Piše: doc. dr. sc. Enes Quien, prof., 7. listopada 2026.

Marin Marinić: kipar duhovitih, ironičnih i ciničnih skulptura kao kritičkih komentara na život i svakodnevnicu

Akademski kipar Marin Marinić rođen je 21. prosinca 1967. godine u Zagrebu, gdje je pohađao i Školu primijenjene umjetnosti te Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je 1993. godine na kiparskom odjelu Akademije, u klasi profesora Šime Vulasa. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Autor je nekoliko javnih radova – između ostalih, skulpture hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak 1998. i 1999. te spomenika punk ikoni Joeu Strummeru, odnosno spomenika Peti studenoga postavljenih u Zagrebu. Posljednji postavljeni javni spomenik upravo je je onaj Romkinje u Savskoj ulici, poznat kao Peti studenoga, postavljen ispred livade pred središtem policije gdje gori vječni plamen.

Radio je, također, na restauriranju mnogih objekata nulte kategorije, uključujući Zagrebačku katedralu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i zaposlen na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kao viši stručni suradnik. Marin Marinić jedan je od najistaknutijih i najboljih hrvatskih kipara svoje generacije. Akademski kipar iz Zagreba vrstan je majstor u svim materijalima, od kojih mu je poliester najdraži i većinu skulptura izradio je u poliesteru, kojega često i farba, a koji svojim radovima priča male priče o stvarima koje nas smetaju u svakodnevnom životu. Jedan je od pokretača udruge Punkt (Pokret za Unapređenje KulTure). Svira bas gitaru u punk bandu.

Desetljećima je Marinić živio na Trešnjevci pa su ga zvali i „kipar s Trešnjevke“. Dok je živio u tom zagrebačkom kvartu suautor je, zajedno s akademskim kiparom Hrvojem Urumovićem, danas redovitim profesorom Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, skulpture u drvu pod nazivom Kikiriki koja se nalazi u Parku Stara Trešnjevka. Kikiriki je nastao 2004. i 2005. godine inicijativom Centra za kulturu Trešnjevka, a u sklopu projekta Zaboravljeni trešnjevački parkovi. O toj skulpturi/instalaciji, koja sad već dvadesetak godina funkcionira kao integralni dio Parka, zaista se može reći da je ostvarila interakciju s prolaznicima i korisnicima u pravom smislu riječi; na Kikirikijima se sjedi, penje, ispijaju kavice, a često su poslužili i kao odlična scenografija za snimanje različitih priloga. Suradnja Centra za kulturu Trešnjevka i Marina Marinića odvijala se i u okviru projekta Mogu i ja, ali na svoj način, kada se u nekoliko navrata organizirao posjet njegovom ateljeu na Knežiji za srednjoškolce. Tom prilikom mogli su pitati autora sve što ih zanima, vidjeti njegov radni prostor, pogledati i dodirnuti njegove skulpture, pa čak i zajedno s njim isprobati neke njegove tehnike rada.

Radi kao stručni suradnik za gips na Odsjeku za kiparstvo Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje je naslijedio pokojnoga medaljera, akademskog kipara Zdravka Brkića. Za svoju vrsnu skulpturu Mir, izvedenu u poliesteru iz 2015. godine, rekao je: „Skulpturu sam odsanjao tijekom napornog dana za koji se činilo da nema kraja. Sanjao sam o mjestu u kojemu vlada savršen mir. Nakon dugog puta konačno sam sjeo na klupicu u sjeni stabala i neko vrijeme uživao u tomu savršenom miru, dok me opet nije obuzeo nespokoj. Mira nedostaje među ljudima a i unutar svakog čovjeka. Zato sam si načinio jednu fiktivnu oazu u koju mogu sjesti i nakratko doživjeti mir.”

U Zagrebu se nalazi još jedan njegov javni rad – od obojanog poliestera, pokraj Pučkog otvorenog učilišta. To je rad pod nazivom Dolazak ostatka Slavena na hrvatski Jadran.

Dolazak ostatka Slavena na hrvatski Jadran

 Ovaj prvi ciklus skulptura u obojanome poliesteru nastao je 2002. godine. Poljakinja zamamnih oblina sjedi u malenom automobilu, proizvodu socrealističke industrijske proizvodnje. Svojim je golemim tjelesnim dimenzijama stisnula maloga, mršavog i ispijenog mužića koji, pritisnut njezinim atributima, jedva drži volan i vidi ispred sebe. Voze se u obećanu hrvatsku zemlju, raj ljetnih senzacija koje su vidjeli jednoga tmurnog, snježnog zimskog dana na plakatima i u brošurama u nekoj varšavskpj turističkoj agenciji. S druge strane ceste, na raskrižju nailaze na Čeha na starom chopperu. I on je krenuo ka hrvatskoj obali. Smotao je vreću za spavanje i smjestio je uredno naprijed, iznad prednjega kotača. Na vrhu gomile stvarikoje vozi iza svojih leđa gajba je plzenjskog piva. Pivopijska trbušina mu se razlila preko choppera. Spustio je ponosne brčine i izbečio zakrvavljene oči, što od piva, a što od iščekivanja bolje skore budućnosti. Omnia mea mecum porto – „sve svoje sa sobom nosim’“, kao da je životni slogan simpatičnoga češkog turista, a nosi pivo i konzerve s hranom za barem deset ludih i nezaboravnih dana na moru.

Velike, herojske dimenzije skulptura Čeha i Poljaka uspješno apsorbiraju egzotičnost slavenskoga svijeta, u smislu blagoga koketiranja s američkim campom, onim slavnim i priznatim, namjerno tretiranim i osviještenim kičem, da ne kažemo trashom, kojemu je jedini cilj ekstremno isticanje groteske malograđanskog načina života. Camp je u teoriji opisala i definirala kao stiliziranu estetizaciju ili estetiziranu stilizaciju američka teoretičarka Susan Sontag. Marinićevi Poljaci i Česi, koji kreću u bajkovite jadranske predjele kako bi ostvarili komadić svojih snova, pripadaju pretežno radničkoj klasi, koja od pada željezne zavjese tj. berlinskog zida, imaju blagodat prvi put u svojim životima putovati u inozemstvo, u svojim mogućnostima na more i sunce, ne bi li uhvatili djelić iluzije dobroga života. Oni pripadnici slavenskih naroda koji su postali naglo viša srednja klasa, nouveau riches, putuju u udaljenije i egzotičnije krajeve. Marinić ne kritizira njihovu štedljivost, nego ironizira i žestoko parodira sa solidnom dozom cinizma, pa i sarkazma, vrzino kolo ograničenih ekonomskih mogućnosti slavenske braće i pohlepe domaćih nam turističkih radnika, od ugostitelja do iznajmljivača apartmana.

Marinić je umjetnik sasvim jasno profiliranoga stila i postmodernističke mimikrije; on stvara predstave prepune neodoljivoga humora. Rijetko kada i rijetko gdje se može naići na umjetnička djela koja će vas od srca nasmijati čim ih ugledate. To je privilegija ovoga meštra, žonglera formi s istaknutom sposobnošću unošenja humoreskne groteske, neodoljivo šarmantnog dojma. Marinić posjeduje rijetku sposobnost i talent da do besvijesti varira komičnost vizualnih znakova i prizora. Bitno je primijetiti da njegova karikirana komično-humorna nota koja caruje skulpturama nema nacionalnih predrasuda, u smislu političke nekorektnosti. Nema izrugivanja, nego samo oštroumne zamjedbe, svojstvene temperamentnim humanističkim duhovima sposobnima uočavati svijet oko sebe i u sebi. Takav je opservatorski duh Marina Marinića. Ne treba puno mudrosti da se zapazi kako je Marinićev kiparski, umjetnički leksik temeljen na (neo)popartističkim prerogativima, i formama i sadržajem usidren u masovnu populističku, prije nego popularnu kulturu današnjega običnog svijeta.

Poznato je da su varijacije izražavanja popularne kulture kroz pop(ularnu) umjetnost bile u umjetnosti 20. stoljeća posredovane različitim, mnogostrukim strukturama ekspresije: od ready-madeova trivijalnoga karaktera, preko predmeta za svakodnevnu upotrebu uzdignutih na pijedestal umjetničkog djela i stripovskih sličica, do tjeskobnijih prikaza čovjekove frustrirane, usamljeničke i otuđujuće egzistencije u košnicama velegrada. Kontinuitet razvijanja tema kroz umjetnost koje govore o stanju čovjeka danas, ovdje i sada, razumljiv je s obzirom na golem senzibilitet koji se oslobađa u mnogih umjetnika, željnih dijalogiziranja sa svojom suvremenošću. Pop-art ustoličio je novi tip junaka/antijunaka: onoga koji se bori sa svojim urbanim problemima poput masovno potrošačkoga mentaliteta, siromaštva i tavorenja u anonimnosti, totalitarizma i sveprisutnog kriminala. Taj antijunak postaje inspiracijom stvaratelja.

A u nov(ij)oj hrvatskoj umjetnosti? Nema definiranih niti junaka niti antijunaka. Osim u kiparstvu Marina Marinića. Njegovi junaci/antijunaci nisu konkretna imena i prezimena iz hrvatskoga života. On stvara anonimne, obične male ljude, češke i poljske antijunake jednoga svijeta koji nakon dugoga razdoblja društvene i individualne neslobode svoju novostečenu slobodu realiziraju instant užitkom, galofak životom, konfekcijskom egzistencijom. Marinićeve šarene, napadno obojane skulpture modeliraju određenu žudnju za rekreiranjem umjetničkih iskustava i načina života na našim prostorima 1960-ih i ’70-ih godina, kojih se sjeća kao odjeka iz djetinjstva i rane mladosti. U sladostrasnim nabubrelim, prenapregnutim kiparskim formama, koje uobličuju smiješne figure, odzvanja gro-ho-ho-teska psihodeličnoga povrataka u stvarni svijet, svijet ljudske gluposti i površnosti, koji ipak u sebi nosi klicu didaktičkog prizvuka umjetnikova uživanja u ilustriranju i upozoravanju na sve sitne ljudske mane i slabosti. Iz svake pore Marinićevih kiparskih površina u konačnici izbija nepokolebljiv optimizam i vjera u šarolikost ljudskih snova i maštanja, usredotočenih u ljeta odmora i ljubavi.

Figure ostarjeloga, od plzenjskoga piva podbuhlog i olinjaloga češkog rockera i dežmekaste poljske dame s gomilom bijele tjelesine koju ide osunčati na kakvoj jadranskoj rajskoj plaži, briljantno su oslikani karakteri osobnosti zapravo bezličnih pripadnika mase koji se trude ukrasti malko boljega života. Zato im je moral na visini, a očekivanja dirljiva. Oni kao da predstavljaju ikone jedne uozbiljene stvarnosti, bez obzira na to što su zamišljeni kao da su izravno pobjegli iz kakvoga stripa ili crtića. Alegorija su čežnje. Karikatura života. Svojim pompoznim  i kičastim, prenapadnim kolorističkim segmentom poigravaju se komunikacijom s „reprezentativnim komadom stvarnosti“, stvarnosti do bola ironiziranom snažnom umjetnikovom ludičkom gestom i snažnim ludičkim porivom. Komične ikone Čeha i Poljaka koji predstavljaju „ostale Slavene koji dolaze na hrvatski Jadran“ evociraju perpetuiranje narodskih snova, stalno pomlađivanje želje da se bude ljepši, u oslobođenoj ideji standardiziranoga populističkog sistema kulture, koji zaboravlja čovjeka a uspostavlja surogat života kao slatku, obećanu laž. No, surogat življenja jedini je smisao života, barem za ljetnih mjeseci.

Marinić je jedini kipar koji oblikuje figure i cijele prostorne narativne inscenacije izrazito kičastih, a zapravo beskrajno šaljivih i umjetnički relevantnih formi. Njegovi su likovi naivni u svoj svojoj raskošnoj običnosti. U njima se svatko može barem djelomice prepoznati. Nezaboravan je u tom kontekstu njegov debeli Nijemac zavaljen ispod palme na nekoj plaži koji sanjari o djevama bajnim i svojim pustolovinama na Filipinima. Marinić majstorski oblikuje svoje groteskne likove i živopisne ambijente. Oblikuje pune volumene i jednostavna oplošja koje dinamizira do bombastičnih razmjera obilatim korištenjem čistih, otvorenih i jakih boja, ne bi li dodatno izoštrio humorno-karikaturalni aspekt svojih dirljivih ljudskih bića punih maštanja i snova, i tako divnih u svojim malim ljudskim površnostima i manama.

Godine 2004. i 2005. Marin Marinić je u drvetu izveo skulpture u projektu Zvijeri, palme i dvije gole žene. Pripada onoj vrsti umjetnika koji kroz kiparsku formu stalno traži suglasje svojih emocija u odnosu na svijet koji nosi u sebi i svijet koji ga okružuje. Kiparski mu se izraz formira devedesetih, umjetnički burnih godina prošloga stoljeća, kada europska, svjetska i hrvatska umjetnost prolaze razdoblje velikih sinteza u istraživanjima vizualnih fenomenologijȃ, od novih transavangardnih figurativnih mogućnosti, preko geometrijskih, lirskih i enformelnih apstrakcija, do najraznolikijih modaliteta konceptualizama i intermedijalnih umjetničkih predstavljanja, s ciljem reminisciranja na goleme psihosocijalne, društvene, političke i ekonomske promjene u nas i u svijetu. Posredstvom skulpture želi objediniti koncept novodobne figuracije s kritikom heterogenosti različitih globalnih (globalističkih!) promjena u novome svjetskom poretku. U autorovom se duhu sretno pronađeni kiparski ideogram spojio s dijelom lirskom, a dijelom (melo)dramatskom prirodom, koja će sistematizirati kiparsku viziju suočenu s intuitivnim i stvarnim motivima suvremenog svijeta. Kiparski instinkt, nadahnut emocijama prema sasvim običnim motivima iz prirode s univerzalnom suvremenom simbolikom deriviranom iz datosti prirode, snažno je oformio krajnje individualan Marinićev stil. On je kipar koji, dakako, komponira kip po svojoj ljudskoj i umjetničkoj mjeri. Kipari sukladno svojemu senzibilitetu i unutarnjoj potrebi. Njegov je rad putokaz u konkretan svijet ekspresivne figuracije, sublimiranih kompozicijskih formi skulpture i njezine emocionalne transkripcije. Marinićeva umjetnost je osebujna, prožeta jasno profiliranom postmodernističkom mimikrijom, visokih estetskih dosega, pa i onda kada su mu kipovi šarmantno jezoviti, ali beskrajno duhoviti u svojoj ružnjikavoj pojavnosti. Najbolji dokaz ovoj tvrdnji su briljantni pingvini, komponirani od varenih željeznih šiljaka.

Marinić je vrlo maštovit, osim što je i iznimno vješt kipar, i može iskipariti što god zamisli. A ideje i zamisli su mu zamamne. On je kiparski Hans Christian Andersen. Njegove bajkovite skulpture manjega, komornijeg formata iz 2014. godine poput Jure i zmaja, Ne dam, Božice, Portreta gospođe s djetetom i Veselja, predstavljaju, kroz alegorijskefigure raznih fatalnih žena, metaforički i simbolički doprinos filozofijskom, sociološkom i psihološkom diskursu. U ekspresiji ovi kipovi malih dimenzija su monumentalnog karaktera. Da se prisjetimo: veliki hrvatski pisac za djecu i odrasle i prevoditelj, inače student na Akademiji likovnih umjetnosti Zagrebu Ivan Kušan, na jednome je mjestu zapisao da monumentalnost nije u golemim dimenzijama nekog umjetničkog djela nego u snazi ekspresije koju u sebi nosi. Marinić se skulpturom bavi ne bi li razgovijetno pričao priče koje ga osobno okupiraju, a radi s o analizi mentaliteta. Kipovima priča priče o stvarima koje ga u hrvatskom i općeljudskom mentalitetu smetaju te reagira na mentalne devijacije. Odavno je prestao biti istraživač kiparskih oblika, svojevrsni larpurlartist čiste kiparske forme, jer je to apsolvirao i krenuo dalje. Iskustvo i znanje Marina Marinića, kipara starije srednje generacije na vrhuncu stvaralačke i životne moći, dopuštaju mu da se skulpturom bavi kao određenom formom politički angažirane umjetnosti. Marinić kiparskom formom opisuje svijet kako ga vidi. Kiparske forme postaju mu ubojito oružje za komentar, polemiku, diskusiju, kritiku i formiranje vrlo konkretnih narativa svojih kiparskih djela i ciklusa. Realistička forma njegovih dojmljivih skulptura priča kritički angažiranu priču o problemima vremena u kojemu živimo.

© doc. dr. sc. Enes Quien, prof., Kulturauzagrebu.hr, 7. listopada 2026.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija