omlet od odabranih osmijeha, Nuspojave, Pigmenti i Utroba, te su mu pjesme prevedene na ukrajinski. Za zbirku Pigmenti dobio je i nagradu HKD-a Književno pero. Unutar pjesničke produkcije, Grozdić se pozicionirao u prostor izvan svih prevladavajućih struja, njegujući samosvojnu autentičnost, a njegov poetski izričaj svakako iskazanom kvalitetom sigurno zaslužuje bolju recepciju u javnosti od one koju dobiva – spominje to i Franjo Nagulov prilikom kritičkog osvrta na zbirku Utroba.

Poznajući Grozdićev pjesnički opus koji u posljednje vrijeme plijeni staloženim, nježnim i sporim ritmom muške naracije, svakako nisam očekivala prozu napisanu žestokim tempom, djelo izuzetno pomno razvijenih dijaloga, a ni pisanje iz perspektive glavne ženske junakinje. On cijelo vrijeme,  uvjerljivo ulazeći u žensku psihu, razvija metatekstualnu igru kombinirajući dijalog i poeziju, da bi na kraju neočekivanim udarcem doveo do nenadanog završetka koji mijenja percepciju cijelog romana, čime realizira dodatni sloj interpretacije, a čitatelju poklanja rijedak poriv da se vrati na početak s čitanjem. Ne mogu se oteti dojmu da je Grozdić, iako možda nije imao takvu intenciju, napisao  roman koji bi zbog konstrukcije, vizualnosti i dijaloga, bio potentan materijal za ekranizaciju.

Vremenski tijek radnje počinje kada glavna protagonistica priče dolazi autobusom u mali primorski gradić jednostavno nazvan Mjesto, gdje će sljedećih petnaestak dana boraviti na književnoj rezidenciji. Fabula je rastvorena gotovo filmskom scenom Idina dolaska u vrijeme olujnoga juga, te smo potom brzo uvučeni u radnju koja se može sažeti u par rečenica. Ida prispjevši iz neimenovanoga velikog grada, premješta nakratko svoj život u idilično mediteransko okruženje s privilegijom da tako zaštićena od vanjskih utjecaja stvara u miru, no mir ne nalazi ni u jednom trenutku, tim više što Ida u Mjesto dolazi s teškom duševnom prtljagom.

Ona na more stiže s još ne dokraja izgrađenom spoznajom kako mora napraviti neke rezove u svom životu, posložiti ispočetka neke stvari u svojoj glavi, razjasniti nedoumice te srediti intimnu dramu i raskinuti ljubavni trokut u koji se uplela, te tek (sekundarno) dovršiti poetski rukopis na kojem radi.  Pri početnom pregnuću rada na dovršetku njene poetske zbirke, nimalo joj ne pomažu učestali pozivi telefonom njenoga nezrelog ljubavnika-pijanca Filipa, a niti stalno vraćanje u mislima na supruga s kojim je u braku koji je zaglavio u slijepoj ulici. Tu su još i formalni susreti sa samoljubivim načelnikom Mjesta i svakodnevni kontakti s organizatorom rezidencije Tihomirom, koji u bedastim nizovima pokušava (neuspješno) zavesti Idu. U svom tom kaosu, ona utjehu nalazi i u teškim alkoholnim epizodama koje samo doprinose njenom potpunom psihičkom slomu. Nakon više telefonskih razgovora s Filipom, ona na vrhuncu svađa prekida svaki odnos s ljubavnikom te još istog dana u šetnji primorskim kalama pronalazi mali skriveni antikvarijat koji joj se učini kao otok spasa. Ona u antikvarijatu, družeći se sa simpatičnim vlasnikom Jurajem, nalazi svojevrsno utočište i mjesto gdje može konačno kreativno i na miru pjesnički zapisati svoje misli. Tu upoznaje i čitav niz osobenjaka: Janka, Nelly i Ezru. Izvan tog kruga Ida razvija i odnos s Aldom, lokalnim penzionerom i ribarom, koji joj u razgovorima pomaže rješavati njene životne dileme. Druženjem s mještanima i njihovim životnim pričama Ida postupno transformira svoj pogled na svijet i u njoj se rađa nada da je životna promjena moguća, no kako se bliži kraj rezidencije, doživljava neočekivano otkriće.

Unutar zadanih parametara romana, Grozdić kroz Idin lik skicira potragu za individualnim identitetom i promišlja vječita pitanja o odnosu prema životu, prolaznosti, smislu, gubitku, ljubavi, a sve je dodatno začinjeno tematiziranjem funkcioniranja mehanizma umjetničkog stvaralaštva. Čitajući  Antikvarijat, njegovo miješanje stvarnog, snovitog i bajkovitog, priziva aluzije na djela Borgesa, Coelha, Hessea i srodnih autora, međutim Grozdić književnim pristupom u romanu uspijeva izbjeći koketiranje s općim mjestima. On svojim djelom stvara odmak, pružajući  sloj društvene kritike, te istovremeno ismijava klišeje i stereotipe spomenutih autora, uspostavljajući unutar teksta svojevrsni pobunjenički pristup. Kroz lik Ide, koja je oblikovana kao savršeni produkt kaotičnog vremena u kojem živi, progovara protiv umjetno stvorene instant-kulture rješenja, u kojoj svi ultimativno moraju biti ispunjeni i sretni. U životu, naravno, pa ni Idinom, nema brzih rješenja, nego je sve proces koji do katarze zahtijeva dramu i teške odluke. Grozdić svojim glasom čitateljima podastire okrutnu istinu, ali konstantno vjerujući kako postoje svjetionici koji egzistiraju kroz aspekte mašte i pružaju mogućnost kreiranja novih svjetova. 

Jaka strana Antikvarijata iz stilističke perspektive definitivno su britki, besprijekorno razigrani, često duhoviti i životni dijalozi. Neki od njih napisani su na narječju koje podcrtava atmosferu primorske sredine, ali ukazuje i na bogatstvo hrvatskog jezika. Dijalog kod Grozdića nije bitan samo na razini stilistike i strukture romana, nego i na tematskoj razini. Na različite načine proveden je fokus na dijalog: ponekad između likova, ponekad kao unutarnji dijalog, ponekad kao metatekstualna igra kroz odnos između proze i poezije. Dijalog nam kroz Antikvarijat otkriva ključno obilježje suvremenog doba, a to je buka koja čak usprkos vjetru, preživljava i u malim zatvorenim sredinama. Nitko nikoga više ne sluša s namjerom da ga stvarno čuje, razumije i doživi; velika većina želi pričati dok ne ispriča svoje ili je opterećena predrasudama, zatvorena unutar vlastitih uvjerenja ili neriješenih trauma, a loša komunikacija vodi u kaos slijepih ulica, počevši od odnosa sa samim sobom do svoje okoline.

Grozdić vješto strukturira odnos poezije i proze u romanu. Prisutne pjesme koje Ida piše, oplemenjuju djelo, pružajući proširenu mogućnost čitateljskog doživljaja. Poezija u romanu definitivno dohvaća razine koje proza ne može i iskustveno udara mnogo emotivnije i direktnije, jer Idin rukopis pripovijeda o gubitku intimnosti i destrukciji ljubavnog odnosa tijekom vremena s kojim se čitatelj lako može poistovjetiti, ali nam također približava prošlost i čini Idin lik mnogo stvarnijim.

Postupno nametanje pitanja tko je Ida, progresivno pojačava intenzitet kroz njezinu izgubljenost, potragu za identitetom i pokušaj promjene. Upoznajući je kao autoricu koja na rezidenciju stiže kao priznata pjesnikinja, Grozdić je ne glorificira nego je istovremeno ruši i gradi, dajući joj realne oznake žene koja nije tipizirana – ona je izrazito dualne prirode, inteligentna i hipersenzibilna, disfunkcionalna i traumatizirana, ali budući da nije uspjela riješiti svoje probleme, postaje i ona koja traumatizira, što je pomalo zanimljiv aspekt tog lika i romana.

Ranije sam se osvrnula kako je ženska psiha uvjerljivo provedena, a Grozdić se tim činom pridružio Perišu, Novaku i novijim autorima koji se hrabro i uspješno nose s tim zadatkom. Na dirljiv način feminističkim glasom iz muške perspektive, Grozdić je stao iza žene kreirajući je kao književni lik u cjelovitosti. Ida stvarajući pjesme i proživljavajući svoju stvarnost, naposljetku postaje svjesna kako najopasnije mjesto na planeti Zemlji nije ni urbano ni ruralno područje, nego vlastiti um.

Prisutni su izvrsni opisi prostora fotografskom preciznošću uz često dinamično poigravanje kroz dvokorak osjetila: vizualno – slušno, ofaktilno – vizualno. Osim upečatljiva i prepoznatljiva vanjska okvira i atmosfere, opisi stvaraju ritmične predahe od intenzivnih dijaloga i pravodobna su postavljena stanka. Antikvarijat je pomalo filozofski roman koji ide ukorak s vremenom da bi ukazao na njegov zastrašujući antipod. Grozdićeva domišljatost i spisateljsko lukavstvo čitatelju ostavljaju naznake, međutim ništa ne može pripremiti za kraj romana, o čemu neću pisati iz obzira prema budućem čitatelju kako mu ne bih pokvarila doživljaj. Kraj donosi neočekivan prevrat i novo tumačenje svega napisanog.

Grozdićevi sporedni antijunaci mogu djelovati kao karneval luđaka u malom Mjestu, što može biti shvaćeno nategnuto i klasificirano kao loše spisateljsko rješenje, iako znamo kako svako malo mjesto ima svoje lokalne čudake, ali njihovo dupliranje ima višestruku argumentiranost: djelomično u svrhu parodije, pogoduju kao instrument zapleta i u odnosu na kraj romana, naposljetku dobivaju legitimno značenje. Grozdićevi likovi pridonose zabavnosti i živahnosti djela, a kroz njih vrlo često doznajemo i brojne činjenice (lokalne legende, o simbolici lovora, o pogledu Rimljana na plavooke žene), a inspirativni razgovori ukazuju koliko utječu na stanje uma i svijest lišenu ispraznosti.

Antikvarijat je svojevrsno anti-pismo, on je posveta svim sigurnim mjestima koje nudi književnost kroz trostruki stvaralački čin čitanja, pisanja i interpretacije, ali čak niti književnosti ne ostaje dužan, te kroz Idu progovara i o tamnoj i destruktivnoj strani stvaralaštva.

Alkoholizam je prikazan otvoreno i grubo, mjestimično krajnje realistično uz osjećaj za detalje (opisi mučnine, psihološki sraz, mrlje na tepihu, gubitak svake kontrole). Učestalo se neka ovisnost pakira uz lik umjetnika, te pridonosi auri mistifikacije pa se djelomično romantizira, međutim Grozdić nasreću izbjegava ići u tom smjeru i ukazuje na užase ovisnosti. Osim toga, protagonisti u takvim slučajevima su češće muškarci, kao da to ne mogu biti žene i kao da takve žene ne postoje, zbog čega mi se sviđa Grozdićeva afirmativno-negativna spisateljska odluka da naturalistički prikaže ružne razmjere ovisnosti, u ovom slučaju alkohola i to baš u životu jedne žene.

Govor o ljubavi obilježava ovaj roman, provlači se kroz sve njegove stranice i pore, kroz obje književne forme – poeziju i prozu, Ahilova je peta Idina lika, a nije ni sreća sporednih likova. Zanimljiva je Grozdićeva realizacija teme bez imalo klizanja u patetiku – ljubav problematizira kroz sjećanje i vrijeme, obrađujući razloge zbog kojih je ljubav opasna sila.

S obzirom na to da mu je ovo prvi roman u kojem detaljnije razvija preokupacije iz prethodnog pjesničkog opusa, uz puno novih elemenata i neobičnih rješenja, Antikvarijat je dobar iskorak u književnom razvoju Zvonimira Grozdića i djelo koje čitatelju ima mnogo toga za ponuditi. Zaokružene je strukture, kompaktne unutarnje logike, nije usredotočen samo na stilistiku nego i na sadržaj, te posjeduje potpuno neočekivan svršetak koji vas dugo zadržava u oblaku kafkijanskog udarca sjekire po zaleđenom jezeru i potiče vas da razmišljate o definicijama smislenih stvarnosti i njihovim granicama.

© Josipa Marenić, Kulturauzagrebu.hr, 1. studenoga 2026. 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija